Poskok.info u četvrtom dijelu feljtona o NED-u donosi tekst Miroslava Tuđmana, bivšeg zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) i ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) 1990-ih godina u Hrvatskoj. Objavljeni tekstovi u prethodnim feljtonima su dijelovi izvješća Ureda za nacionalnu sigurnost koji su 1999. dostavljeni Hrvatskom saboru. Tuđmanov tekst objavljen je u najnovijem broju NSF-a.
Nemamo informaciju što je Hrvatski sabor poduzeo kad je primio ta izvješća.
U suvremenom međunarodnom poretku četiri su instrumenta i izvora nacionalne moći država: javna diplomacija, informacija, vojska i gospodarstvo. Informacija je postala glavno oružje a mediji su postali otvorenom bojišnicom. Operacije utjecaja, javna diplomacija i strateško komuniciranje meka su moć jača od vojne sile.
Joseph Nye definirao je „mekanu moć“ (1990.) kao “sposobnost da dobijete ono što želite kroz privlačnosti, prije nego prisilom ili plaćanjem”. Ta ga je teorija dovela na mjesto predsjednika National Intelligence Council(1993.-1994.) i pomoćnika ministra obrane SAD-a za poslove međunarodne sigurnosti (1994.-1995.).
Države koje su 1990-ih razvile doktrine informacijskog ratovanja, osigurale potrebnu infrastrukturu za provođenje informacijskih operacija, usvojile nacionalne informacijske strategije, podredile i uskladile djelovanje svojih državnih, vojnih, ne-vladinih i gospodarskih djelatnosti tim strategijama – danas dominiraju i vladaju u svijetu.
Ministarstvo obrane SAD-a 2000. godine objavilo je dokument Joint Vision 2020 u kojem se kao strateški cilj definira uspostava informacijske “dominacije punog spektra”.
Javna diplomacija, odnosi s javnošću i psihološke operacije imaju ključnu ulogu u informacijskim operacijama sa ciljem uspostave “dominacije punog spektra”. Javna diplomacija je legalizirala uporabu “mekane moći” (informacija, medija, agencija za odnose s javnošću, nevladinih organizacija, Pool agencija, razmjene stručnjaka, itd.,) kako bi se utjecalo na stavove i mišljenja javnosti u trećim zemljama koji su suprotni nacionalnim ciljevima i interesima tih zemalja. Cilj je javne diplomacije “privoljeti” strane javnosti i političare da se ponašaju i donose odluke na vlastitu štetu.
S razvojem ICT tehnologija i digitalizacijom globalnog informacijskog prostora uspostavlja se i novi međunarodni informacijski poredak s još uvijek nedorečenim pravilima ponašanja. No, očito je da u globalnome informacijskom prostoru teško održiva podjela na domaće i strane javnosti. Zato se utjecaj na domaću javnost poput bumeranga vratio onima koji su putem javne diplomacije nastojali oblikovati javnosti u trećim zemljama.
Američka politika već je nekoliko godina opterećena utjecajem stranih sila na domaću javnost. „Američki obavještajci tvrde: ‘Rusija, Kina i Iran pokušat će utjecati na ishod izbora u SAD-u“; „Trump: Kina će učiniti sve što može kako bih izgubio izbore”; „Senatska istraga potvrdila rusku umiješanost u američke izbore“ (2020).
Ovi medijski naslovi tek su naznaka o mogućoj ugrozi američke javnosti od stranih informacijskih utjecaja. Međutim, globalizacija informacijskoga prostora izložila je podjednako sve svjetske velesile, Europsku uniju i ostale države sofisticiranim informacijskim napadima i medijskim obračunima.
Hrvatska pak svoju neovisnost i suverenost 1990-ih nije mogla izboriti ni diplomatski ni vojno a da prethodno ne oslobodi medijski i informacijski prostor od dezinformacija i krivotvorina koje su bile zapreka njezinu uključivanju u međunarodni poredak. Na političkoj i diplomatskoj sceni jedna je od najtežih optužnica bila da su Hrvati fašisti i genocidni narod. Stigma da je u Jasenovcu ubijeno (1941.-1945.) od 700.000 do milijun i više ljudi (Srba, Židova, Roma i ostalih) držala je Hrvate u potčinjenom položaju u socijalističkoj Jugoslaviji. To je bio i međunarodni izgovor velikosrpske politike za agresiju na Hrvatsku „President of Serbia, Slobodan Milosevic, accused Croatia of trying to renew a ‘policy of genocide’ that he said it had pursued during World War II“ (Hague, September 8, 1991).
Povjesničar Franjo Tuđman u „Bespućima povijesne zbiljnosti“, razotkrio je falsifikate o broju žrtava u Jasenovcu. Knjiga godinama nije mogla biti objavljena u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, nekoliko mjeseci prije pada Berlinskoga zida, trebala se održati promocija „Bespuća …“ Ali promocija nikada nije održana. Pretekla su je zbivanja oko osnivačke skupštine HDZ-a, koja je, također, održana pod prijetnjom zabrane. U ta dva događaja, koja su se preklopila (lipnja 1989.) puno je simbolike: ostvarivanje programa samostalne i suverene hrvatske države moglo je početi tek onda kada je u Hrvatskoj javno počela dekonstrukcija mita o genocidnosti hrvatskog naroda. Crne legende koja je oduzimala Hrvatima pravo na nacionalnu slobodu, legende zbog koje su Hrvati platili tako visoku cijenu za pravo na svoju državu.[1]
Tekst Julienne Busic „Wasteland of Political Correctness“ (Vjesnik, 1997.) prikaz je sudbine knjige „Bespuća povijesne zbilje“ i raščlamba trnovitog puta dekonstrukcije mita o Jasenovcu. Dekonstrukcija tog mita i priznanje Hrvatske dvije su strane istog procesa. Dok je Jugoslavija bila priznata članica međunarodnog poretka nije bilo moguće, jer nije bilo „politički korektno“, dovoditi u pitanje mit o Jasenovcu. Nakon trideset godina od propasti Jugoslavije, zagovornici velikosrpske politike ostali su još uvijek glasni ali i usamljeni čuvari političke korektnosti mita o genocidnosti hrvatskog naroda.
Komunistička ideologija sa svojim krivotvorinama i mitovima bila je instrument držanja Hrvatske u pokornosti u bivšoj Jugoslaviji. No i samostalna Hrvatska bila je od samoga početka izložena pritiscima javne diplomacije. (Julienne Bušič članak link, na engleskom: https://nsf-journal.hr/online-issues/case-studies/id/1299 i na hrvatskom: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/34112-j-busic-bespuca-politicke-korektnosti.html)
Poznato je da je niz nevladinih organizacija i medija formiran 1990-ih angažiran od stranih sponzora na promjeni vlasti kako bi se Hrvatskoj nametnuli strateških ciljeva koji nisu bili njezin izbor. Zagovornik „otvorenog društva“ multimilijarder George Soros vidio je Hrvatsku na Zapadnom Balkanu u slobodnoj gospodarskoj zoni, s jedinstvenom novčanom valutom i u carinskoj uniji. Protivnik priznanja Hrvatske Soros je financirao nevladine udruge i medije u Hrvatskoj i obećao im već 1996. bianko ček za rušenje HDZ-e vlasti.
Američka je javnost i politika 2020. osudila pokušaje stranog miješanja u njihove predsjedničke izbore. Dvadesetak godina ranije američka je politika javno i izravno utjecala na rezultate parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Kako je američka javna diplomacija organizirala oporbu i s kojim ciljevima je djelovala u Hrvatskoj prikazano je u Report on the National Endowment for Democracy (Rujan 1999.) Izvješće je pripremljeno za Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora.
Iz izvješća je vidljivo da su djelatnici IRI-a, USAID-a i američkog Veleposlanstva u RH planirali svoju potporu oporbi ne samo do parlamentarnih izbora (siječanj 2000.) već i četiri mjeseca u postizbornom razdoblju. Program je uključivao: formiranje koalicije i njezino djelovanje; oblikovanje poruka i strategija vođenja stranačkih kampanja; pružanje pomoći i konzultacija u tijeku predizborne kampanje i u postizbornom razdoblju; organiziranje mladeži političkih stranaka sa svrhom što većeg sudjelovanja mladih na izborima, itd. Program nije bio dostupan svim parlamentarnim strankama, nego samo koaliciji oporbenih stranaka na čelu s reformiranim komunistima.
Nekoliko je razloga za objavljivanje ova dva dokumenta – Wasteland of Political Correctness, i Report on the National Endowment for Democracy – nakon više od dva desetljeća. Prvo, podsjetiti da zloporaba meke moći ugrožava slobodu i sudbinu ne samo pojedinaca nego i cijelih naroda; drugo, ukazati da su neprihvatljive strane intervencije i manipulacije u parlamentarnim izborima demokratskih država; treće, u informacijskom prostoru informacija je oružje a cijeli svijet je postao bojišnica na kojoj su podjednako ugrožene i velike i male zemlje.
Geopolitičke napetosti i sukobi između najvećih globalnih država – SAD-a, Kine i Rusije – u 21. stoljeću primarno se zbivaju i razrješavaju u informacijskoj i cyber domeni. Za temeljito preslagivanje ukupnih međunarodnih odnosa, rekonstrukciju postojećeg međunarodnoga poretka i uspostavu novih odnosa presudnu će ulogu imati definiranje pravila za uporabu informacija kao oružja i kontrolu ponašanja u cyber domeni. Pravila za zloporabu informacija gotovo da ne postoje (pogotovo na društvenim mrežama) a jedva da postoje u cyber prostoru. Informacijski prostor i cyber space ne postoje u vakuumu, nisu prazan prostor, pa je zato nužno usvojiti međunarodna pravila ponašanja – u interesu mira i stabilnosti međunarodnoga poretka.
[1] „Bespuća …“ su doživjela negiranje, falsificiranje, odbijanje, obezvređivanje, od onih koji su zagovarali komunistički poredak i opravdavali velikosrpsku hegemoniju i agresiju na Hrvatsku. Znakovito je da su „Bespuća …“ već do međunarodnoga priznanja Hrvatske doživjela četiri hrvatska izdanja. Nakon međunarodnog priznanja knjiga je prevedena na engleski, njemački, češki, slovački, bugarski, kineski, mađarski.
wpDiscuz
