Published On: Sri, sij 27th, 2021

GOLDSTEIN: Nove generacije bh. Židova teško mogu stresti sa sebe teret sjećanja na ustašku strahovladu

Židovska se zajednica na ovim prostorima nije mogla obnoviti: većina predratnih općina nije mogla uopće nastaviti s radom poslije 1945. godine. Većina se sinagoga ne koristi, život u zajednicama je mnogo siromašniji. Oni koji su planirali genocid nad Židovima, nastavlja, uvelike su postigli svoj cilj i zato nove generacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova teško mogu stresti sa sebe težak teret sjećanja na vrijeme ustaške strahovlade, rekao je to Ivo Goldstein, povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u razgovoru za Dnevnik.ba

“BiH je bila dio Nezavisne Države Hrvatske koja nije bila nezavisna, jer je bila njemačko-talijanski protektorat, nije bila država, jer ‘država’ podrazumijeva uređen odnos prema svojim državljanima/građanima, a u NDH je vladao teror, te nije bila ni Hrvatska, jer je praktički čitavu obalu prepustila svom patronu (Italiji), a Međimurje i Baranju Mađarskoj”, izjavio je Ivo Goldstein, povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta  proglašen je Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 2005. godine, a obilježava se 27. siječnja, s ciljem očuvanja uspomene i odavanja počasti oko šest milijuna Židova, Roma, Srba i drugih naroda, stradalih u genocidu tijekom Drugog svjetskog rata. Tim povodom, Ivo Goldstein, u intervjuu za Dnevnik.ba govori o pogromu  židovskog stanovništva iz BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata i tome zašto je javno svjedočenje o zločinima jedini put da ih se zaustavi i spriječi.

Genocid na Židovima, Romima, Srbima i masovni teror nad svima koji su se endehazijskoj vlasti suprotstavili 

Na preostalom dijelu teritorija (današnjih Hrvatske i BiH)  talijanski su fašisti i njemački nacisti, objašnjava Goldstein, imali glavnu riječ i ustaške su vlasti kontrolirali u onim domenama koji su im bile bitne.

“Bila je to, dakle, zločinačka tvorevina, pa je i organiziran genocid nad Židovima, Romima i Srbima te masovni teror nad svima onima koji su joj se suprotstavili ili su vlasti sumnjale da bi se to moglo dogoditi. Jedino dobro u toj priči jest da su se narodi koji su tobože trebali u toj državi profitirati – Hrvati i Muslimani-Bošnjaci – masovno tijekom rata protiv te države uzeli oružje u ruke”, kazao je.

(Aškenaška sinagoga u Sarajevu, izgrađena 1902., treća najveća u Europi)

Najveća židovska zajednica bila je u Sarajevu, a preživjelo ih je 4 tisuće od predratnih 14 i to zahvaljujući partizanima 

Goldstein napominje i kako su brojke o broju Židova koji su živjeli u BiH prije Drugog svjetskog rata već dugi niz godina poznate i nisu se mijenjale.

Od predratnih 14 tisuća Židova koji su živjeli na teritoriju današnje BiH preživjelo je njih 4 tisuće, što je više negoli je bilo preživjelih na većini područja koja su nekoć bila u Jugoslaviji.

“Daleko najveća zajednica bila je u Sarajevu. Bilo je onih koji su sudjelovali u pljački, progonu i ubijanju, kao i onih koji su pokušavali spašavati progonjene te, naposljetku, i onih koji su uspjeli nekoga spasiti”, istaknuo je.

Iako je bilo individualnih spašavanja, najvažniji koji su spašavali Židove bili su partizani.

“U partizanima ili na teritorijima koje su partizani oslobodili u Hrvatskoj i BiH preživjelo je oko 5.000 Židova, od kojih je njih 1737 registrirano aktivnih boraca, a ostali su bili u raznim službama. Bilo je tu i djece, starijih ljudi. To je bio najvažniji faktor u spašavanju Židova i to je bio jedinstveni slučaj u svijetu“, kazao je.

Četnici su Židove predavali nacistima ili ustašama ako su imali interes 

Odlazak u partizane objašnjava Goldstein, omogućavao je još jednu stvar – časno se boriti protiv zločina.

“Teoretski, moglo se preživjeti i priključenjem četničkom pokretu, koji je imao antihrvatski i antimuslimanski, ali ne i antižidovski program. Međutim, nije poznato da je ijedan hrvatski ili bosanskohercegovački Židov odabrao taj put. Štoviše, tijekom rata više desetaka Židova palo je od četničke ruke, uglavnom zbog suradnje s partizanima, ili sumnje da surađuju. Uostalom, četnici su spremno predavali Židove nacistima ili ustašama, ako su za to imali neki neposredan interes“, izjavio je.

(Spomen – ploča u Kruščici kod Viteza)

 

 

Mostarski Židovi bili relativno sigurni i dobrim dijelom pobjegli u primorje 

Mostarski su Židovi relativno dobro prošli, napominje, jer je grad bio u talijanskoj okupacionoj zoni. Talijanski fašisti proglasili su rasne zakone, ali Židove nisu deportirali u logore u kojima bi bili ubijani te su se suprotstavljali takvim postupcima, kako nacista, tako i ustaša.

“Tako su mostarski Židovi do kapitulacije Italije u rujnu 1943. bili relativno sigurni, dobrim su dijelom pobjegli u primorske krajeve, a potom su ili već ili bili u partizanima ili pobjegli dalje”, kazao je.

U Vitezu je bio logor kroz kojeg je prošlo oko 4 tisuće Židova 

U Vitezu je, podsjeća Goldstein, organiziran logor u selu Kruščica u kolovozu 1941. na napuštenom srpskom imanju, koje je i za vrijeme Banovine služilo kao internacijski logor: u njemu je, prema nekim svjedočenjima, bilo (odnosno, kroz njega je prošlo) oko 3.000-4.000 ljudi, a prema drugim svjedočenjima čak i 5.000, od toga oko 90% Židova, a ostali su bili Srbi.

“Kruščica je bilo privremeno sabiralište, jer su ukinuti logori u Gospiću, na Pagu i u Jadovnu, a još nisu bili uspostavljeni Jasenovac, Đakovo, Loborgrad i drugi. U logoru je, po nekim izvorima, ubijeno stotinjak Srba i najmanje dvoje sarajevskih Židova”, kazao je.

U listopadu 1941. su svi internirci prebačeni u Jasenovac (muškarci), Đakovo i Loborgrad (u Hrvatskom zagorju) – žene i djeca, nastavlja Goldstein i dodaje kako  nakon toga na teritoriju BiH više nisu organizirani logori.

“Razlog tome jest da je to područje bilo poprište najžešćih sukoba i stoga nepogodno – zbog nesigurnosti – za organiziranje logora”, kazao je.

Uobičajena fraza da mir “liječi ratne rane” ne odnosi se na židovske zajednice u Hrvatskoj i BiH, smatra Goldstein.

“Te rane koje su posljedica gubitka četiri petine članova ne mogu postati manje bolne. Židovska se zajednica na ovim prostorima nije mogla obnoviti: većina predratnih općina nije mogla uopće nastaviti s radom poslije 1945. godine. Većina se sinagoga ne koristi, život u zajednicama je mnogo siromašniji“, izjavio je.

Holokaust je, nastavlja Goldstein,  grčka riječ koja znači “potpuno spaljen”.

“U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju“, izjavio je profesor Goldstein.

Endlösung – nacistički eufemizam za uništenje europskog židovstva 

Vrhunac je, nastavlja, bilo “konačno rješenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva.

“U izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti od osamdesetih godina 20. stoljeća za ova događanja sve se više ustaljuje termin ‘Šoa’, rijetka prastara riječ koja u apokaliptičkim vizijama starozavjetnih knjiga izražava totalno zlo među narodima, pustošenje kakvoga još nije bilo, a može se dogoditi samo jednom i nikada više“, istaknuo je.

Mržnja koja je pokretala ideologe i organizatore Holokausta, podsjeća, proistjecala je iz modernog antisemitizma, nastalog u 19. stoljeću, koji je u sebi sažeo neke novostečene i neke tradicionalne komponente.

“U nekim europskim zemljama uklopio se u ekskluzivni nacionalizam koji se u prvoj polovini 20. stoljeća razvio do ekstrema kao rigidni i netolerantni izdanak ranijih nacionalnih pokreta”, rekao je.

Moderni se antisemitizam, nastavlja Goldstein, najčešće potkrepljuje tvrdnjama da su Židovi “razoran faktor”, da smišljeno remete i uništavaju nacionalne kulture, nacionalne pokrete i države, s krajnjom težnjom da podjarme sve narode i zavladaju svijetom, a što je najprimjerenije sublimirano u poznatom falsifikatu nazvanom Protokoli sionskih mudraca te u Hitlerovoj propagandnoj knjizi Moja borba (Mein Kampf) iz 1925-26. godine.

“Nove generacije bh. i hrvatskih Židova teško mogu stresti sa sebe teret sjećanja na ustašku strahovladu“

Oni koji su planirali genocid nad Židovima, nastavlja, uvelike su postigli svoj cilj i zato nove generacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova teško mogu stresti sa sebe težak teret sjećanja na vrijeme ustaške strahovlade.

Mnogi visoki dužnosnici tijekom posljednjih desetljeća, podsjeća Goldstein, govorili su i govore da “nam se nikad više ne dogode Auschwitzi i Jasenovci“ i tome slično.

“Pa se onda dogode stravični zločini, baš kao da nikad ništa nije rečeno. Valja se zapitati – a što bi bilo da se nije govorilo? Uvjeren sam da je javno svjedočenje o takvim zločinima jedini put, jer tako se animira javnost, pa onda i politika da ih zaustavi, ili, što je još bolje – spriječi“, zaključio je Ivo Goldstein, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u intervjuu za Dnevnik.na

Glorija Lujanović l dnevnik.ba