Golovima je rušio rekorde dok ga alkohol nije odveo u svijet ženskih džempera

Nogometna povijest po mnogočemu pamti sličnog strijelca, koji je od 1957. godine postavljao rekorde koje možda nitko neće sustići, a neke su nadmašili tek desetljećima kasnije. Jimmy Greaves bio je 173 centimetra visok egzekutor, kojeg će kroničari proglasiti najubojitijim napadačem kojeg je Engleska imala.

Magazin FourFourTwo stavio ga je na 82. mjesto najboljih nogometaša u povijesti. Prema njima, nalazi se ispred sunarodnjaka Alana Shearera i Waynea Rooneyja, a u leđa mu gledaju Sergio Busquets, Hristo Stoičkov, Philipp Lahm, Roberto Carlos, Luis Figo, Kaka…

Greaves je Haaland prije Haalanda

Dok se internetom dijele ilustracije kiborga Haalanda stvorenog u tvornici, put 17-godišnjeg Greavesa počeo je u željezariji, u kojoj je radeći proveo osam tjedana kako bi imao dovoljno novca za život u rodnom Londonu.

Protivnike je počeo uništavati golovima kao igrač Chelseaja 1957. te je do 1971. u tadašnjoj Prvoj diviziji (First Division), prethodnici današnje Premier lige osnovanoj 1992., zabio 357 golova. Dandanas je najbolji strijelac prvog ranga engleskog nogometa. Shearer je, podsjetimo, postigao 260 golova u premierligaškoj eri.

O tome koliko je Greaves važan u povijesti nogometa govori podatak da je do 2017. godine bio najbolji strijelac pet najjačih europskih liga. Broju od 357 golova dodao je devet iz perioda provedenog u Milanu stigavši do njih 366. Prestigao ga je tek Cristiano Ronaldo, a kasnije i Messi.

Istovremeno, Greavesovu famoznu karijeru obilježio je njezin kraj, životno potonuće u alkoholizam, zbog kojeg je bankrotirao i ostao bez supruge. “Potpuno sam izgubio sedamdesete godine. Bio sam pijan od 1972. do 1977. Probudio sam se jedno jutro i shvatio da se svijet promijenio. Živio sam u njemu, ali nisam ga bio svjestan”, priznao je Greaves.

U mlađim kategorijama zabio 122 gola u sezoni

Greaves je “odrastao s nogometom u venama”, kako je znao reći, jer za dječaka rođenog 1940. u srcu Engleske “ništa drugo nije postojalo”. Primijetio ga je mladi trener Chelseaja Jimmy Thompson. Dovođenje Greavesa instantno se isplatilo jer je zadivljujući talent pokazao već na omladinskoj razini kada je u sezoni 1955./1956. zabio 51 gol, a taj je broj nagodinu porastao na nestvarna 122 gola.

Iako zahtjevan, Greavesu je prelazak u seniore bio prirodan i lagan. U premijernom dvoboju Prve divizije zabio je jedini gol Chelseaja za remi s Tottenhamom. “Pokazao je kako može kontrolirati loptu. Samopouzdan je poput iskusnog igrača”, opisao ga je News Chronicle.

Do kraja sezone skupio je 37 nastupa i 22 pogotka, s tim da ga je trener Ted Drake odmarao šest tjedana u studenom i prosincu kako mu slava ne bi došla glave. Chelsea je natjecanje zaključio na slabom 11. mjestu, no zato je dobio golemu zvijezdu.

“Igrač ne mora trčati kao konj ili trenirati kao rob. Cilj je zabiti gol”

Greaves je u iduće tri sezone postavio temelje na kojima je Haaland nastavio graditi priču o beskompromisnim golgeterima. Norvežanin nemilo trese mreže za momčad trenera Pepa Guardiola, no stručnjaci i podaci ukazuju na to da je kvaliteta igre Manchester Cityja nazadovala otkako je dobio pravog napadača.

Chelsea u pedesetima i šezdesetima možda nije nazadovao dajući Greavesu glavnu ofenzivnu ulogu, ali je on po načinu sudjelovanja u igri – premda je teško taktički uspoređivati potpuno različite ere – bio vrlo sličan Haalandu. “Igrač ne mora trčati kao konj ili trenirati kao rob. Cilj je zabiti gol”, govorio je Greaves.

Ukazao je na vlastiti zadatak, njemu bitniji od momčadskih akcija. S obzirom na kontinuitet kojim mu je to polazilo za nogom i glavom, Greavesu je bilo lako oprostiti nedostatak doprinosa u ostalim fazama igre.

U zadnjoj utakmici zabio četiri gola pa otišao u Milan

U sezoni 1958./1959. postigao je 32 pogotka u Prvoj diviziji, čime je prvi put od šest puta postao najbolji strijelac lige. Te je sezone Wolverhampton Wandererse (6:2) demolirao s pet golova. Ista je sudbina nagodinu snašla Preston North End (5:4), kao i West Bromwich Albion (7:1) 1960./1961.

Unatoč tome što je bio prvo ime Stamford Bridgea, Greaves nije uspio dotegliti Chelsea u gornju polovicu ljestvice. Čavao u lijes neambicioznom klubu zakucao je Crewe Alexandra, četvrtoligaš koji je Londončane izbacio u FA kupu sezone 1960./1961.

Predsjednik Chelseaja Joe Mears bio je prisiljen prodati Greavesa jer je klubu trebao novac. Od voljene publike oprostio se noseći kapetansku traku u zadnjoj utakmici protiv Nottingham Foresta. Uzvratio je jedino kako je znao – s četiri gola u pobjedi 4:3, te je sezonu zaključio 41 golom.

Šarmirao ga je “član glumačke postave Kuma”

Odlazak u Milan bio je financijski neusporediv s igranjem za Chelsea. U Londonu je u jednom razdoblju zarađivao 17 funti tjedno, plus dvije funte za pobjedu ili jednu za neriješeni ishod, kažu engleski izvori. Ljeti bi plaću srezali na sedam funti tjedno. Kada je ostario, postavili su mu gotovo retoričko pitanje.

“Naravno da mi je žao što ne igram u današnje vrijeme. Igrači sada zarade bogatstvo za pola tuceta golova. Ja sam se u Chelseaju morao boriti kako bih dobio osam funti tjedno u zimi i sedam tijekom ljeta. A sada neki, koji nisu ni nastupili za prvu momčad, imaju 40 tisuća funti tjedno”, izjavio je Greaves.

Kako bi doveli napadača o kojem naklapa cijela Europa, vodeći ljudi Milana su 1961. godine u London poslali Gigija Peronacea, pregovarača kojeg je Greaves opisao kao “člana glumačke postave filma Kum”. Talijan je šarmirao Greavesa i engleski biznismeni su prihvatili 80 tisuća funti odštete.

Greaves je postao bogataš. Dogovorio je sedam tisuća funti godišnje plaće i 15 tisuća prilikom potpisa. K tome mu je talijanski gigant osigurao luksuzni penthaus, u kojem je živio sa suprugom Irene, s kojom se oženio kao 18-godišnjak. No nije sve bilo savršeno.

Pakao u Italiji

“Ubrzo je splasnula euforija o igranju i životu u Italiji. Kako su tjedni prolazili, tako sam sve više sumnjao u transfer. Uživao sam u londonskom načinu života”, prisjetio se Greaves. Zbog žudnje za domom pokušao je stopirati transfer, što Chelsea nije dopustio i posao je bio zaključen.

Stvari u Milanu od početka nisu valjale. Prvo je zakasnio na let, čime strogi Talijani nisu bili zadovoljni. Uzevši u obzir potpuno drugačiji mentalitet, novim poslodavcima nije bilo jasno ni kako je mogao danima biti u Engleskoj uz suprugu koja se upravo porađala pa su ga svakim danom kažnjavali s 50 funti.

Nezadovoljstvo obiju strana samo je raslo. Greaves je zabio devet golova u 14 utakmica tijekom samo šest mjeseci provedenih u novom klubu dokazavši se kao jedan od najboljih napadača tog doba. Unatoč tome, strogi režim Nerea Rocca – koji je naslijedio Giuseppea Vianija, stratega zaslužnog za dovođenje Greavesa – nikako nije odgovarao opuštenom Englezu.

“Napravio je pakao od mog života, a ni ja nisam unio sunce u njegov”, izjavio je Greaves. Tenzije su eskalirale kada je Greaves udario igrača Sampdorije koji mu je bio pljunuo u lice. Milan je primio gol iz slobodnog udarca, a Rocco je okrivio Greavesa.

Shvatili su kako Greaves, kojem se gadio defenzivno orijentirani talijanski nogomet s kontraškim napadima, nije taj koji će s Joseom Altafinijem činiti napadački tandem. Okrenuli su se dovođenju Brazilca Dine Sarnija i Greaves je stavljen na transfer-listu. S nje ga je uzeo Tottenham.

Tottenham ga je platio 99.999 funti

Menadžer Tottenhama Bill Nicholson doveo je Greavesa 1961. za diskontnih 99.999 funti jer mu nije želio nametnuti pritisak prvog igrača kojeg je bilo koji engleski klub platio šesteroznamenkastom cifrom. Povratak prijašnjem životu vidio se u prvoj utakmici, kada je na White Hart Laneu postigao hat-trick u pobjedi od 5:2 protiv Blackpoola, od čega je jedan gol zabio atraktivnim škaricama.

Navijači Tottenhama odmah su shvatili kako su dobili napadača zbog kojeg će misliti da imaju desetoricu na terenu, ali koji će uletjeti u prazan prostor i ugurati loptu u mrežu. Izvještaji navode da je, unatoč tome što je bio nizak, nerijetko pogađao glavom, što se pripisuje odličnom tajmingu i osjećaju za prostor.

“Jeste li gledali film Stargate? U njemu postoji prolaz u paralelni svijet. E, kada sam izlazio na teren, postajao sam drugačija osoba. Znao sam što moram učiniti i znao sam da ću u tome uspjeti. Prolaskom kroz tunel to više nisam bio ja”, slikovito je opisao Greaves, čija je prva sezona u Tottenhamu završila osvajanjem FA kupa uz 21 pogodak.

Pas je popišao Greavesa u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva

Greaves je 1962. godine predvodio napad engleske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Čileu. U grupnoj fazi izgubili su od Mađarske 1:2, uz njegov pogodak nadigrali Argentince 3:1, a zatim remizirali s Bugarskom 0:0.

U četvrtfinalu su kao drugoplasirani išli na moćni Brazil. Garrincha s dva i Vava s jednim pogotkom eliminirali su Engleze, nakon čega su srušili i Čile te Čehoslovačku za titulu prvaka svijeta. Engleski fanovi više od tog poraza pamte komičnu situaciju.

Pas lutalica uletio je na teren za vrijeme utakmice Brazil – Engleska. Igrači obiju ekipa bacali su se u lov za lutalicom, no on im je vješto izmicao sve dok nije stigao pred spretnog Greavesa. Uglađeni Englez bacio se u kaljužu na sve četiri, primio ga u naručje i podigao.

Kao da nije bilo dovoljno to što im je zabio dva gola, Garrincha je dobio zadovoljstvo da umre od smijeha kad je pas popišao Greavesa. “Tada se nisi mogao presvući pa sam s istim dresom odigrao cijelu utakmicu. Garrincha je uzeo psa i nazvao ga Greavsie. U Brazilu sam poznat kao onaj koji je ulovio Garrinchinog psa”, uz smijeh je prepričao Greaves.

Greaves je do 2023. godine bio najbolji strijelac u povijesti Tottenhama

Greaves je između 1961. i 1970. postigao 266 golova za Tottenham. Rekord je stajao do veljače 2023., kada ga je srušio Harry Kane, današnji kapetan londonskog kluba, koji je sada na broju od 270 pogodaka. U stalnoj debati o tome tko je od njih dvojice veći, bolji i značajniji, poteže se argument trofeja, premda nijedan nema prvo mjesto u prvenstvu.

Greaves je s Tottenhamom po dva puta osvajao FA kup i Charity Shield (današnji Community Shield, odnosno superkup) 1962. i 1967. godine. Vrhunac je doživio 1962./1963., kada su uzeli Kup pobjednika kupova, natjecanje u kojem su sudjelovali europski osvajači nacionalnih kupova i koje se održavalo od 1960. do 1999. godine.

Tottenham je prvi engleski klub s europskim trofejem postao tako što je u prvom kolu izbacio Glasgow Rangerse (5:2, 3:2) u tzv. Bitci za Britaniju. U drugom kolu činilo se da će ispasti od Slovana, koji je u Bratislavi na blatnjavom, izrovarenom terenu slavio 2:0. Raspoloženi golman Bill Brown spasio ih je od većeg poraza omogućivši im da u londonskom uzvratu izvedu čudo i pobijede 6:0, i to nakon što su već na poluvremenu imali 3:0.

Tottenham je prvi engleski klub s europskim trofejem

Preokret protiv tadašnje čehoslovačke momčadi odveo ih je na polufinalni sraz s OFK Beogradom. Tottenham je pobijedio 2:1 na Omladinskom stadionu u Beogradu, s tim da je Greaves 15-ak minuta prije kraja zaradio jedini crveni karton u karijeri.

Udario je srpskog stopera Blagomira Krivokuću te je završio u svlačionici prije posljednjeg sučeva zvižduka. Tottenham je zadržao vodstvo, da bi u uzvratu bez suspendiranog Greavesa potvrdio prolazak pobjedom 3:1. U finalu ih je čekao Atletico Madrid.

Premda je trener Nicholson nahvalio igrače Atletica uoči raspleta natjecanja, prebacivši ulogu favorita na Španjolce, Tottenham je dominantno slavio 5:1. Nervozan uvod u utakmicu prelomio je Greaves pogotkom u 16. minuti, da bi John White u 35. dodao drugi.

Iako su Madriđani golom Enriquea Collara iz penala u 47. minuti šokirali Tottenham pred njegovih četiri tisuće navijača na stadionu u Rotterdamu, koji je ukupno primio 49 tisuća gledatelja, ubrzo su se probudili i dotukli suparnika s tri nova gola. Greaves je u 80. postigao još jedan, a dvostruki strijelac bio je i Terry Dyson. Tottenham je tako ispisao povijest.

Greavesov ožiljak podsjećao ga je na najveću karijernu tragediju

Događaj koji su engleski mediji opetovano označavali, a Greaves demantirao, kao početak ovisnosti o alkoholu, zbio se 1966. Engleska je na Svjetskom prvenstvu u svojoj zemlji jedini put osvojila naslov prvaka. Ždrijeb ju je smjestio u skupinu iz koje je kao vodeća izašla nakon dviju pobjeda od 2:0 nad Francuskom i Meksikom te 0:0 s Urugvajem.

Greaves je odigrao samo dio uvodnog dvoboja jer ga je francuski veznjak Joseph Bonnel džonom udario u potkoljenicu. Kako tada nije bilo zamjena, Greaves je ostao na travnjaku te je zaradio 14 šavova i trajni ožiljak, koji će ga do kraja života podsjećati na najveći trijumf engleskog nogometa, ali i na najveću karijernu tragediju.

Engleski izbornik Ralf Ramsey do kraja Mundijala koristio je napadača Geoffa Hursta iako se Greaves bio oporavio za finale. Vođen maksimom da se ne mijenja momčad koja pobjeđuje, Ramsey se i u finalu sa Zapadnom Njemačkom oslonio na Hursta. On mu je povjerenje uzvratio hat-trickom i Englezi su nakon produžetaka slavili 4:2.

“Ljudi misle da sam postao alkoholičar jer je Ramsey izabrao Geoffa umjesto mene. Alkohol je došao puno kasnije. Bio sam sretan zbog suigrača, no htio sam igrati. Baš i ne volim gledati nogomet, nisam zaljubljen u igru. Nikad nisam bio strastven, jednostavno sam volio igrati”, ponavljao je Greaves, koji je nakon 1966. upisao još samo tri reprezentativna nastupa.

Početak ovisnosti o alkoholu

Tottenham je napustio 1970. godine, a posljednji profesionalni klub bio mu je West Ham, zapamćen ponajprije kao početak alkoholizma. Greavesu, Bobbyju Mooreu, Brianu Dearu i Clydeu Bestu je kamerman uoči utakmice s Blackpoolom u FA kupu rekao kako će susret vjerojatno biti odgođen zbog zamrznutog terena.

Uvjeren da je to istina, Greaves je u noćnom provodu popio 12 piva vrativši se u hotel dva sata iza ponoći. Ionako mamurnog od izlaska, šokirala ga je jutarnja vijest da će se utakmica odigrati. U takvom, uništenom stanju Blackpool je demolirao West Ham 4:0.

Greaves je tvrdio kako avantura nije uzrok poraza, već je prstom pokazao na nedostatak kvalitetnih suigrača. Čelnici West Hama su poludjeli. Greaves je kažnjen, nakon čega je počeo više piti, redovno posjećujući pabove poslije treninga i zadržavajući se sve dok konobari ne bi stavili ključ u bravu.

Bankrotirao je pa za preživljavanje prodavao ženske džempere

Karijeru je završio 1971., s nepunom 31 godinom. Okrenuo se poroku i fizički promijenio do neprepoznatljivosti, nakon što je godinama bio utegnuti profesionalac, a dvije godine nije posjetio nijedan stadion. Kvragu, kako bi i mogao kada je od jutra do mraka bio pijan, za što djelomično krivi izgubljenost uslijed kraja karijere.

Ispijao je 20 piva dnevno uz bocu votke, koja mu je spremno ležala pokraj kreveta kako bi prije spavanja i nakon ustajanja mogao popiti par gutljaja da mu se “ne tresu ruke”. Supruga Irene nije mogla trpjeti takav život. Raskinula je brak i ostavila ga samog u jednosobnom stanu u Wansteadu, u istočnom Londonu, gdje je za život zarađivao prodajući ženske džempere jer je bio bankrotirao.

Četiri godine nakon umirovljenja vratio se nogometu. Od 1975. do 1980. igrao je za amaterske i poluprofesionalne klubove kao što su Brentwood, Chelmsford, Barnet i Woodford Town, ali ni s povratkom treninzima nije se ostavio pića.

Izbjegavao je kolače s alkoholom

“Ne znam kako sam postao alkoholičar. Čak sam nekoliko mjeseci proveo u psihijatrijskoj ustanovi. I onda sam 28. veljače 1978. rekao: ‘Ne mogu više ovako.’ To je bilo to, od tada nisam popio ni kap alkohola. Nadam se da će tako i ostati iako ne postoji garancija”, objasnio je Greaves kako se izvukao.

Javnost je spoznala kako dojučerašnji heroj Engleske tavori na društvenom dnu. Pokušao je sanirati štetu nanesenu njegovu ugledu tako što je sam dao intervju za Sunday People, na čijoj je naslovnici uz Greavesovu fotografiju izdanja iz 1978. stajalo “Drink is killing me” (Piće me ubija). Priznao je da su ga te njegove četiri riječi osvijestile i u konačnici spasile.

Na dan prijelomnog intervjua zamolio je kćer Lynn da ga odveze u bolnicu Warley u Brentwoodu kako bi se prijavio za rehabilitaciju. “Usput je stao u pab u blizini bolnice. Popio je pivo i rakiju i rekao: ‘Sramim se onoga što se dogodilo. Ovo je moje posljednje piće.’ Za razliku od drugih alkoholičara, bilo mu je to zaista zadnje što je popio”, ispričao je Greavesov prijatelj Terry Baker.

Kako bi ostao trijezan, potpuno je prekinuo društveni život posvetivši se Irene, koja mu se bila vratila. Prestao je izlaziti u pabove i pazio da ne bude u blizini alkohola. “Kada bismo bili na večerama, tjerao me da probam desert kako bi bio siguran da ne sadrži alkohol”, otkrio je Baker za Mirror 2020. godine.

Odbio rakiju na drugom vjenčanju pa popio vino nakon odlikovanja ordenom Britanskog Carstva

“Rođen sam za nogomet. Nisam znao raditi ništa drugo osim igrati nogomet”, govorio je Greaves. Pokazalo se da mu odgovara uloga pundita, kako na Otoku zovu stručne komentatore. Od 1985. do 1992. s legendarnim napadačem Liverpoola Ianom St. Johnom radio je emisiju Saint and Greavsie, koja se vrtjela na ITV-ju i za koju je novinar Telegrapha Rob Bagchi rekao da je “ponovno nogomet učinila zabavnim”.

Bili su pioniri formata u kojem bivši profesionalci razgovaraju o nogometu, prethodnici Garyja Linekera, Jamieja Carraghera i Phila Nevillea. Napustivši televiziju krajem devedesetih, okrenuo se pisanju sportskih kolumni sve dok 2015. godine nije doživio težak moždani udar. Prikovan za invalidska kolica i gotovo nijem ponovno se 2017. godine vjenčao s Irene.

“Jim je bio odličan. Izgovorio je većinu onoga što je trebao. Velečasni mu je pomogao kada nije mogao”, posvjedočila je Irene nakon ponovnog vjenčanja, na kojem je Greaves u krugu obitelji odbio čašu rakije.

Međutim, nakon što je 2021. godine odlikovan ordenom Britanskog Carstva, popio je čašu vina, prvi alkohol nakon 1978. Umro je 19. rujna 2021. kao 81-godišnjak, točno uoči međusobne utakmice njegovih bivših klubova Chelseaja i Tottenhama.