Rusija je također stvorila dvije tzv. republike Donjeck i Lugansk, čime je stvorila žariste koje onemogućava bilo kakav ulazak Ukrajine u NATO, jer prema pristupnim pravilima zemlja koja ima neriješena teritorijalna pitanja ne može ući u NATO savez. Također, Kijev je izgubio industrijski istok, regiju sa najvećom populacijom, te grad Donjeck, koji predstavlja središte industrije i zaliha čelika u zemlji. O rusko-ukrajinskoj partiji šaha čitajte opšrinije u tekstu analitičkog tima portala Dnevnik.ba.
Piše: Analitički tim portala Dnevnik.ba
U svom djelu „Velika šahovska ploča“ iz 1997. godine, kao jedno od najvećih ostvarenja američkog stratega Zbignjeva Bžežinskog (Zbigniew Brzezinski), on jasno određuje ciljeve koje bi trebala ostvariti američka diplomacija u desetljećima koja dolaze.
U jednom dijelu tog geopolitičkog manifesta poseban prostor zauzima položaj Ukrajine, njezina geopolitička važnost u kojoj Bžežinski rezimira da gubitkom Ukrajine Rusija prestaje biti svjetska velesila, te lišena ukrajinskih ljudskih, ekonomskih, industrijskih potencijala te poljoprivrede i ogromne teritorije, postaje samo regionalni hegemon koji više nije sposoban projektirati svoj interes globalno, nego je prinuđen djelovati na vlastitoj periferiji.
Poseban položaj ukrajinskog prostora čini poluotok Krim, kojeg je još 1954. god Ukrajini, iz sastava Rusije predao Nikita Hruščov, tadašnji šef Komunističke partije. Ogroman geopolitički dobitak kojeg su stoljećima mjerili ruski carevi, poluotok kao nepotopivi nosač aviona u sred Crnog mora koje dominira u južnom pravcu i omogućava Rusiji projektiranje svoje moći prema Mediteranu, te konačan izlaz na „topla“ mora, ostvaren tek u vrijeme ruske carice Katarine Velike 1783. godine.
Kada bi Krim dospio u ruke NATO pakta, „trbuh“ Rusije bi bio širom otvoren, a Rusija ne bi bila u stanju zaustaviti napad sa tolike razdaljine, te bi čitava ruska europska teritorija bila u opasnosti, posebice za primjenu krstarećih projektila i strateških nuklearnih sredstava.
Oružana sredstva uvjetnog protivnika bi za kratko vrijeme mogla dosezati ciljeve na teritoriji Ruske Federacije, što bi iskompliciralo mogućnost obrane, tako da bi gubitak Krima za Rusku državu bio ogroman udarac u strategijskom smislu, a navedeni razlozi su i uvjetovali rusku intervenciju na krimski poluotok.
Nakon što nije urodio plodom pokušaj bivšeg predsjednika Ukrajine, proruski orijentiranog Viktora Janukovića, da sklapanjem „Harkivskog sporazuma“ u travnju 2010. god, a što je imalo za cilj da omogući ostanak Crnomorske flote sve do 2042. godine u zamjenu za 30% jeftiniji plin, došlo je do kompliciranja političke situacije u tom dijelu Europe. Iako je bilo predviđeno da Ruske snage napuste Krim do 2017. godine, te da se poluotok prenamijeni u buduće turističko odmaralište Europljana, ovo geopolitičko skretanje Janukoviča direktno je dovelo do ukrajinske krize u veljači 2014. godine, nasilja na ulicama Kijeva, trga Majdan, kao i početka rata na istoku Ukrajine.
Zbog same važnosti Krima, na samom početku ukrajinske krize Rusija je hibridnom operacijom u najboljem maniru specijalnog rata zauzela Krimski poluotok. Operacijom je direktno rukovodio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin, a izvršio je ruski GRU (glavna obavještajna uprava pri generalštabu oružanih snaga RF) 18. ožujka 2014. godine, te tako poluotok Krim nakon 60 godina ponovno službeno ulazi u sustav Ruske Federacije.
Pokušaj ukrajinske armije da uspostavi vlast nad pobunjenim dijelovima vojnim putem nije urodio plodom, pretvorivši se u katastrofu koja je „istopila“ borbenu moć nekada respektabilnih oružanih snaga. Poraz za porazom od Debaljceva (Debalcevo), Ilovajska (Ilovaisk), do Sar Mogile (Saur mogila) učinili su bezuspješnim pokušaje da povrate suverenitet nad pobunjenim regijama koje danas funkcioniraju kao de facto samostalne države.
Narodne Republike Donjeck i Lugansk
Danas „Narodne republike“ Donjeck (Donetsk) i Lugansk (Luhansk) djeluju kao zasebni državni entiteti na istoku Ukrajine, a sporazumom iz Minska, do rješenja se pokušalo doći diplomatskim putem za pregovaračkim stolom. Međutim, danas iako nema većih sukoba, oni manjeg intenziteta i dalje traju. Trenutno su svi pogledi upravljeni u mogućnost eskalacije sukoba do razmjera otvorenog rata.
Bez obzira na udaranje u ratne bubnjeve i unatoč raspoređivanju, po nekim informacijama, približno 150.000 ruskih vojnika na granicu sa Ukrajinom, sumnjamo da bi Rusija započela bilo kakve napadne akcije, već tim činom vrši medijski i propagandni pritisak, te šalje odgovor na NATO vježbu „Branitelj Europe 21“ u kojoj je glavna snaga američki 5. korpus čije je zapovjedništvo izmješteno u Poljsku.
Ukrajina, zbog blizine ruske granice, je u prethodnim fazama sukoba izvukla deblji kraj, a danas protiv sebe ima pravu profesionalnu vojsku naoružanu do „zuba“ , sa Rusijom iza „leđa“. Rusija je do sada u savršenoj partiji šaha ispunila sve svoje ciljeve.
Zauzimanjem Krima postala je neosporivi vladar Crnomorskog bazena, ostvarivši svoje prisustvo na mediteranu preko sirijske luke Tartus, u kojoj se nalazi rusko ratno brodovlje i gdje se posljednjih godina ponovo stvara čuvena Ruska Sredozemna Flota po uzoru na onu admirala Gorsakova iz 80-ih godina na vrhuncu sovjetske mornaričke moći. Koliku strategijsku važnost zauzima poluotok Krim, najbolje govori podatak da bi ruska intervencija u Siriji bila nemoguća da Krim nije u ruskim rukama. Oduzimanjem Krima Rusija je ponovo postala svjetska sila.
Rusija je također stvorila dvije tzv. republike Donjeck i Lugansk, čime je stvorila žariste koje onemogućava bilo kakav ulazak Ukrajine u NATO, jer prema pristupnim pravilima zemlja koja ima neriješena teritorijalna pitanja ne može ući u NATO savez. Također, Kijev je izgubio industrijski istok, regiju sa najvećom populacijom, te grad Donjeck, koji predstavlja središte industrije i zaliha čelika u zemlji.
Rezerve ugljena do 1800 metara dubine idu na čak 140.8 milijardi tona, te je tako donjecki ugljeni bazen ogroman ekonomski gubitak za ukrajinski BDP (Bruto domaći proizvod).
Sumorna predviđanja
Ovih dana za Ukrajinu se nižu katastrofalno nepovoljne vijesti. Uskoro se završava „Sjeverni tok 2“, projekt vrijedan 9.5 milijardi eura i polaganje preko 2100 km plinovodnih cijevi, a danas se do njegovog završetka mjere deseci kilometara, te bi isti uskoro trebao započeti sa radom.
Što zapad misli o ovom projektu najbolje govori pritisak koji na Njemačku vrši SAD, a sa ciljem zaustavljanja tog plinovoda čime se ide i do glasovanja u američkom Kongresu, gdje su izglasane određene mjere i zakoni o obrani, a gdje se plinovod „Sjeverni tok 2“, navodi kao oružje prisile Moskve.
Stvarajući plinovod „Sjeverni tok 2“, Rusiji će se omogućiti da zaobiđe Ukrajinu kao tranzitnu zemlju i pri tome je lišiti milijardi dolara tranzitnih naknada, iako je pritisak Njemačke ključan u zadržavanju tranzitnog statusa Ukrajine, čime je dogovoreno da se
Ukrajina neće isključiti kao tranzitna zemlja, nego ona više neće biti glavna tranzitna ruta kroz koju je u zlatnom dobu prolazilo pola ruskog plina ka Europi.
Svi ovi udarci geopolitičkih poteza Rusije koji su realizirani u posljednjem periodu, stavljaju Ukrajinu u sumorna predviđanja za budućnost. Zemlja koja je rastrzana ratom, korupcijom, teškom inflacijom i ogromnim padom BDP-a, teško da će skoro naći rješenja za svoje probleme, koji će se samo gomilati u vremenu koje dolazi.
Teško da će novi rat donijeti bilo kakvo rješenje ukrajinskih problema, te će biti prisiljeni isto tražiti diplomatskim putem, a što do sada nije bio slučaj bez obzira na mnoge pokušaje.
Dnevnik.ba