Published On: Pon, sij 21st, 2013

Fini, živi, netalentirani dečki

Plakat za predstavu Fine mrtve djevojke zagrebačkog kazališta Gavella povučen je ovog tjedna, uz ispriku ravnatelja javnosti. Sporni plakat je prvoloptaška provokacija koja koristi stari antitetički štos spajanja sakralnog i svetogrdnog, što funkcionira kao značenjsko parazitiranje na tuđem emotivnom naboju vezanom uz zlorabljene simbole. Što je uopće pokazano na plakatu za predstavu koja govori o šikaniranom lezbijskom paru? Vidimo dva kipa koji prikazuju mlade žene u bijeloj haljini i plavom plaštu kako se grle. Samo po sebi nerazumljivo za nekog tko ne raspolaže kodom katoličke ikonografije, unutar kojeg se radi o uobičajenom prikazu Djevice Marije. Općeprihvaćen je, premda nevjerodostojan, jer su povijesni Isus i Marija prije izgledali kao današnji stanovnici Svete Zemlje, negoli kao plavooki europski ideali čedne ljepote.

__________piše: Nino Raspudić l vecernji.hr
Ako ne vjerujemo u magiju, u pravilu odvajamo manipuliranje označiteljem i ono što je njime označeno pa to što netko npr. verbalno povezuje psa, seks i našeg roditelja ne znači realno ništa osim priopćenja kako nas ta osoba želi uvrijediti. Poput svakog drugog vrijeđanje, i blasfemija zlorabi označitelj, u ovom slučaju slikovni prikaz koji upućuje na Djevicu Mariju, stavljajući ga u nepriličan kontekst, čime provocira vjernike.
Onaj tko se time uvrijedi upada u zamku, tj. nesvjesno pristaje na igru vrijeđanja.  Ako nije u stanju odvojiti zlu namjeru i manipuliranje označiteljem, bio on riječ ili slika, od označene svetinje, potpada pod vlast hulitelja, koji ga uvijek može isprovocirati. Nažalost, dio islamskog svijeta upao je u tu stupicu pa danas svaka zapadna budala koja crtežom ili filmom vrijeđa Boga ili Muhameda može izazvati nerede na Istoku, što se očito često i politički instrumentalizira.
Kršćanstvo je u svojoj biti imuno na ovu vrstu vrijeđanja, jer vjeruje da je Bog postao čovjekom, jednak čovjeku u svemu osim u grijehu, i dao se poniziti, mučiti, na koncu i ubiti za spas čovječanstva. U vrijeme antičkog Rima sramotan simbol križa (sprave za izvršenje smrtne kazne, poput npr. električne stolice danas) nakon Kristove muke postaje simbol spasenja. Kršćani vjeruju kako je Marija u trenutku Navještenja rekla „evo službenice Gospodnje – neka mi bude po riječi tvojoj“, prihvaćajući volju Božju pa makar ona značila i moguću društvenu stigmatizaciju. Stoga kršćanski Bog nije strašni Bog prirodnih religija koji prijeti gromovima i utjeruje strah u kosti, već Bog ljubavi i milosrđa. Upravo zato dodatno čude porivi za „propitivanjem“ i unižavanjem onoga koji se već sam ponizio iz ljubavi prema čovjeku.
Žalosna je temeljna neobrazovanost onih koji misle kako je kršćanski Bog neki prijeteći starac s bradom čiji je glavni smisao zabranjivati masturbaciju, kao i plitko stanje svijesti dežurnih nihilista koji „propituju“ sve, osim gazde, bio on Pavić, Kutle, EU, T-com ili HAVC.
Znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu. Golotinja Tomislava Gotovca na trgu usred totalitarnog režima je sasvim drugačija od istog postupka danas, kada golugozost bombardira sa svih strana. Šok koji je izazivala avangarda prije sto godina imao je umjetnički smisao, ponavljanje istih stvari danas je patetični anakronizam. Dio naše tobože progresivne „umjetničke“ scene glumi kako živi u nekom drugom svijetu. Izmišljaju neki represivni, nacionalistički, klerikalni kontekst, koji onda hrabro „propituju“. Perverzija leži u tome što „propitivači“ imaju ne samo kulturnu nego i medijsku i političku moć iza leđa, paradira se uz veleposlanike EU, NATO je uz njih, a istovremeno bi zadržali i simbolički kapital autsajdera, punkera, boraca protiv sistema.
Najniža razina humora je spojiti nešto uzvišeno s nečim što uobičajeno spada u niski registar. Npr. snimiti kako ozbiljnom čovjeku u fraku na prijemu spadnu hlače. Ili staviti svećeniku kondom u ruku pa je to za krepat od smijeha…. Kao i stara baba koja slučajno popuši unukov joint, časna sestra koja cuga na klupi u parku, Predsjednik koji nosi striperske tange… Može se nastaviti unedogled.
Svrha „provokativnog“ plakata nije semantičko propitivanje već puko skandaliziranje, privlačenje pozornosti u svrhu boljeg prolaska predstave, u konačnici zarade. Oliviero Toscani, Benettonov beskrupulozni marketinški mag godinama je vrhunski prodavao sličnu angažiranu maglu mistificirajući činjenicu kako je svrha svega toga prodati više majica i gaća.
story, Dalibor Matanic, garazaRedatelj predstave Matanić u zadnjim izjavama ističe duboki humanizam vlastitog djela ukazujući na to kako predstava govori protiv mržnje i protiv podjele, zaboravljajući kako je 2000. jahao na valu mesićizma i sramne antihercegovačke histerije kada je malograđanima prodavao priču o zlom hercegovačkom gazdi koji sirotoj zagrebačkoj blagajnici ne da ići na more. To (ne)djelo je filmski kritičar Dragan Antulov s pravom uspoređivao s ostvarenjima koje su na temu Židova radili Goebbelsovi filmaši, samo što se u njima radilo o zlom židovskom trgovcu i sirotoj vrijednoj Njemici.
Treba znati što je kada „in“. Majstorstvo je braniti jakog, a udarati slabog, uvjeravajući javnost kako ustvari radiš suprotno. Propitivati ono davno propitano, a šutjeti nad nepravdama koje vape u nebo. No to ne pomaže da se stvori veliki film ili predstava.
*Prenešeno uz dozvolu Vecernji.hr