Poskok.info donosi feljton u četiri dijela koji sadrži izvješće Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) RH o američkoj “Nacionalnoj zakladi za demokraciju” (National Endowment for Democracy – NED).
Izvješće UNS-a o Nacionalnoj zakladi za demokraciju, u kojoj je gospođa Ivana Bajrović Cvetković zauzimala jedno od vodećih mjesta NED-a za Europu i ovaj dio Europe, dostavljen je Odboru za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora 1999. godine. NED je sveprisutan i u BiH kroz, naravno, promociju unitarističke politike krajem 1990-ih, ali i kasnije, na štetu Hrvata u BiH.
Prvi od četiri dijela bavi se samim osnivanjem NED-a i početcima manipuliranja demokracijom. Drugi dio donosimo u nedjelju 10.1.2021.
Izvješće hrvatskih sigurnosnih službi dostupno je na ovoj poveznici i objavljeno u najnovijem broju časopisa National Security and the Future.
Nemamo informaciju što je Hrvatski sabor poduzeo po tom pitanju.
Kako se tvrdi u uvodu novog broja, “iz izvješća je vidljivo da su djelatnici IRI-a, USAID-a i američkog Veleposlanstva u RH planirali svoju potporu oporbi ne samo do parlamentarnih izbora (siječanj 2000.) već i četiri mjeseca u postizbornom razdoblju. Program je uključivao: formiranje koalicije i njezino djelovanje; oblikovanje poruka i strategija vođenja stranačkih kampanja; pružanje pomoći i konzultacija u tijeku predizborne kampanje i u postizbornom razdoblju; organiziranje mladeži političkih stranaka sa svrhom što većeg sudjelovanja mladih na izborima, itd. Program nije bio dostupan svim parlamentarnim strankama, nego samo koaliciji oporbenih stranaka na čelu s reformiranim komunistima.
Geopolitičke napetosti i sukobi između najvećih globalnih država – SAD-a, Kine i Rusije – u 21. stoljeću primarno se zbivaju i razrješavaju u informacijskoj i cyber domeni. Za temeljito preslagivanje ukupnih međunarodnih odnosa, rekonstrukciju postojećeg međunarodnoga poretka i uspostavu novih odnosa presudnu će ulogu imati definiranje pravila za uporabu informacija kao oružja i kontrolu ponašanja u cyber domeni. Pravila za zloporabu informacija gotovo da ne postoje (pogotovo na društvenim mrežama) a jedva da postoje u cyber prostoru. Informacijski prostor i cyber space ne postoje u vakuumu, nisu prazan prostor, pa je zato nužno usvojiti međunarodna pravila ponašanja – u interesu mira i stabilnosti međunarodnoga poretka.”
IZVJEŠĆE O “NACIONALNOJ ZAKLADI ZA DEMOKRACIJU” (NATIONAL ENDOWMENT FOR DEMOCRACY), 1999, (dostavljen saborskom odboru za nacionalnu sigurnost)
SAŽETAK
Ovo izvješće pripremljeno je na temelju javnih izvora i sažeti je prikaz kritika o raznim oblicima manipulacije koju provodi američka organizacija “Nacionalna zaklada za demokraciju” (National Endowment for Democracy – NED) i to preko raznih drugih privatnih, nevladinih ili humanitarnih organizacija. Među njima ističu se četiri: International Republican Institute (IRI – Mađunarodni republikanski institut), National Democratic Institute for International Affairs (Nacionalni demokratski institut – NDI), American Center for International Labor (Američki centar za međunarodnu radničku solidarnost – povezan s međunarodnom sindikalnom udrugom AFL-CIO) i Center for International Private Enterprise (CIPE – Centar za međunarodno privatno poduzetništvo)
NED je osnovan nakon senatskih saslušanja o nezakonitim aktivnostima CIA-e sedamdesetih godina. Zamišljen je kao organizacija koja, budući da se deklarira kao privatna zaklada, mogla javno financirati one aktivnosti koju je na svoju bruku CIA financirala u svojim tajnim operacijama. Uglavnom se radi o potkupljivanju političara, novinara i drugih ličnosti iz javnog života i stvaranju onoga što se prije nazivalo agentima utjecaja. Rušenje ili ustoličavanje vlada tipična je aktivnost NED-a. Taj se cilj postiže medijskim kampanjama, manipulacijama izborima, pritiscima na vladu i sl. Iz primjera navedenih u tekstu razvidno je kako je Hrvatska već od proglašenja svoje nezavisnosti cilj upravo takvih operacija.
U SAD-u postoje brojni kritičari ovakve američke politike. Kritičari raznih političkih orijentacija uvijek nabrajaju iste prigovore:
- Radi se o antidemokratskoj, imperijalističkoj i nemoralnoj politici, politici koja se protivi temeljnim demokratskim načelima.
- NED ugrožava vjerodostojnost američke politike budući da svoj novac koristi protiv raznih vlada pod uvjetom da ne odgovaraju američkim interesima. Jednom su to nacionalističke vlade, nekad komunističke, nekad se radi o demokratskim vladama, a nekad o diktaturama.
- Korisnici se novca samo deklariraju kao demokrati. U biti, radi se o manipulatorima javnim mnijenjem ili, kao u hrvatskom slučaju, o ljudima koji su uživali povlastice ili imali političku moć ili utjecaj u komunizmu, a sada ga izgubili.
- Korisnici novca često ne znaju točno njegov izvor pa bivaju u svojim zemljama optuživani za izdaju.
- Aktivnosti, koje NED provodi u inozemstvu, bile bi nezakonite i kažnjive kad bi je strane organizacije provodile u SAD.
- NED radi javno ono što je CIA radila tajno.
Osnivanje i ciljevi NED-a
Prema Izjavi o načelima i ciljevima “National Endowment for Democracy” (NED) zastupa stajalište prema kojem “demokracija uključuje pravo naroda da slobodno odredi svoju vlastitu sudbinu.” “Ostvarenje tog prava”, kaže se u Izjavi, “pretpostavlja sustav koji garantira slobodu izražavanja, uvjerenja i udruživanja, slobodne i višestranačke izbore, poštivanje neotuđivih individualnih i manjinskih prava, slobodu medija i vladavinu zakona.” Naglasak se stavlja na to da je NED “privatna, neprofitna organizacija stvorena da preko nevladinih aktivnosti ojača demokratske aktivnosti po svijetu.”[i]
Preko NED-ovog programa novčane pomoći financiraju se četiri različita programa na području sindikalnog udruživanja, poslovanja i razvoja političkih stranaka:
- The International Republican Institute (IRI – Mađunarodni republikanski institut)
- The National Democratic Institute for International Affairs (NDI – Nacionalni demokratski institut; Washingtonski je direktor te zaklade Ken Wolleth.)
- The American Center for International Labor (Američki centar za međunarodnu radničku solidarnost – koji je povezan s međunarodnom sindikalnom organizacijom AFL-CIO)
- The Center for International Private Enterprise (CIPE – Centar za međunarodno privatno poduzetništvo – koji radi zajedno s američkim ministarstvom trgovine).
Uz to, NED radi na “jačanju suradnje između demokratskih intelektualaca i stručnjaka”, izdaje časopis Journal of Democracy kao i brojne druge knjige i izvješća, stipendira programe gostujućih predavača za “seminare i konferencije o pitanjima koja se bave budućnošću demokracije”.[ii]
Financiranje je kvartalno, a NED je “zainteresiran za nestranačke programe kojima se nastoje ojačati demokratske vrijednosti na svim područjima demokratskog političkog spektra.” Dalje se tvrdi kako se “demokracija ne može postići jednim jedinim izborima i ne mora se temeljiti na modelu Sjedinjenih Američkih Država ili bilo koje druge zemlje.”[iii]
Glavne ustanove NED-a izrađuju redovita izvješća o tekućim pitanjima i raspravama kao i opsežne predizborne ankete. U nedavnom izvješću o Republici Hrvatskoj, izvješću koje je izradila jedna od glavnih ustanova NED-a, National Democratic Institute for International Affairs (NDI), procjenjuje se sadašnja politička klima u Hrvatskoj. Ističe se kako postoji “sve veća opozicija autokratskoj vlasti HDZ-a” i da je NDI “reagirala na znakove prvih značajnih promjena na hrvatskoj političkoj sceni od proglašenja nezavisnosti” započevši 1994. program jačanja hrvatskih političkih stranaka. Zajedno s financiranjem iz fondova USAID-a NDI je započeo “pomagati oporbene vođe … i članstvo kako bi se pokrenule promjene” fokusirajući se na “razvoj programa, ciljanje glasačkog tijela, strateško planiranje i razvoj članstva”. Djelovanje NDI-a u RH bilo je najintenzivnije tijekom siječnja 1995. kad je NDI počeo organizirati seminare. Prvi seminar održan je u Zagrebu, a slijedeći u Opatiji pod nazivom “Izgradnja političkih stranaka i institucionalizacija u RH“. Većina djelatnosti NDI-a osim kroz seminare dopunjena je u formi konzultacija u kojima glavnu riječ imaju predstavnici tzv. istočno europskog tima NDI-a sa sjedištem u Moskvi. Voditelj spomenute skupine bio je kanadski državljanin Campbell Leslie Lloyd koji je u kolovozu 1995. promoviran za voditelja zagrebačkog ureda NDI-a.
U 1997. NDI je počeo sa seminarima za izobrazbu “grupa organizatora unutar većih stranaka, organizatora koji bi podučavali svoje kolege osnovama stranačke organizacije.” U 1998. svoj je fokus NDI pomaknuo s lokalnih ogranaka na “rad s oporbenim strankama na državnoj razini.”
Krajem kolovoza 1998. NDI je održao u Hrvatskoj niz konzultacija o tome “kako utjecati na promjene važećeg izbornog zakona” i “dao stručan komentar na početni prijedlog zakona koji je izradila koalicija”.[iv]
International Republican Institute, druga glavna ustanova NED-a provodila je detaljne ankete hrvatske javnosti uključujući prognoze predstojećih parlamentarnih izbora.[v]
NED je od početka imao kako svoje utjecajne pristaše, tako i glasne kritičare. U memorandumu konzervativnog washingtonskog think tanka, zaklade “The Heritage Foundation” stariji analitičar James Phillips nazvao je NED “vrijednim oružjem u međunarodnom ratu ideja … jer na strateški važnim dijelovima svijeta promiče američke nacionalne interese unapređujući razvoj stabilnih demokracija koje su prijateljske s SAD.”[vi]
Phillips piše kako je “NED odigrao važnu ulogu u pružanju pomoći demokratskim pokretima u bivšem sovjetskom bloku, Kini, Kubi, Iranu, Iraku, Nikaragvi, Vijetnamu i drugdje…”, a pomogao je demokracijama u nastajanju izgraditi “stabilni demokratski sustav, političke stranke sa svojim predstavnicima, gospodarstvo slobodnog tržišta i slobodan tisak”. NED se borio protiv “raznih antiameričkih diktatura, … a demokracije u nastajanju i dalje su ranjive ne samo prema komunistima, nego i na vojne udare, fundamentalističke političko-vjerske pokrete i autoritarne stranke.”[vii]
Phillips tvrdi kako “SAD imaju interesa u promicanju demokracije i vladavine zakona. Najmanje je vjerojatno da će demokratske vlade zapadnog stila ugroziti američke interese pa … konsolidiranje demokracije u prije neprijateljskim državama … pomaže povećanju američke dugoročne stabilnosti … i olakšava tržišne reforme koje stvaraju prilike za međunarodnu trgovinu i ulaganja.” Iako je hladni rat završio, “globalni rat ideja i dalje bjesni … američki interesi i ideali i dalje su ugroženi duboko ukopanim komunističkim režimima, neokomunistima, agresivnim diktaturama, radikalnim nacionalistima i islamskim fundamentalistima … a SAD si ne mogu priuštiti predaju na ideološkom bojnom polju.”[viii]
U jednom od najnovijih objavljenih mišljenja o NED-u, urednici pozivaju na nastavak podrške NED-u spominjući njegovu višegodišnju pomoć protivnicima diktature u, na primjer, Kini, Sudanu, Srbiji, Kubi, Burmi i Čileu.”[ix]
Prije nabrajanja argumenata onih koji su kritizirali NED ili zahtijevali prekid njegova financiranja, potrebno je istražiti podrijetlo NED-a i doznati što je dalo poticaj za njegovo stvaranje.
Senatska istraga CIA-e
Godine 1967. izbio je niz katastrofalnih skandala nakon što je dio mreže financiranja tajnih operacija CIA-e bio otkriven u članku u časopisu Ramparts (Bilješka: Čini se da je CIA kontrolirala i financirala dvadesetak stranih sindikata, studentskih i omladinskih organizacija i političkih ustanova dajući novac stvarnim ili lažnim zakladama, zatim američkim privatnim organizacijama, a preko njih, stranim korisnicima.) Ta otkrića raširenih nezakonitosti rezultirala su kongresnim protestom i zahtjevom za opsežnom senatskom istragom. Saslušanja su počela krajem sedamdesetih, a poznata su kao istrage Churchovog odbora prema senatoru Franku Churchu.[x]
U siječnju 1976. Pikeov je odbor izradio izvješće o svojim zaključcima temeljenima na saslušanjima, ali glasovanjem 246-124 Kongres je spriječio da ono bude dostupno javnosti. Ipak, prošvercana kopija izvješća objavljena je u alternativnim novinama, The Village Voice, u veljači 1976. pod naslovom “The CIA Report the President Doesn’t Want You to Read” (“Izvješće CIA-e za koje Predsjednik ne želi da ga pročitate”). U travnju 1976. Churchov je odbor izdao šest svezaka izvješća. Oba su izvješća bila vrlo kritična prema CIA. Dovela su do prevrednovanja njezina rada i zadaća i do prijedloga nove paradigme. Promijenjen je zakon, kojim se regulira rad CIA, i to tako da je Predsjednik postao odgovoran za tajne poduhvate CIA-e, a CIA postala obavezna izvještavati Kongres o svojim aktivnostima.[xi]
Među otkrićima tijekom saslušavanja bilo je mnogo svjedočanstava o masivnoj suradnji s novinarima i njihovoj manipulaciji, o propagandnim operacijama, protuzakonitim ispitivanjem droga, manipulaciji izbora u stranim zemljama, pa čak i ubojsvima stranih vođa i državnih službenika, o pokušajima puča protiv Salvadora Allendea, Castra, Mossadegha i brojnih drugih. Što se tiče manipulacije medija, domaćih i stranih, saslušavanja su pokazala da se 29% od 40 tajnih operacija CIA bavilo medijskim projektima propagandom, a za njih je 1978. bilo odvojeno oko 265 milijuna dolara i 2000 ljudi. Propagandni je proračun CIA tako bio “velik kao proračuni Reutersa, United Press Internationala i Assosiated Pressa zajedno.” Na saslušanjima se otkrilo da je preko 400 najuglednijih novinara radilo kao “novinari CIA”[xii]. Carl Bernstein, novinar Washington Posta i dobitnik Pulitzerove nagrade za svoje pisanje o aferi Watergate, napisao je i nastavak o toj temi u publikaciji “Rolling Stone”. Pokazao je kako je CIA održavala vrlo tijesne veze s glavnim medijskim ličnostima (npr.Sulzbergerom iz NYT-a, Henryem Luceom iz Timea, Williamom Paleyem iz CBS-a) i organizacijama (Washington Post, New York Times, Reuters, AP, Newsweek, i UPI). Bernstein je tvrdio da je prema dokumentima CIA u to vrijeme “najvrednija” bila suradnja s NYT, Timeom i CBS-om.[xiii]
Da bi očuvao svoju reputaciju, New York Times je izradio svoje istraživanje ove teme izvješćujući kako je preko 25 godina prije saslušavanja CIA “posjedovala ili novčano potpomagala više od pedeset novina, novinskih agencija, radio postaja, časopisa i drugih sredstava javnog komuniciranja, a najviše je njih bilo u inozemstvu. … CIA se preko svojih plaćenih agenata infiltrirala i u gotovo tucet stranih novinskih organizacija, … a gotovo tucet domaćih izdavačkih kuća objavilo je preko tisuću knjiga koje je CIA ili proizvela ili novčano potpomogla. Prilikom intervjua 1976. novinari su šefa CIA, Colbyja izravno pitali je li CIA ikad govorila svojim medijskim agentima što da pišu. Rekao je: “Kako ne, cijelo vrijeme.”[xiv]
Nekoliko godina nakon ovih saslušanja predsjednika je Reagana njegov šef CIA Casey nagovorio da mu nakon skandala dopusti obnoviti operativne i analitičke mogućnosti CIA-e. Obećao je Reaganu da će CIA “izbjegavati novinare”, ali, kao što su mnogi primijetili, nova je politika ipak imala mogućnosti za iznimke kad je to bilo potrebno.[xv] Ubrzo nakon toga predsjednik Ronald Reagan pozvao je na veće napore u promicanju demokracije u svijetu, a predloženo je osnivanje NED-a. Deklarirana mu je uloga bila pomoć demokratskim pokretima i to sredstvima koja su “iznad dosega saveznih programa”. Osnivači su se NED-a bojali kako će se tradicionalne agencije, kao na primjer USAID ili USIA, “suočiti sa zakonskim ili političkim ograničenjima koja će onemogućavati njihove aktivnosti”. Privatna agencija za pomoć, mislili su, “moći će slobodnije djelovati i izbjeći stigmu koja u mnogim dijelovima svijeta ide zajedno s američkom stranom pomoći.” Mnogi su analitičari tumačili ovaj potez kao pokušaj premiještanja tajnih aktivnosti CIA-e u novu, javnu agenciju, NED. Zaista, prema Allenu Weinsteinu, jednom od predlagača zakona o NED-u, “mnogo bi od onoga, što mi radimo danas, prije 25 godina tajno radila CIA.”[xvi]
Kritičari NED-A
Kritičari se NED-a i njigovih aktivnosti slažu. Prema Philipu Ageeu, prvom časniku CIA-e koji je otkrio njezine velike nezakonite i tajne operacije, CIA se redovito koristila kako “bi se interveniralo u unutarnja pitanja drugih zemalja i podržalo one političke snage, za koje se smatralo da su u skladu s američkim interesima, ili da bi se oslabile ili uništile one snage koje su se smatrale neprijateljima ili prijetnjom.” Napadnute vlade bile su, kaže, “lijeve, nacionalističke, reformističke, populističke ili jednostavno nekooperativne”, pri čemu se uzimao u obzir američki ekonomski interes i pristup stranom tržištu. Na temelju svojeg iskustva s CIA-om (1957.-1969.) zajednički je nazivnik uvijek bila nespremnost na pokoravanje američkom diktatu.[xvii]
Agee daje kronologiju događaja nakon Churchovih saslušanja, a prije osnivanja NED-a. Članovi Kongresa predložili su “zakon kako bi stvorili ‘otvorenu’ zakladu, koju financira vlada, kako bi financirala one aktivnosti za koje se u novije vrijeme otkrila njihova povezanost sa CIA-om. Ideja je bila stranim političkim strankama, sindikatima, studentskim grupama i drugim privatnim organizacijama učiniti dostpunim novac – dakle, ne onemogućiti tajni novac CIA-e, nego osigurati mu alternativu s obzirom na stalan problem ‘prikrivanja’ CIA-inog novca.” U 1979. Ideja se ponovno pojavila pa se osnovao institut koji je “proučavao izvedivost vladina financiranja aktivnosti u inozemstvu putem američkih organizacija.” Među sudionicima u ovoj studiji bili su “desni think tankovi, kao na primjer, American Enterprise Institute i Center for Strategic and International Studies.” Taj je projekt postao poznat kao Program za demokraciju, a temeljio se na njemačkom modelu. Tajnom izvršnom zapovjedi Reagan je formirao takav program unutar USIA-e, a u njemu je sudjelovao i ravnatelj CIA, Casey, što je procurilo u tisak pa su njegovo sudjelovanje i uloga CIA-e “navodno opozvani.”[xviii]
Na kraju se zaključilo kako bi NED mogao poslužiti kao zamjena za prijašnje službe, kojima je kredibilitet bio uništen, pa je njegovo stvaranje konačno odobreno u Kongresu 1983. Na njegovu je čelu bio John Richardson, Jr, prijašnji šef Radio Slobodne Europe, još jedne službe za koju su obavještajni stručnjaci tvrdili da je pod kontrolom CIA-e. Što se tiče programa NED-a, ravnatelj CIA-e, Colby komentirao ga je ustvrdivši kako “nije nužno pribjeći tajnom pristupu … mnogi od programa vođenih kao tajne operacije sada se mogu provoditi prilično otvoreno i … bez nesuglasica.” Colbyjeva je žena nedugo zatim postala član upravnog odbora NED-a.[xix]
NED je počeo s početnom dotacijom američkog Kongresa od 18,8 milijuna dolara. Bilo je predviđeno da NED bude samo kanal za financiranje i da nema vlastitih projekata. Američka bi vlada imala potpun pristup svim njegovim, kartotekama, dokumentima i financijskim spisima. Prema Ageeju, to je praktički značilo da bi američki State Department i druge vladine službe, kao na primjer CIA, “formulirale i odobravale NED-ove projekte” koji bi se najvećim dijelom vodili pomoću četiri glavne grupe, NDI, IRI, CIPE i ACIL. Agee kaže kako je NED “jednostavno predstavljao nastavak državnog financiranja intervencija u stranim državama koristeći nove kanale, s ‘privatnim’ organizacijama koje služe kao instrumenti američke vanjske politike.”
Korisnici su činili cijeli spektar: političke stranke, zadruge, profesionalne udruge, informacijski mediji, publikacije, programi, sveučilišta, sindikati, crkve, ženske grupe, omladinske grupe, studenti: “ukratko, svi tradicionalni ciljevi tajnih operacija.”[xx]
Pred Kongresom i na sudu o pitanjima vezanim za CIA svjedočio je još jedan visokoodlikovani bivši agent CIA-e, Ralph McGehee, čovjek, koji je u službovao 25 godina, a poslije je opširno pisao o tipičnom obrascu američkih “aktivnosti promicanja demokracije”: “američka administracija ili utječe na organizacije za ljudska prava ili osniva nove koje objave da nepopustljiva zemlja krši ljudska prava. Propaganda diskreditira prijestupnike. Čim se vlada dovoljno demonizira, primjenjuju se diplomatske, političke, propagandne i medijske operacije i ekonomske mjere kako bi se ciljanoj zemlji nametnula svoja volja.”[xxi]
Kad ciljana zemlja umanji politička ograničenja, NED, USIA, nevladine organizacije, koje podupire američka vlada, USAID, Svjetska banka, itd. započinju javne ili tajne operacije kako bi promijenili ili zamijenili postojeću vlast.” Podmeću se lažni dokazi, falsificiraju dokumenti i podmeću tamo gdje će biti otkriveni i razaslani “slaveći demone i demonizirajući ciljeve, čak i one najčasnije”. McGehee podupire Ageeovu tvrdnju o NED-u kao zamjeni za CIA budući da NED podupire i utječe na izbore, političke stanke, think tankove, akademske i poslovne krugove, izdavače, medije, sindikalne, vjerske, ženske i omladinske grupe … NED je preuzeo tu ulogu od CIA-e 1983. I koristi mnoge iste institucije, samo što djeluje otvorenije … dijelomično je on dio dimne zavjese za operacije drugih organizacija.” Druge nevladine organizacije (NGO) također su upletene u tajne operacije CIA-e. MCGehee spominje knjigu Kurta Lohbecka o operacijama CIA-e u Pakistanu i Afganistanu, “Holy War, Holy Victory”. Lohbeck pruža svjedočanstva o tome kako su mnoge nevladine organizacije, koje su iskrsnule oko operacija CIA-e, toliko isprepletene s CIA-om da ih je nemoguće razdvojiti, a daje čak i imena nekih organizacija, posebno različitih europskih NGO-a. McGehee spominje i NED-ov časopis, Journal of Democracy, časopis koji subvencionira pisce, od kojih “za neke možemo reći da su na platnoj listi američkog NED-a ili, drugim riječima, američki agenti.”[xxii]
Nedavno objavljen memorandum CIA-e o upotrebi medija u šezdesetim i sedamdesetim, objavljen nakon Zakona o slobodi informacija (Freedom of Information Act) podupire prijašnje tvrdnje koje su iznosili McGehee, Carl Bernstein i Philip Agee utoliko što se u memorandumu jasno kaže kako je CIA imala “odnose s izvjestiteljima svih većih telegrafskih servisa, novina, tjednika i televizijskih mreža … a u mnogim smo slučajevima nagovorili izvjestitelje da odgode, promijene, zadrže ili čak odbace priče.” Služba je tražila i “širok krug kontakata s akademskim krugovima preko vrbovanja, profesionalnih udruga ili ugovornih aranžmana”, a Ured za javne poslove CIA-e “stvarao je bazu podataka o kontaktima s akademskim krugovima – konferencijama, seminarima, profesorima, časnicima za vrbovanje…”[xxiii]
Rusko protuobavještajno izvješće iz 1995. kao da potvrđuje memorandum CIA. Spominje se kako američki istraživački centri, instituti i organizacije za pomoć špijuniraju Rusiju i rade na njezinom potkopavanju … utječući na razvoj političkih i gospodarskih procesa u Rusiji.” Izvješće imenuje Sorosevu zakladu i brojne druge američke organizacije uključene u subverzivnu aktivnost. Spominju se grupe s Harvarda, Columbije i sveučilišta Duke i njihova upletenost u parlamentarne izbore 1993.[xxiv]
Bivši razočarani agenti CIA nikako nisu jedini oštri kritičari aktivnosti i zadaća NED-a. CATO Institute, konzervativni think tank, koji ne financira vlada, još je 1993. u dugoj i detaljnoj analizi nabrojao mnoge prigovore NED-u nazivajući ga “nepričvršćenim topom vanjske politike” koji “napada valjano izabrane vlade prijateljskih zemalja, upliće se u njihove izbore i potiče korupciju demokratskih pokreta”, a sve to financiraju američki porezni obveznici.
CATO ističe da NED nije nezavistan, kao što se to tvrdi u njegovoj političkoj izjavi, nego ga financira američka vlada. Osnovan je, kao što su već pisali Agee i drugi, kako bi pomogao onim pokretima u inozemstvu, koji su “izvan dosega utvrđenih saveznih programa” kao što su USIA i USAID, budući da su za neke aktivnosti “ograničeni, zakonski i politički”. Prema CATO-u, struktura se NED-a “temelji na premisi da vladin novac postaje ‘privatno’ financiranje ako se filtrira kroz dovoljno slojeva birokracije, a to je opasna i nelogična pretpostavka.” CATO kritizira NED i zbog “iskorištavanja svojeg navodnog privatnog statusa kako bi utjecao na izbore u stranim zemljama, a to je aktivnost koja je izvan dosega USAID-a i USIA-e, i inače bi bila moguća samo pomoću tajne operacije CIA”. CATO radi zanimljivu usporedbu ustvrdivši kako bi takve aktivnosti “bile nezakonite za strane grupe koje djeluju u SAD”. Problem čini i nejasnoća oko stipendija, koje se dijele preko NED-a, budući da “katkada čak ni primatelji ne znaju tko je točno izvor njihova financiranja” pa bi zbog toga mogli nesvjesno postati agenti ili zavjerenici.[xxv]
[i] Statement of Principles and Objectives, 1984, National Endowment for Democracy, pp. 1-2.
[ii] Ibid, p. 2.
[iii] Ibid, p. 3.
[iv] National Democratic Institute for International Affairs report on Activities in Central and Eastern Europe, December 1998.
[v] Vidi priloge.
[vi] Phillips, James. The National Endowment for Democracy: a Prudent Investment in the Future. The Heritage Foundation, Executive memorandum No. 461, September 13, 1996.
[vii] Ibid, p. 1.
[viii] Ibid, p. 2.
[ix] Editorial Comment, “A Vote for Democracy Abroad”, New York Times, July 21, 1999.
[x] Agee, Philip. “Tracking Covert Actions into the Future”, iz Mission Impossible: The CIA’s War on Democracy.
[xi] Brandt, Daniel. “Journalism and the CIA: the Mighty Wurlitzer.” Namebase Newsline, No. 17, April-June, 1997.
[xii] Ibid, pp. 3-4.
[xiii] Bernstein, Carl. “CIA and the Media”. Rolling Stone, October 20, 1977.
[xiv] Op. cit, Brandt, p. 6.
[xv] Ibid. p. 9.
[xvi] Blum, William. “The National Endowment for Democracy.” Editorial. Bilješka: William Blum napustio je State Department 1976. zbog protivljenja vijetnamskom ratu. Od tada je radio kao novinar u Americi, Europi i Južnoj Americi. Objavio je i knjigu “Killing Hope”, knjigu u kojoj je otkrio nezakonite aktivnosti CIA-e u Čileu. Blum sada radi kao istraživač u Državnom arhivu u Washingtonu D. C.
[xvii] Op. cit, Agee. pp. 2-3.
[xviii] Ibid, p. 5.
[xix] Op. cit, Brandt, p. 7.
[xx] Op. cit, Agee, p. 5.
[xxi] McGehee, Ralph. The CIA, Past, Present and Future. Part II, pp.1-2.
[xxii] McGehee, Ralph. CIA: Deadlier Deceits: Spinning the American Public, pp. 1-2.
[xxiii] CIA memorandum, Public Affairs Office, December 20, 1991.
[xxiv] Op. cit, McGehee, The CIA…., p. 2.
[xxv] Conry, Barbara. “Loose Cannon: the National Endowment for Democracy. Cato Institute Foreign Policy Briefing, No. 27, November 8, 1993.