Nedjeljno jutro u Bosni uvijek miriše na mješavinu kave, pečenog tijesta i zvukova iz susjednih dvorišta. Zvona koja odzvanjaju s obližnje crkve izmiješaju se s ezanom s obližnje džamije, pa se čovjek zapita – je li ovo raskoš suživota ili tek dobro upakirano vječno natezanje?
A onda upalim radio, i umjesto Bogom danih riječi o spasenju, dočeka me krupni glas nekog fratrusine ili imama. đavo će ga znati, koji kaže: „Schmidt je odlučio da, a Srbi se usuđuju da prkose…“
Najprije sam mislio da je posrijedi šala, neka parodija na stari običaj da se politički moćnici ubacuju u nedjeljne mise ili hutbe, kao nekada partijski sekretari.
Međutim, ispostavlja se da postoje ljudi – nazovimo ih „moderni kero-klerci, nešto kao pasčad evanđelja“ – koji Schmidta doživljavaju nadnaravno. Možda ne baš kao punopravnog Boga, ali svakako kao biće iznad našeg ustavnog i zemaljskog reda, nalik anđelu s misijom da nas civilizira. Ili barem s moći da dokrajči Srbe. Što je sasvim dovoljno za božanski pogled prema njemu.
Pričao mi jedan prijatelj, teolog iz Sarajeva, kako neki Bošnjaci, onako potajno, doista šapuću: „Neka ga, neka se on igra Gospodara, barem malo reda zavede i da Vlahe utjera na mjeru.“
Pomisliš, čovjeku to dođe kao neka lokalna verzija melekâ koja se brinu da se narod ne zavadi (više nego što jest).
A čujem i da dio hrvatskih teologa veli: „Schmidt je spasitelj, dobit ćemo barem djelić konstitutivnosti, tek toliko da opet možemo vjerovati u pravednost.“
Pa sjediš u onoj tihoj kafani i kontaš – hoće li se, prema njihovoj računici, te dobre, bošnjačko-hrvatske duše, na Sudnjem danu naći u istom redu, čekajući milost?
Ili će ipak, jer su se klanjali nekome tko nije ni Bog ni Božji poslanik, zajedno zaglaviti u kakvom paklenom hodniku gdje se vrte kazne za idolopoklonike?
Da mi je netko rekao da će doći dan kad će i Bošnjaci i Hrvati skoro pa zajedno pjevati hvalu nekom Njemačkom gospodinu – i to ne kapelanu, nego birokratu – mislili bih da je to vic. Ali avaj, to mi je realnost.
Samo pogledaj. O Dodiku se priča kao da je vrhovni heretik, ali on, kad bolje pogledaš, ima neku duboko kršćansku crtu: inati se, brani svoj krst, srpsku varoš i narod, makar se time zamjerio cijelom svijetu.
Dok, kako on tvrdi, drugi mirno kade tamjan pred Schmidtovim oltarom, on tu minijaturu proziva lažnim svetištem.
Ta srpska borba, ma koliko ponekad izgledala groteskno i teatralno, podsjeća na stare kršćanske mučenike: radije će stradati nego se pokloniti zlatnom teletu. Nekome će to zvučati kao pretjerana pohvala, ali ako ćemo biti pošteni – na to imaju pravo.
I sad se pita običan čovjek u BiH: što ako su Bošnjaci i Hrvati, koji se kunu da su vjernici, zapravo krenuli ka istome paklu, prkoseći vlastitom Bogu i prezirući nebeske zakone, dok su se prepustili birokratskom dekretu?
U religijskom smislu, glavni krimen je idolatrija: stavljaš Schmidta, inače čovjeka, na razinu „on odlučuje, on presuđuje, njegova je zadnja“. Pa se zaboravlja i Kur’an i Bibliju, a hvata se dekreta iz OHR-ovih hodnika.
Onda se sjetim, iz djetinjstva, priča o biblijskim prorocima i poslanicima iz Kur’ana, kako su uvijek upozoravali narod na klizave padove: ne klanjajte se kipovima, ne prizivajte lažne bogove, jer vas to odvodi u prokletstvo i robovanje. A kod nas, ako baš želimo grotesku, kip nije ni od zlata, ni od kamena, nego od papira – papirnati mandat koji nitko nikad nije temeljito analizirao.
Zato bi nedjeljna propovijed, danas, u ovom kutku svijeta, mogla zvučati baš ovako: braćo i sestre, dobro promislite – hoćete li se klanjati onome tko vam ne može dati vječni život, tko nema ni uporište u međunarodnom pravu, ali zato ima ovlasti da vam prekroji izbornu jedinicu? Budući da je i sam vječno sumnjiv na ovome svijetu, hoće li vas on izvući na Ahiretu, ili na nekom kršćanskom Posljednjem Sudu? Bojim se da neće.
No, najveći je paradoks u tome što su Hrvati i Bošnjaci, koji se još uvijek gledaju preko ograde vjerskih i nacionalnih identiteta, sad ujedinjeni pred nekom novom vrstom idolopoklonstva čiji je šlag na katarzičnom tronu vjere – srbofagija.
A sudeći po teološkim tumačenjima, nema te vječnije kazne od one gdje se zajedno, u paklenoj vatri, sjedi uz onoga koga si slijepo slijedio, a on ti ne može pomoći.
Dodik i srpska politika, htjeli mi to priznati ili ne, imaju bar tu kršćansku drčnost koja podsjeća na staru priču o prkosu svjetovnim silama kad one prijeđu sve granice.
Bez obzira na sve mane, oni pružaju neki otpor koji liči na zaštitu vlastite zajednice, ne mareći hoće li ih svjetski moćnici potapšati ili špotati.
A ovdje, Bošnjaci i Hrvati, zbunjeno se okreću prema jednoj sumnjivoj figuri, sve nade polažu u nju i, još gore, sve svoje polu-bogove zaboravljaju.
Ta prilično čudna teologija Schmidta, u kojoj se devet nepostojećih PIC-evih zborišta iz Londona i Bona zamjenjuje s objavom i božanskom intervencijom, vjerojatno nije ni puna hereza, nego prije žalosni prikaz našeg nedostatka vjere u sebe same.
I sad se, na koncu, jedino još možemo zapitati – hoće li ovaj zajednički grijeh, ova nova bosanskohercegovačka dogma u kojoj je međunarodni birokrat jači od Svemogućeg, doista odvesti Hrvate i Bošnjake na istu stranu pakla?
Možda tamo neće biti ni vatre ni proklinjanja, nego samo podsmijeh i muk, jer su se, umjesto za Boga, odlučili prikloniti lažnom proroku koji je stigao bez poziva, ali s papirima za koje nitko ne zna otkud su došli.
S te točke gledišta, srpski „heretici“ ispadaju najortodoksniji vjernici: prkose, dižu glas i, ako je vjerovati njihovim analitičarima, još će neko vrijeme stajati uspravno, a možda se na kraju i smiluje neki pravi Svevišnji.
Ako ga još bude stid pogledati na ove prostore.
IVAN Urkov l POSKOK
Islam (Kur’an) – Osuda idolopoklonstva i štovanja lažnih bogova
Jedan od najsnažnijih ajeta koji osuđuju idolopoklonstvo (širk) nalazi se u suri An-Nisa (Žene), 48. ajet:
إِنَّ اللَّهَ لا يَغْفِرُ أَنْ يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَنْ يَشَاءُ ۚ وَمَنْ يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَقَدِ افْتَرَىٰ إِثْمًا عَظِيمًا
“Allah, doista, neće oprostiti da mu se neko smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko Allahu nekoga pridružuje, taj je počinio užasan grijeh.”
(Kur’an, An-Nisa, 4:48)
Ovaj ajet jasno naglašava da je pripisivanje bilo kakvog lažnog božanstva ili autoriteta iznad Allaha najveći grijeh i da za njega, ako se čovjek ne pokaje, nema oprosta. U islamskom kontekstu, bilo koji entitet koji se uzdiže iznad Božje volje – bilo u duhovnom, političkom ili pravnom smislu – spada u ovu kategoriju.
Kršćanstvo (Biblija) – Osuda štovanja lažnih bogova i proroka
U Deset Božjih zapovijedi, prva i najvažnija jasno govori o idolopoklonstvu. Knjiga Izlaska (Izlazak 20:3-5) kaže:
“Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom.
Ne klanjaj im se niti im služi, jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji kažnjavam grijeh otaca na sinovima do trećeg i četvrtog koljena onih koji me mrze.”
(Izlazak 20:3-5)
Ovaj odlomak iz Biblije upozorava na to da se ne smije davati božanski autoritet nikome osim Bogu. U kršćanskom kontekstu, to znači da nijedan čovjek – bilo prorok, vladar ili međunarodni birokrat – ne može stajati iznad Božje volje.
Zaključak – Zašto je štovanje lažnih autoriteta grijeh u islamu i kršćanstvu?
- Islam: Širk (pridruživanje drugih Allahu) je neoprostiv grijeh ako se osoba ne pokaje. Ako se čovjek pokori „božanstvu“ koje nije Bog – poput političke sile koja se nameće iznad Božjih zakona – ulazi u težak grijeh.
- Kršćanstvo: Idolopoklonstvo i štovanje bilo kojeg entiteta osim Boga strogo je zabranjeno i vodi u Božju kaznu. Služiti nekome tko se postavlja kao „vrhovni sudac“ iznad moralnog zakona znači odustati od vlastite vjere.
U oba slučaja, prihvaćanje nelegitimne „svemoćne vlasti“ (poput Schmidta i Bonskih ovlasti) moglo bi se tumačiti kao duhovna izdaja – i kao opasan put prema kazni koju religije opisuju kao pakao.
wpDiscuz
