Bivši vlasnik Agrokora Ivica Todorić u Remetincu je proveo 13 dana. Nekad najbogatiji čovjek u Hrvatskoj nakon godine dana u elitnim četvrtima Londona završio je na periferiji hrvatske metropole, u zagrebačkom zatvoru, u kojem je bio meta vicmahera uvijek spremnih na šalu i pošalicu na tuđi račun.
“Gdje si, Zdravoljubac, znaš li na koliko će te osuditi”, pitali su Todorića zatvorski kolege te mu odmah, ne čekajući da odgovori, rekli: “Na 19,99 godina” te se grohotom nasmijali. Znali su mu i zapjevati: “Zdravoljupci sad su tu, za energiju i akciju! Ja sam super jak i fin – žvak žvak, volim šalu, ples i otklanjam stres”.
Todorić nije jedini posrnuli moćnik na čiji su račun ostali zatvorenici smišljali viceve. Dok je bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec bio u Remetincu, znali su ga pitati:
“Damire, je l’ vidiš? Hoćeš da ti upalimo reflektore?”
Polančec je, naime, osuđen za “nezakonito posredovanje” jer je potrošio 230.000 kuna za rasvjetu igrališta nogometnoga kluba Osvit u rodnom selu Đelekovcu.
“Damiru su znali prirediti psine poput one da se, kao, sapletu s tanjurom punim juhe pa bi se juha prolila po njemu”, rekao nam je čovjek upućen u Polančecove robijaške dane. No komunikativni Polančec brzo je shvatio pravila igre. Kao rekreativni nogometaš uvijek je mogao sudjelovati u razgovorima, a naklonost ostalih zadobio je kupujući im hranu i cigarete. Naš sugovornik, prisjećajući se zatvorskih druženja s Polančecom, za njega kaže da je bio pravi gospodin. Kupovao mu je, kaže, hranu, ali i najskuplje cigarete.
“U početku je bio utučen, no brzo se pribrao. Tijekom boravka u pritvoru nije rado govorio o svom slučaju. Rekao mi je samo da su ga izdali prijatelji i da više o tome ne pitam”, prisjetio se.
General Vladimir Zagorec u zatvoru je završio zbog krađe dragulja vrijednih više milijuna kuna iz sefa MORH-a. Unatoč strogim mjerama sigurnosti – bio je sam u ćeliji i bez doticaja s drugim zatvorenicima – njihove poruke nije mogao ne čuti. Dvije su im pjesme uglavnom bile na repertoaru: “Dijamanti” Jasmina Stavrosa te “Neću, neću dijamante” Halida Bešlića. Kad im se tijekom odvođenja, dovođenja ili šetnje nakratko ukazao, zatvorenici su mu složno zapjevali:
“Neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante, nit’ safire nit’ rubine, samo ona da ljubi me…”, ili “Dija, dija, dijamante, stavio bih, draga, na te, da si dragi kamen, mila, moja bi bila”…
Novopečeni zatvorenici, naime, znaju biti izloženi okrutnim šalama starosjedilaca koji uživaju u poniženju dojučerašnjih moćnika, predstavnika sustava koji ih je otjerao u zatvor.
Sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela, koji sudi u kaznenim predmetima, svojedobno je obrazlagao razloge za i protiv slanja lakših slučajeva na odsluženje zatvorske kazne. Prema njegovim riječima, zatvor ima samo jednu očitu prednost – to je “šok terapija”.
“Čovjek koji nije okorjeli prijestupnik nego ‘civilni’ prekršitelj, kriminalac s kravatom, pri dolasku u zatvor doživljava katarzični šok, koji mu cijelog života služi kao opomena da se više ne upušta u slične poduhvate”, rekao je Mrčela.
S tim se zacijelo slaže i Zdravko Šestak, bivši direktor Podravke.
“Zdravko Šestak je glumio gospodina, a u ćeliji je non stop plakao. Spavao je na gornjem krevetu, s kojega gotovo nikad zbog straha, a gotovo je uvijek bio u strahu, nije niti silazio. Zbog straha od ostalih pritvorenika, a s njim ih je bilo osam u sobi, rijetko je izlazio i u šetnju zatvorskim dvorištem”, rekao nam je dobro upućen sugovornik.
U sobi sa Šestakom bio je i osumnjičenik za ratne zločine nad civilima. Riječ je o bivšem specijalcu posebno osjetljivom na privatizacijski lopovluk i ratne profitere.
“Znači, ti si taj koji je pljačkao hrvatski narod”, uslijedilo je, nakon upoznavanja i pitanja gdje si bio dok je trajao Domovinski rat, pritvorenom direktoru.
Nakon toga Šestak je, kako bi shvatio koliko je zlo i šteta nanesena hrvatskoj državi i narodu, morao svaki dan moliti krunicu za oprost svojih grijeha. Najinteresantnije je u Remetincu bilo ljeto 2015., kad su u zatvoru kratko bila braća Mamić – Zdravko i Zoran. Iako navikli na luksuz, braća Mamić brzo su se prilagodila uvjetima kakvi vladaju u Remetincu iskoristivši sve mogućnosti koje im zakon dopušta kako bi sebi poboljšali život u pritvoru. Nisu štedjeli ni na poklonima.
Jednog jutra je tako pred Remetinec stigao auto s gomilom paketa. Dresovi, majice, kape, šalovi s amblemom nogometnoga kluba Dinamo preplavili su zatvor. Darovima, kaže svjedok, nisu odoljeli ni čuvari. Jednom je Zdravko Mamić hodao svoja dva sata na zraku (svaki zatvorenik ima pravo na dva sata šetnje zatvorskim dvorištem dnevno), a zatvorenici iz ćelija su mu dovikivali, dobacivali što bi sve trebao napraviti kad izađe.
Pravosudni policajac opomenuo je Mamića da prema zatvorskom pravilniku pritvorenici iz dvorišta ne smiju komunicirati s onima u ćelijama. Mamić je tad u znak protesta digao obje ruke u zrak i zapjevao “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine”. Pjesmu su odmah prihvatili i ostali pritvorenici pa se Remetinec orio od pjesme.
Pravosudni policajac Mamića je još jednom upozorio, no ovaj ga je nastavio ignorirati te je raskopčao košulju i viknuo: “Pucaj u prsa junačka”, nakon čega je krenulo glasno skandiranje u znak podrške, a uslijedio je i hit Dražena Zečića “Boem sam u duši”, koji su pritvorenici na sav glas otpjevali sa Zdravkom Mamićem, koji je bio na meti ostalih zatvorenika koji su, znajući da je bogat, stalno žicali od njega neku uslugu ili pomoć.
Nekima je obećao posao, drugima riješiti odvjetnike, trećima zbrinuti rođakinju, četvrtom platiti zaostale režije. Mamić nikog nije odbio, svačije je probleme saslušao, dao savjet ili sugerirao kome da se javi. I dok je Zdravko u svom stilu svako malo nešto izvodio čim bi se dočepao šetnje u dvorištu, mlađi brat je radio na poboljšanju uvjeta u ćeliji. Kako bi im bilo ugodnije, za početak je naručio nekoliko jakih ventilatora koji su stanare ćelije spašavali od nesnosnih vrućina, a već drugi dan u sobu su došli i najnoviji LCD televizori.
Odjednom pritvorenici više nisu gledali stari televizor koji je putem iskrivljene žice lovio četiri programa nego je na raspolaganju bilo sve što se može uloviti običnom pretplatom. Život u Remetincu, kaže nam svjedok, naglo se poboljšao za braću Mamić, ali i za njihove cimere. Šetali su u odvojenim grupama, pa se tako Zdravko jednom prilikom kratko sreo s Ivom Sanaderom. Zdravko je u jednom od svojih nastupa u dvorištu glasno povikao: “Ivo, vrati seeee”, a u ćeliji je znao vikati kroz rešetke: “Ivooo, jesi li tu?!”.
Sanader je iz Remetinca izašao 25. studenog 2015. Kad je došao u zatvor, držao se bahato. Ni s kim nije htio komunicirati. U prvih nekoliko mjeseci svašta su mu dobacivali. Od toga da je druker do toga da je upropastio državu. Sitni kriminalci pitali su ga hoće li im reći gdje je novac pa da ga oni dignu kad izađu, jer će ionako, sudeći po svemu, izaći prije njega.
“Fale li ti Brioni odijela? Gdje su ti sad prijatelji? Nisi više bahat ko nekad”, dobacivali su mu na početku zatvorenici. Tijekom šetnje čulo se ” Ivo, lopove”, ali i “Predsjedniče”. Na dobacivanja ostalih zatvorenika Sanader nije odgovarao, pa je i dobacivanja s vremenom bilo sve manje. Kad je shvatio da će neko vrijeme biti u zatvoru, počeo je razgovarati s drugima, i to o svemu što ga je interesiralo.
Poznati prijestupnici, pritvorenici ili osuđenici ulaskom u zatvor među zatvorenicima, ali i zatvorskim čuvarima, nastoje zadržati svoj povlašteni ministarski, veleposlanički ili bilo koji drugi društveno-politički status. Neki u tome i uspiju, a neki bivaju ismijani već onog momenta kad se pozovu na raniji društveni status i kad se za njima zalupe teška metalna zatvorska vrata. Neki svoj mir od nasilnika u ćeliji ili na odjelu jednostavno kupe novcem opskrbljujući ostale zatvorenike namirnicama iz kantine. Takve među njima, priča naš izvor blizak zatvorskom sustavu, jednostavno prozovu “pi…cama”.
Bivšeg ministra turizma Ivana Heraka, koji je u pulskom zatvoru proveo gotovo dvije godine, pamte kao galantnog čovjeka uljuđenih manira, koji je bio spreman pomagati zatvorenicima, pa su ga zatvorenici s njegova odjela uvažavali i cijenili, a oni s drugih odjela samo su ga u početku nastojali ismijavati.
“Herak se od prvog dana držao nekako visoko s primjedbama da se s njim baš ne možemo ophoditi kao s ostalim zatvorenicima, sve dok nije shvatio da su u ćeliji svi isti. Volio je igrati košarku i nogomet, pa je tu znalo biti dobacivanja iz ćelija poput ‘vidi ministra kako dobro skače’ ili kad bi u borbi za loptu pao ‘vidi ministra kako pade’. Kad bi se Herak našao vani, nerijetko bi kroz zatvorske rešetke na dvorište dopirala Grdovićeva pjesma u izvedbi zatvorenika “Bolje živim nego ministar”. Bilo je situacija da sa zatvorskog teniskog igrališta rezerviranog za uposlenike zatvora i MUP-a doleti loptica pa da netko iz ćelije poviče: ‘Ivo, prebaci im lopticu’. Herak je zatvorenicima pomagao u pisanju različitih zahtjeva, molbi i koječega, pa su se svi gurali samo da budu u njegovoj blizini, a neki su se čak nudili da budu s njim u ćeliji. Mogu samo reći da je Herak bio gospodin u pulskom zatvoru, među nama uposlenicima, ali i među zatvorenicima”, rekao nam je sugovornik.
Za Nadana Vidoševića doznali smo da nikad nisu imali tako jakog mentalnog pritvorenika u posljednjih 20 godina. U tri mjeseca u istražnom zatvoru Vidošević je skinuo tri-četiri kile. Ne zbog loše hrane nego je sam, kao i Radimir Čačić prije njega, odlučio iskoristiti vrijeme iza rešetaka kako bi se doveo u formu. Vidoševiću je nakon uhićenja u studenom 2013. godine trebalo neko vrijeme da se privikne na novu situaciju. Iz svoje vile dospio je ravno u ćeliju.
Prvi cimer nije imao razvijene higijenske navike, pa je Vidošević zatražio novog. Uprava zatvora izašla mu je u susret. U početku nije koristio pravo da dva sata na dan šeta zatvorskim dvorištem, no poslije kraće adaptacije odlučio je izlaziti na zrak. Vježbanje je spojio s dijetom i rezultati su bili vidljivi.
Sud je na zahtjev Uskoka blokirao svu poznatu Vidoševićevu imovinu. Zbirka umjetnina procijenjena na 38 mil. kuna smještena je u depo Muzeja suvremene umjetnosti. Blokiran je i vozni park obitelji Vidošević – Mercedesi, Mini Cooper, Smart – te tvrtka vrijedna 2,5 milijuna kuna. Njega smatraju “mozgom” operacije kojom su izvučeni milijuni kuna iz Hrvatske gospodarske komore./express.hr/