Boškini kritičari, ako se tendenciozno vađenje iz konteksta, maštovito učitavanje i ispaljivanje huškačkih parola može nazvati kritikom, nisu se potrudili da poslušaju sve što ta žena ima reći, niti im je bitno šta ona misli o HDZ-u, hrvatskom nacionalizmu i notornom Draganu Čoviću.
Kriterij „patriotizma“ s vremenom je evoluirao u jednostavnu formu: prihvatljiv je i dozvoljen onaj i samo onaj Hrvat koji podržava bošnjački nacionalizam. Svi drugi su u najmanju ruku sumnjivi, a najčešće su – tako im se kaže – dio ni manje ni više nego udruženog zločinačkog poduhvata.
Ta radikalna forma nacionalizma u koju su posljednjih godina zapali Stranka demokratske akcije i Demokratska fronta daje svoj značajan doprinos razaranju preostalog povjerenja i suradnje između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH. Svim svojim potezima, vođe, ideolozi te medijski i politički aktivisti tog nacionalizma daju do znanja da im bosanskohercegovački Hrvati nisu nešto s čime se treba dogovarati, pregovarati ili razvijati suradnju, nego nešto što treba nadvladati i, barem politički, eliminirati.
Bosni i Hercegovini potrebna je građanska i multietnička politika. Stranke poput SDA i HDZ-a stvorile su problem ovoj zemlji, zarobile su njezino društvo i manipuliraju svojim narodima proizvodnjom straha i produbljivanjem trauma, u kombinaciji s drugim mehanizmima vladanja. Ta građanska i multietnička politika mora biti vođena, kako je Ćavar sama formulirala, tako da „ona ne može biti tumačena kao mimikrija bilo čijeg nacionalizma“.
Jedino takva politika može biti prihvatljiva svima u ovoj zemlji i samo takva politika može pružiti kakvu-takvu nadu u zdraviju budućnost na ovom prostoru. Zato je, s aspekta onih koji umjesto ideje ravnopravnosti i kooperacije zastupaju ideju nadvladavanja i eliminacije, Željko Komšić idealan ovakav kakav jest, kao sredstvo za ostvarivanje jednog nacionalnog cilja i kao malj kojim „matematička većina“ može udarati „matematičku manjinu“. Zato je, s tog istog aspekta, Boška Ćavar neprihvatljiva i zato toliki trud da bi se ona diskreditirala i diskvalificirala.
Bosni i Hercegovini, a napose njezinim Bošnjacima i Hrvatima u njezinom većem entitetu, već odavno je potreban novi model razmišljanja, a bolje da se pojavi danas nego sutra. Taj model razmišljanja mora biti različit od onog koji nude Dragan Čović s jedne te Željko Komšić i Bakir Izetbegović s druge strane.
„Hrvatska politika u BiH izgubljena je u bespućima herceg-bosanske (neo)zbiljnosti. Dragan Čović je uglađeni i nasmijani poster boy te politike koji suvereno i odlučno vodi Hrvate u provincijalizam, getoizaciju i demografsku katastrofu“, napisao je Neven Šimić uoči izbora 2018. godine. S druge strane, „jedini istinski talenat koji [Željko Komšić] ima je da bude populistički tribun onog dijela narodnih masa koje se zadovoljavaju jeftinim a praznim patriotskim poskočicama i doskočicama“. Ono što oni nude jest nastavak agonije nepovjerenja i vrćenja u začaranom krugu.
Kad su čovićizam i komšićizam u pitanju, kao dvije komplementarne paradigme političkog razmišljanja, važno je primijetiti još jednu njihovu važnu karakteristiku koja strukturno razara naše društvo. To je teza o „dobrom Hrvatu“, kako god ona bila verbalizirana.
Čovićevski „dobar Hrvat“ je tradicionalni katolik, glasanje za HDZ i u Bosni i Hercegovini i za sabor Hrvatske za njega je čin kome se pristupa s gotovo religioznom predanošću, ne dovodi u pitanju „veličinu“ tzv. Herceg-Bosne i njezinih lidera koje nacionalna mitologija proglašava nepravedno osuđenim herojima, prezire nepodobne bosanske franjevce koje naziva „daidžama“, ne bavi se ekonomskom i demografskom pustoši koju iza sebe ostavlja Čovićeva vladavina i za sve probleme, gotovo ritualno, krivi isključivo Željka Komšića.
S druge strane, komšićevski „dobar Hrvat“ svoje postojanje opravdava kroz odanost Armiji BiH i njezinom vrhovnom komandantu, svoj jezik ne naziva hrvatskim nego bosanskim, ne dovodi u pitanje nijedan mit koji je većinski prihvaćen kao neupitna istina, konstitutivnost smatra sovjetskom izmišljotinom i za sve probleme, gotovo ritualno, krivi isključivo Dragana Čovića.
Štamparije u vlasništvu tog dvojca, a koje izdaju te ucjenjivačke potvrde, valjalo bi zatvoriti.