Published On: Čet, pro 3rd, 2020

Glavni lik naše današnje priče je osnivač Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić

Bio je političar, književnik, prevodilac i publicist.

Prvi je hrvatski politolog s diplomom i jedan od velikana hrvatske povijesti.

O političkom životu i ulozi Stjepana Radića u novijoj povijesti gotovo sve je poznato.

No, malo se zna koliki je Radić bio protivnik sprege crkve i politike. Njegova strast i borba protiv klerikalizma u modernom društvu možda se najbolje očituje u nekoliko citata.

U nastavku pročitajte kako se Radić odnosio prema Katoličkoj crkvi i crkvi uopće, s posebnim naglaskom na svećenike iz Bosne i Hercegovine.

Stjepan Radić o klerikalizmu

– Vjeruj u Boga, ali ne i u popa.

Svećenici, odnosno biskupi su učitelji vjere i njih kao takve slušamo u crkvi, pa i izvan crkve. Ali, kad vjeru pomiješaju s politikom i to sa ovakvom poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji, nego rušitelji vjere i crkve.

(Govor u Krašiću, kolovoz 1924.)

– Kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost da to prosudimo i, ako treba, i osudimo.

(Govor u Krašiću, 28. kolovoza 1924.)

 

– Popovi se najmanje mole, i onda kad se mole, misle na kuharicu.

(Iz govora na pogrebu gradskog zastupnika Krpić-Močilara, 1921.)

– Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica, da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni nego je čuva narod od njih.

(Starokatolik, 1928. broj 8, Iz govora u Krašiću 28. augusta 1924.)

– Klerikalizam znači zloupotrebu najsvetijih osjećaja religije da se razruši porodica, da se razruši narod radi političke vlasti.

(Nova revija, 1926. broj 1, 67-68)

– Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosanskohercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili. Crkvu, propovjedaonicu i ispovjedaonicu iskorištavali su i iskorištavaju samo u svoje niske i sebične svrhe. To su vrste zelenaša koji deru narod, imaju svoje banke i zajme sirotinji novac uz zelenaške kamate. Oni državu samo lažu, da ne mogu dograditi svoju školu; i ja ću nastojati ne da je potpomažem, nego da je zatvorim. Moja je glavna briga da rastavim narod od njih. Fra Didak Buntić je bio lažac i varalica, a najmanje je prijatelj toga naroda…

(Nova revija, 1926. broj 1, 89-90)

– Vjeru vjerujemo, Bogu se molimo, a popa prosuđujemo.

Ako je službenik božji: Živio!, ako je vražji: Dolje!

(Govor u Krašiću, 28. 8. 1924.)

– Svaka duša ima svoj ravan put k Bogu. I po svaku dušu dolaze božji anđeli, a ne vode je u nebo nikakvi popovski mešetari.

(Govor u Krašiću, 28. 8. 1924.)

– Boji se dr. Korošec, jer ima nečistu savjest, da će biti u kaznenom zakonu, da se sa propovjedaonice i ispovjedaonice ne može govoriti protiv naroda i države. Eto, to oni znaju i zato su se tamo zaklonili da mogu tamo uvući i razarati našu državu dok se još ne konsolidira. I ako hoćete zato što naš narod od ovoga najopasnijeg protivnika, ne od vjere, jer narod vjeruje, ne i od crkve kao cjeline katoličke ili pravoslavne, nego od onih zalutalih, zabludjelih, nesvećenika i neduhovnika, od njihove gramzivosti, od takve opakosti želi da se oslobodi.

(Stenografske zabilješke Narodne skupštine, 1927/1928, IV, 274-280)

– Otkad su se fratri udružili sa žandarima, a naročito sada u zadnjih nekoliko dana otkad se policija udružila sa jezuitima, ove su pritužbe još oštrije i strašnije… Po čitavoj Dalmaciji, a još više po Bosni i Hercegovini župnici, svećenici neće da krste, neće da vjenčaju, neće da pokopavaju dok im se ne plati dužna redovina za pet, šest, sedam i osam pa i više godina…

Taj naš svijet u Bosni i Dalmaciji kome je religija čista kao biser, onaj vukodlak dođe i u ime Isusa kaže: Daj deset hiljada dinara, inače te neću vjenčati… I to vlasti gledaju mirno, a najgori su oni koji su bili radikalni korteši, kandidati, oni su išli sa deset-dvanaest žandarma i tri do četiri fratra. Ala ih je krasno bilo vidjeti, kada dođu zajedno da rasturaju naše zborove. Svuda gdje sam išao po Dalmaciji išli su zajedno fratri sa žandarmima…

Gdje svećenik nije agent, agitator i huškač klerikalac, ljudi se s njim sa nadčovječnim naporom slože i daju mu često više nego on i traži. Ali tamo gdje je sukob, gdje oni dođu u sukob, prva im je riječ: Badava se vaš Radić i vi radićevci križate, nećete Boga niti jedan od vas vidjeti.

To ide tako redovno u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad smo osnivali Seljačku stranku, mi neznabošci protiv kojih još i sada vrijede okružnice da smo bezbožnici, mi smo kazali: Vjeru u katoličku crkvu primamo onako kako je do nas došla. Primamo je i priznajemo. Samo podavanja koja narod ima da daje imaju se urediti prema novim prilikama i novim potrebama. Eto, to je naše bezboštvo.

(Stenografske zabilješke Narodne skupštine, 1927/1928, IV, 274-280)

Osnivač i predsjednik HSS-a Stjepan Radić umro je  1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u atentatu u Narodnoj skupštini, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu. Hrvati često pripisuju njegovo ubojstvo kralju Aleksandru Karađorđeviću ne znajući da je frakcija Puniše Račića pokušala izvesti atentat i na kralja Aleksandra. Privatno Radić i Karađorđević bili su prijatelji a sam kralj je javno 0plakivao njegovu smrt.