Published On: Uto, svi. 14th, 2019

Glumica, varalica, sutkinja ili još jedna žrtva medijskog linča?

Brojni su tekstovi u posljednjih nekoliko godina objavljeni o sutkinji Lejli Fazlagić. Za njom je, navode mediji, raspisana i potjernica, pokrenuta je istraga, traženo izručenje BiH, a sve zbog sumnjivih sudskih procesa koje je vodila i koji joj se stavljaju na teret.

Do sudskog spora protiv nje nikad nije došlo, a Lejla živi u Hrvatskoj kao slobodan građanin od dana kad je dala otkaz na Općinskom sudu u Sarajevu.

Bilo je to 2016. godine. Mediji bilježe da je „raskućila žrtve holokausta“. Možda i jeste. Možda je najveći pravosudni mafijaš u povijesti BiH i šire. Možda je najveći mafijaš općenito.

To neće biti tema ovog teksta.

Time neka se bavi pošteni dio pravosuđa u BiH i neka dokažu sve što joj stavljaju na teret. Ako se dokaže da je kriva neka dobije najtežu kaznu i neka iz njenog slučaja onda svi drugi nauče što znači varati državu i „otimati imovinu mrtvim ljudima“.

______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info

Ovdje će me više zanimati dva teksta objavljena u posljednje vrijeme. Jedan potpisuje CIN, a drugi  Depo portal.

U tekstu naslovljenom „Sutkinja Fazlagić raskućila žrtve holokausta“ od 26.4.2019. godine koji potpisuje CIN, čitatelj očekuje dosljedno provedeno istraživanje i pokoju riječ osumnjičene.

Ali, vidjet ćemo da istraživanje nije uvijek temeljeno na prikupljanju činjenica i izjavama aktera.

Kroz tekst se navode imena nekoliko osoba čije izjave bi trebalo da potkrijepe navode novinara.

To su: sutkinja Lejla Fazlagić; Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine u Sarajevu; Lejla Cerić, bivša šefica Odjela za imovinsko pravne poslove Općine Stari Grad u Sarajevu; Zaim Spahović, kurir Suda; Ismet Hamzić, advokat; Kemo Kapur, advokat; Mihajlo Farkić, nasljednik jedne od spornih nekretnina; Milena Rajić, sutkinja Općinskog suda; Arif Ibrahimović vlasnik jedne od spornih nekretnina; Goran Cerić, suprug Lejle Fazlagić.

Nemali broj svjedoka koji će istraživanje novinarskog tima učiniti neoborivim i opravdati pojam „novinarsko istraživanje“.

No da li se to uistinu dogodilo u tekstu?

Sutkinja Lejla Fazlagić zbog koje su novinari potegnuli čak do Hrvatske i koji su je „pronašli u malom mjestu na Makarskoj rivijeri“ da bi s njom razgovarali su od nje napravili intelektualnog idiota.

Osobu nesposobnu da sroči dvije suvisle rečenice.

Iz podužeg teksta saznajemo što im je Fazlagić uspjela reći. Da sve to što joj se pripisuje „nije njena krivica“ i da „odgovornost prebacuje na advokate i sudske zaposlenike“; „da ne može govoriti detaljnije o optužbama jer priprema obranu“; „da je ne interesuju materijalne stvari“.

„Fazlagić tvrdi da joj bivša službenica Općine Stari Grad nije javljala informacije o napuštenim stanovima te da njih dvije nisu u dobrim odnosima“.

„Nemam pojma šta je ona radila niti ja znam oko Opštine stari grad“.

U duetu sa Goranom Cerićem, kako novinar navodi „a njih dvoje rekli su za CIN“ i da je „Cerić skoro isplatio sutkinji njen dio ulaganja“.

Sad više nije intelektualni idiot samo Fazlagić nego i Cerić.

I konačno, a s čim se tekst i zaključuje, Fazlagić dobiva prostor za čak nekoliko rečenica: „Meni je čitav ovaj slučaj montiran i ja ću to dokazati. Ja ću se u svoje Sarajevo vratiti. Ja ću opet postati sudija.“

Dakle, bile su ovo misli koji su novinari prenijeli iz razgovora sa Lejlom Fazlagić.

Ni manje ni više. Da li je njihov odlazak u malo mjesto na Jadranu opravdan ovim nesuvislim mislima koje se bilježe uz njeno ime?

Ni slučajno.

Ona je, poput svakog „lopova i varalice“, a pri tom i kao žena, predstavljena kao posve bezumna osoba.

No da li je Fazlagić uspjela reći samo ovoliko u svoju obranu ili je rekla mnogo više, a novinari prešutjeli?

Sve upućuje na to da jeste rekla koju riječ više, ali se „istraživanje“ svelo samo na ovo. I nije to sve.

Što se desilo sa potkrepama ostalih navedenih svjedoka u ovom istraživačkom pothvatu?

Pogledajmo.

Borisu Kožemjakinu, predsjedniku Jevrejske općine u Sarajevu se pripisuju tri misli.

„Cerić se nekoliko puta interesovala za napuštenu imovinu Jevreja“ te dodaje: „da se uglavnom radilo o nekretninama stradalih u holokaustu“. I konačno CIN prenosi i čitav citat: „Ona je vodila postupke i na određeni način slala upite u ovu zajednicu da vidi da li postoje nasljednici za određene stanove, zemljišta itd.“

Lejla Cerić, bivša šefica Odjela za imovinsko pravne poslove Općine Stari Grad u Sarajevu „nije željela komentarisati optužbe o ulozi u grupi“.

Zaim Spahović, kurir Suda, „nije želio za CIN govoriti o ovome“.
Ismet Hamzić, odvjetnik, rekao je za CIN: „da je punomoć bila ispravna i da je to za njega bio rutinski posao“.
Kemo Kapur, odvjetnik „nije želio govoriti za CIN o optužbama protiv njega“.
Mihajlo Farkić, nasljednik jedne od spornih nekretnina „bio je iznenađen“ kada je „od novinara CIN-a čuo za sudbinu kuće njegove bake“.
Milena Rajić, sutkinja Općinskog suda, se „nije odazvala na poziv za razgovor“.
Arif Ibrahimović ,vlasnik jedne od spornih nekretnina, „nije želio razgovarati sa novinarima“.
Goran Cerić, suprug Lejle Fazlagić je jednu besmislenu rečenicu izgovorio, kako smo već vidjeli, u duetu sa Fazlagićkom.

Da li ćemo ostati u uvjerenju da ove dvije javne ličnosti i intelektualci nisu bili sposobni da kažu bilo što suvislije od navenog i to u jednoglasju?

Dakako da nećemo.

Novinari vrijeđaju inteligneciju ne samo Cerića i Fazlagićke nego i svih čitatelja zajedno poturajući im ovu misao kao dio istraživačke priče.

Može se razumjeti potreba novinara da naprave priču koja će se čitati bez daha, ali priča koja nosi kvalifikaciju istraživanja mora to i opravdati.

Nažalost ova to ni na koji način ne uspijeva.

Novinari prepričavaju tekst optužnice koju je Tužilaštvo Kantona Sarajevo „podiglo protiv sutkinje Fazlagić početkom prošle godine“, ne navodeći niti broj optužnice niti bilo koji drugi podatak koji upućuje na autentičnost tvrdnje.

Možda jeste, a možda i nije, tako kako pišu.

A već u trećoj rečenici počinju spektakularnom tvrdnjom da su iz godinama vođenih lažnih procesa, nekretnine pokojnika „na kraju izrežiranih procesa postajale vlasništvo sutkinje Fazlagić“.

No, malo dalje na početku trećeg odjeljka teksta tvrde malo drugačije .

„Fazlagić i njen otac su za sebe zadržali dva stana u samom centru Sarajeva…“

Nemala razlika u odnosu na početnu tvrdnju. Slučajan ili namjeran previd? Kleveta ili ne? Jedna od navedenih tvrdnji ne odgovara ozbiljnom istraživanju nego kategoriji proizvoljnih tvrdnji.

Ukoliko su novinari koji su krenuli istraživati, možda najveću pravosudnu aferu ikada, dobili negativne odgovore svih potencijalnih svjedoka i sugovornika osim dvije osobe čije misli su prenesene ovdje u cjelini i koje ne dokazuju ništa u vezi sa optužbama na račun sutkinje Fazlagić, onda to nije istraživačka priča nego neuspio pokušaj istraživanja s ciljem dodatnog difamiranja sutkinje pred očima javnosti, budući da ništa nisu ponudili od onog što je već bilo poznato javnosti, uz malo prepričavanja teksta optužnice.

Spomenuti drugi tekst je naslovljen: „Danas kontroverzna sutkinja, a nekad kondukterka Sanela iz Ilijaša! Evo kao je karijeru počela Lejla Fazlagić“, objavljen 8.5.2019. godine.

Prosječan čitatelj bi mogao iz naslova zaključiti da je Lejla zapravo Sanela koja je promijenila ime i karijeru kad je završila fakultet.

U nastojanju da joj ime održe u javnosti što duže u negativnom kontekstu u svega pet rečenica, koliko je dug tekst, saznajemo da je Fazlagićka poznata po „mnogobrojnim prevarama“ i da je imala „aktivnu i dinamičnu prošlost“.

Naime, autor teksta nas podsjeća da je sutkinja Fazlagić u ranoj mladosti sudjelovala u epizodi kultne humorističke emisije „Top lista nadrealista“ glumeći kondukterku.

Ali, ako u naslov treba staviti „evo kako je karijeru počela Lejla Fazlagić“ sugerirajući kondukterski posao uz drugo ime, onda je to prizeman pokušaj diskreditacije kako na spolnoj tako i intelektualnoj razini.

Ovo me podsjetilo na nekoliko primitivnih tekstova o sutkinji Suadi Palavrić čiji početak karijere se povezivao sa fizičkim poslovima.

Koji je smisao tih tekstova bio nikad niti jedan ozbiljan čitatelj nije mogao dosegnuti.

No zbog nečeg ju je u javnosti trebalo obezvrijediti.

Isto vrijedi i za ovaj pokušaj diskreditiranja Fazlagić kroz „kondukterstvo“ u mladosti.

Zar zaista ne postoji nikakav drugi način da se piše o nekomu ili nečemu osim obezvređujućih rečenica i tvrdnji koje se uzimaju zdravo za gotovo?

Dok god se ne okonča, a u ovom slučaju nije ni započet, sudski spor protiv Fazlagićke mora vrijediti presumpcija nevinosti, a naši istraživači i novinari je ignoriraju kršeći time temeljne postulate etike novinarstva.

Krše i temeljne etičke principe javnog odnosa prema ženi i majci. Ali, o tome bi se morale mnogo više pozabaviti udruge za zaštitu prava žena.

No, izgleda da i u ovom kao i još nekim slučajevima javnog obezvređivanja žena, vrijedi pravilo da je ”zaslužila i da nema potrebe reagirati”.