Published On: Tue, Oct 22nd, 2013

GOLUBOVIĆ Srđan Aleksić je heroj kojeg sam čekao…

Nakon svjetske premijere na Sundanceu (SAD), europske na Berlinaleu i prikazivanja na preko 50 festivala, uključujući i Sarajevo Film Festival gdje je dobio nagradu publike za najbolji film, te 18 međunarodnih nagrada, film “Krugovi” srbijanskog redatelja Srdana Golubovića (Beograd, 1972.) od sada je i redovnoj distribuciji u bh. kinima.
Golubovićev film inspiriran je herojskim činom Srđana Aleksića (1966. – 1993.), mladića koji je braneći prijatelja Bošnjaka poginuo za vrijeme rata u Trebinju, nakon što je pretučen na smrt, u 27. godini. Rade Aleksić, Srđanov otac, u čitulji je tada napisao: “Umro je izvršavajući svoju ljudsku dužnost”.Golubovićev film, inspiriran Srđanovim herojskim djelom, postavlja pitanje je li herojsko djelo uzaludna žrtva ili kao kamen bačen na površinu vode proizvodi krugove koji se šire kroz vrijeme i prostor potičući da činimo nova dobra djela? Film “Krugovi” je kandidat Srbije za nominaciju za nagradu Oscar Američke filmske akademije. Ovo nije film o ratu ni politički film, ovo je ljudski film, film o humanosti i dobroti, naglašava Golubović. U razgovoru za Dnevni list Golubović govori o ovom filmu, politici, katarzi i nacionalizmu te o snazi umjetnosti…

U kojem trenutku ste odlučili snimiti film inspiriran Srđanom Aleksićem?

– Priču o Srđanu Aleksiću sam čuo 2007. godine. Tada sam sjedio na jednom festivalu u Wiesbadenu u Njemačkoj i bio sa svojim scenaristima Melinom i Srđanom Koljevićem i sa svojom producenticom i suprugom Jelenom Mitrović. Tada smo prvi put čuli za tu priču, odnosno pročitali je na jednom internet portalu. Ja sam odmah bio vrlo dirnut tom pričom i shvatio sam da je Srđo Aleksić netko o kome bih ja mogao snimiti film. Također, znao sam da ne želim snimiti ratni film jer ja nisam imao iskustva u ratu, nisam sudjelovao u ratu, nego sam želio snimiti film ustvari o posljedicama jednog herojskog čina, o posljedicama rata koje je on ostavio na sve nas. Tek 2007. sam čuo tu priču, a onda smo polako, iduće dvije godine pravili scenarij za film.

Jednom ste rekli da ste ovaj film snimili, na neki način, iz svojevrsne obveze prema sebi i svojoj generaciji, kao i o svojim privatnim osjećajima vezanim uz rat. Koliko je upravo film o jednoj ljudskoj sudbini i herojskom činu pravi način da se dadne slika, ne rata i politike, nego stanja pojedinca u vrijeme rata?

– Slušajući priče o Srđanu Aleksiću, ja sam shvatio da je Srđan Aleksić heroj kojeg sam ja čekao. U cijelom tom vremenu u kojem je društvo oko mene svima nama nudilo neke po meni lažne heroje, ustvari zločince, Srđo Aleksić je pravi heroj i pravi čovjek koji je uradio ljudsku stvar. Tada sam počeo razmišljati o tome da je on heroj moje generacije i heroj moga vremena. Iz te emocije sam počeo praviti film koji jeste na neki način posvećen mojoj generaciji, toj generaciji koja nije direktno sudjelovala u ratu, u Beogradu, i generaciji koja je na neki izvjestan način trpjela te posljedice, generaciji koja je bila silno protiv rata, ali ništa nije mogla učiniti da se taj strašni rat ne dogodi i generaciji koja je ustvari prije tog rata vjerovala da su ljudskost, hrabrost i junaštvo vrline na kojima naše vrijednosti počivaju. Nažalost, rat je u velikoj mjeri, kao i svaki rat, te vrijednosti srušio, ali baš je priča o Srđanu Aleksiću za mene bila povratak nekim vrijednostima kojima su mene učili kad sam bio dijete.



Što mislite, koliko su nam upravo danas potrebni ovakvi, pravi heroji, da tako kažemo – stvarni ljudi, kojih sigurno ima još oko nas? Srđan Aleksić je bio sportaš, njegov otac Rade i danas dosta samozatajno živi i priča o njemu, uvijek naglašavajući važnost prijateljstva, na koje treba podsjećati.

– Tako je. Ima još običnih ljudi koji postaju heroji, običnih ljudi koji ne tražeći ništa zauzvrat čine velika djela. To je priča o Srđanu Aleksiću, čovjeku koji je žrtvovao svoj život ne tražeći ništa zauzvrat, ne tražeći nikakvu vrstu priznanja. Ja mislim da se svako zdravo društvo bazira na tim ‘običnim’, malim ljudima, koji čine velika djela. Mislim da smo mi, makar u Srbiji, a mislim da nije drugačije ni u Hrvatskoj ni u BiH, nekako previše okrenuti tim ljudima koji stvaraju velike rezove i koji imaju neke vrste moći, odvojili od tih običnih, malih ljudi. Ovaj film jest posvećen malim ljudima i potrebi da kažem da se slažem da su mali ljudi suštinski heroji ovog vremena i da su najzdraviji dio društva. To je nešto što sam jako za ovaj film želio napraviti i to je jedna vrsta vrijednosti koju Rade Aleksić stalno spominje, a to je u zajedništvu, prijateljstvu, u nekim odnosima koji jesu poštovanje drugog čovjeka.

Kažete i da je ovaj film priča o humanosti. Danas, u vremenu s jedne strane preživljavanja, a s druge spektakla i šoubiznisa, što danas znači biti human?

– Mislim da je ovo vrijeme takvo – i odlično ste to rekli – između siromaštva i tog jednog lažnog šoubiznisa i lažnog glamura, i ustvari gdje je sada mjesto jednog običnog čovjeka koji čini neke normalne, ljudske stvari? Ovaj film jeste posvećen potrebi da veličamo svakog dobrog čovjeka oko sebe, svog susjeda, i da primjeri nisu samo Novak Đoković ili Edin Džeko koji su napravili velike stvari u životu, ali primjer su i neki obični ljudi oko nas, koji svakodnevno čine neke male, ljudske stvari. U tom smislu ovaj film za mene je bio važan da možemo svojoj djeci reći da i u nekim malim, svakodnevnim stvarima možemo biti dobri ljudi.

Izgleda da danas sve više prepoznajemo tu ideju i sam čin Srđana Aleksića. Iako se znalo za Srđana Aleksića i to što je on uradio, nekako se nije puno pričalo o tome. Danas neke ulice nose njegovo ime. Hoćemo li s protokom vremena sve više shvaćati veličinu njegovog djela?

– Te 2007. kada sam ja prvi put čuo priču o Srđanu Aleksiću, tada se o tome u Srbiji jako malo znalo. Danas je priča o Srđanu Aleksiću nešto o čemu svi znaju na prostoru bivše Jugoslavije, i on je dobio ulicu i u Sarajevu, Novom Sadu, Podgorici, Pančevu i evo i u Beogradu prije nekoliko dana. Ustvari, Srđan Aleksić je važan za sve naše zemlje i naša društva jer je on jedna od rijetkih točaka oko kojih se mi svi slažemo. I na neki način jeste svojom gestom napravio da je ustvari on točka od koje može krenuti neka vrsta razumijevanja i pomirenja. Ja se nadam da će biti više ‘Srđana Aleksića’, da će biti više primjera koji su se dogodili u tom ratu na koje će se ljudi početi podsjećati. Jer, ta vrsta primjera je nešto što mislim da nam daje jedino nadu.

Kažete da je on točka oko koje se svi slažemo. Ipak, kada ste prikazivali film u Trebinju bilo je nekih priopćenja boračkih organizacija protiv tog filma. Je li bilo nekih problema prilikom snimanja i prikazivanja filma, ili su to bile samo neke izdvojene reakcije?

– To su bile izdvojene reakcije i u suštini velika većina građana Trebinja nam je pružila ogromnu podršku i gostoprimstvo, i ja sam im na tome zaista zahvalan. Velika većina građana Trebinja je bila jako sretna i ponosna što snimamo taj film i zaista su nam puno pomogli. S druge strane, kad je u pitanju boračka organizacija, mislim da je tu bilo dosta dezinformacija i dosta manipulacija njihovim osjećajima. Za vrijeme snimanja sam se s njima sreo i pokušao im objasniti da ovaj film nije antisrpski film i da on ne vrijeđa njihove osjećaje. Međutim, postoje predrasude koje je nekad jako teško razbiti, ali ja sam svima njima, koji su imali nešto protiv filma, rekao samo da pogledaju film, pa da tek kada pogledaju film iznesu svoja mišljenja i viđenja. Vrlo često neka vrsta mržnje proizlazi iz zablude i iz jednog pogrešnog doživljaja, iz jedne suštinske neinformiranosti.

Prošlo je više od 20 godina od rata, ali koliko ćemo još dugo, čak i u umjetnosti, o određenim djelima govoriti kao o ‘antisrpskim’, ‘antibošnjačkim’, ‘antihrvatskim’…, bez obzira koji nacionalni predznak imali, a kada ćemo gledati jednog čovjeka, pojedinca, bez nacionalnog predznaka?

– To već traje dosta dugo i ta stvar nije do kraja postavljena kako treba u samim društvima. Ja mogu govoriti u ime srpskog društva gdje mislim da sama priča o odgovornosti i o krivici i sama potreba da se pogleda u ogledalo i da se dođe do neke katarze, nije izražena do kraja. Kada se stvari ne raščiste i ne definiraju u startu, onda postoje te vrste takvih tumačenja. Bojim se da smo daleko od toga da bilo koji konflikt, ili bilo koja naznaka koja se događala u prošlosti, ili najmanja ulična tuča koja se može dogoditi u budućnosti, se ne čita kroz prizmu nacionalnog. Taj ispit nismo položili, nažalost. Bojim se da će trebati još puno vremena i generacija da, ako je moguće uopće, to ispravimo. Nije na nama krivica, krivica je zaista na onima koji i poslije svog tog strašnog rata kao političari koji vode državu – ja mogu govoriti o Srbiji – nisu imali hrabrosti da zaista objasne ljudima što se to i kako se dogodilo, i zašto i kako je netko kriv i zašto je netko trebao i jeste završio u zatvoru i da to nije pitanje međunarodne politike, nego je pitanje jedne opće pravde.

Ustvari je najteže i najteže će i ostati pogledati sebe u ogledalo i priznati odgovornost za neko djelo.

– Tako je, to je pitanje svakog od naših života. Svatko od nas, ako nije u stanju pogledati se u ogledalo i sebi odgovoriti na neka pitanja, taj čovjek i nema neku svoju perspektivu i budućnost. Mislim da je to ista stvar zbog koje neko društvo može biti slobodno, to je pitanje čitavog društva. Nije lako sebi postaviti takva pitanja i ponuditi odgovore, ali bez toga se ne može ići naprijed.

Jesu li reakcije na ovaj film bile drugačije u Sarajevu, Trebinju, na području regije i u inozemstvu, na primjer na Sundanceu, Berlinu itd.?

– Reakcije su bile uglavnom vrlo slične i, kada je film dobar, kada ima emociju i ima univerzalnu temu, ne vjerujem da bi se neki film tumačio na različite načine u različitim krajevima svijeta. E, sada. S jedne strane ova priča se nas tiče i mi to doživljavamo vrlo intimno i vrlo emotivno, a neka inozemna publika je to doživjela na jedan drugi način, kao sudbinu nekih ljudi koje gledaju malo sa strane. Samo je kut promatranja drugačiji i ono što je malo drugačije jest intenzitet emocija koji je publika imala u Sarajevu i Beogradu u odnosu na publiku koje se ta tema i ta priča ne tiče tako direktno.

Što Vi smatrate najvećim uspjehom ovog filma? Je li to ta tema koju ste uspjeli prikazati, sudbina ljudskog života, humanost…

– To je za mene jako teško pitanje… Mislim da je najveći uspjeh ovog filma to što je ustvari priča o ljudima koji su se izborili, kroz jedan presjek i mukotrpan proces i pogled u ogledalo, uspjeli biti bolji ljudi. O tome je ovaj film. A najveći uspjeh ovog filma jesu ustvari ljudi, pojedinci, koji su izašli iz kina poslije ovog filma s nekom potrebom da budu bolji.

Može li nam umjetnost i koliko umjetnost može pomoći da se pogledamo u ogledalo i da nakon toga zaista budemo bolji ljudi, da promijenimo neka razmišljanja?

– Umjetnost najviše može u tome pomoći, jer umjetnost djeluje direktno na emociju. Umjetnost dira ljudsku dušu, tako da je umjetnost je najbolje oružje u potrebi čovjeka da preispita neke svoje stavove.

Razgovarala: Andrijana Copf l DL