Published On: Sri, ruj 20th, 2017

Gdje sam bio i protiv koga sam se borio 1993.

Pitaju me građani gdje sam bio 92. i 93., što sam radio, protiv koga sam se borio…

Duža je to malo priča. Ali žestoko sam se borio…

U Kiseljak sam kao prognanik došao u lipnju 1992. Hrvatska djeca iz Privora su me prozvala došljom zbog čega sam se družio gotovo isključivo s Muslimanima iz susjedstva.

S njima sam proveo divne dane. Oni su u tom periodu ratovali protiv Parževljana. Ja to tad nisam znao, ali ti su ratovi bili na nacionalnoj osnovi s tim da sam ja bio na muslimanskoj strani.

Parževljani su pravili nekakve blatne grude sa žirovima unutra. To kad te zvizne u glavu rasprsne se i zaprlja te.

Mi Muslimani smo njih gađali divljim jabukama. Odnosno divljakama. Divljake smo brali na nekoj Mušinoj njivi. Izvrneš majicu i u nju natrpaš divljih jabuka, onda se popneš na Markovo brdo i bacaš na Parževljane. Prekrasna sjećanja.

U pauzama smo razgovarali o važnim političkim temama. Pjevali smo i pjesmicu:
„Karadžiću Karadžiću majmune sa grane eto Alije nosi ti banane“.

Također smo vodili opsežne istrage ima li četnika u Privorima Borini i Rotilju. Bio je taj mali Viktor iz Rotilja koji je bio četnik. Ustaša je bio Rajko Matić, a balija je bio mali Bećir iz Rotilja.

Za ovaj period je bitno istaknuti da Parževljani nikad nisu prodrijeli na vrh Markova brda.

Dani bezbrižnog djetinjstva i raskrvarenih glava potrajali su nekad do svibnja 1993. Tada se naša muslimanska družina iznenada raspala a u njihove kuće su došli Hrvati iz Fojnice, Visokog i Zenice.

Nakon što su i njih hrvatska djeca iz Privora prozvali došljama shvatio sam da su to moji prijatelji tako da sam se počeo družiti s njima. Odmah sam im pokazao gdje se beru divljake i kako se koriste.

Za početak smo gađali nekog kera. Nismo postigli ozbiljnije pogotke a ker nas je na kraju potjerao. Ništa bolji nismo bili ni u gađanju nepokretnih meta. Činilo se da nema potencijala za nastavak rata protiv Parževljana. Da stvar bude gora, moji novi prijatelji uopće nisu bili Muslimani pa sam se noćima pitao ima li ovaj rat uopće smisla.

Stvari se još jednom mijenjaju sredinom 1993. U Privore i Kiseljak dolaze Kakanjci. Radilo se potpuno novoj kategodiji došlja. Činili su se ozbiljniji, jači i borbeniji. Jedan Davor je pri tome bio sjajan stijelac. Bio je u stanju divljakom pogoditi drugu divljaku na grani i tako povećati broj divljaka s kojima raspolažemo.

Onog glupog kera je iz prve pogodio.

Strašan ratnik.

Jedan dan sam mu predložio da nastavimo rat protiv Parževljana, ali on je samo upitao: „Ima li ovdje balija“.
„Pa ima. Gore u Rotilju. Mali Bećir…“

I tako mi svi u Rotilj. Pune ruke divljaka. Idemo gađat baliju.

Stanemo pored kuće i krenemo s paljbom. Prvo smo gađali crijepove, ali nismo uspijevali razbiti ni jedan. Tada je Davor rekao da paljbu usmjerimo na prozore. Tako smo i učinili. No, čim smo razbili prvi prozor iz kuće je izašao neki bijesni čovjek s krampom.

Pobjegli smo.

Kasnije se ustvrdilo da je i on došljo, a da je Bećir otišao kod drugih balija.

Davor nije želio ratovati protiv Parževljana. Zanimale su ga druge stvari. Tako smo jedan dan išli gađati neku štalu. Onda nas je potjerao čika Anto koji je čuvao tu štalu.

Onda smo gađali Antu.

Davor je i njega pogodio.

Poslije smo gađali Želju Rogonju jer nam nije dao da beremo divljake i valjamo travu u njegovoj njivi.

Ni deset godina kasnije nisam smio proći pored njegove kuće. Toliko je ljut bio.

Jednom smo prilikom htjeli napraviti drvene mačeve pa smo išli provaliti u kuću nekog Seje. Odatle nas je potjerala teta Ljilja koja je čuvala Sejinu kuću dok je on u izbjeglištvu. Pošto nju nismo smjeli gađati, onda smo gađali njenog sina. On je sve plakao dok smo ga gađali.

Drugom prilikom, Davor je saznao da ima neki čovjek koji ima četiri diplome a cijepa drva. To nam je bilo jako zanimljivo pa smo otišli vidjeti to čudo. I stvarno – čovjek cijepa drva. Davor ga je iz daljine pitao jel stvarno ima četiri završena fakulteta. Čovjek ga je samo pogledao i nije ništa odgovorio.
Onda je Davor dao naredbu da ga gađamo divljakama. I gađali smo ga. Najmanje dva pogotka su bila u glavušu. Jedan pogodak je priznat meni, iako ni danas nisam siguran je li hitac zaista moj.

Česti ali žestoki su bili ratovi s Čaršijom. Obično su završavali našim bijegom.
Generalno smo operirali na maloj teritoriji. Nismo nikud mogli. U Čaršiji su nas čekali Kiseljačani. Lijevo nismo mogli od Parževljana a desno je bio Bero koji je tukao sve koji bi se približili Vidikovcu.
Danas je Bero dobar, ima dvoje djece i sluša šta mu žena kaže. Kumovi smo.

Mogli smo se kretati samo po Privorima, koji i nisu tako veliki. Zato je došlo do međusobnih sukoba među nama došljama. Ne mogu se sjetiti na kojem smo se političkom pitanju razišli, uglavnom, došlo je do podjele. Na jednoj strani Kakanjci a na drugoj svi mi ostali, domicilni došlje.

Jednom prilikom Davorovi Kakanjci su napravili zasjedu i počeli nas gađati divljakama. U tim trenucima sam se istaknuo hrabrošću i glasno izjavio
„Ne možeš me pogodit“.

Nakon što je to čuo, stvarno me nije mogao pogodit.

Onda sam ja uzeo jednu divljaku sa zemlje i pogodio Davora direktno u glavušu.

Tada sam stekao poštovanje među Privorskim Hrvatima.

Eto protiv čega sam se borio te 1993.

Tvrtko Milović l Predsjednik.ba