Legenda o Karađorđevu, sastanku bez svjedoka i bez konkretnih posljedica, nastavila je rasti i razvijati se. U bošnjačkoj javnosti se uzima bez rezervi. Brojni su autori koji ova skromna Mesićeva sjećanja uzimaju kao činjenični opis „pregovora i planiranja podjele Bosne“ gradeći i dograđujući mit.
Iako je dr. Ismet Hadžiosmanović u intervjuu Slobodnoj Bosni 19.05.1996. potvrdio da je neposredno pred rat u BiH Patriotska liga u Hercegovini imala „nesebičnu potporu HDZ-a“, te da su uz „pomoć Hrvatske i hrvatskih oružanih snaga dobijali određene količine oružja koje dosezalo i do Sarajeva, i do Goražda, Foče, Trebinja, Gacka…“, danas se u Sarajevu ovaj doprinos Bošnjacima prešućuje i negira.
Glavni razlog promjene statusa Hrvatske iz glavnog saveznika u agresora na BiH jeste mit iz Karađorđeva. Začetnik i promotor ovog mita je Stjapan Mesić koji ovih dana treba dobiti „šestoaprilsku nagradu“ grada Sarajeva.
Mesić nagradu dobija upravo zbog svoje promocije Hrvatske u agresora na BiH – iste one Hrvatske koja je nesebično naoružavala Bošnjake Sarajeva i istočne Bosne i Hercegovine.
No, kao što je zaboravljen intervju dr. Ismeta Hadžiosmanovića i brojni drugi dokazi o pomoći koju je Hrvatska pružila Bošnjacima u njihovoj borbi za opstanak, tako je zaboravljena i evolucija mita o Karađorđevu.
Karađorđevo 1997.
Sastanak između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu se dogodio 25.03.1991. i to je jedina neosporna činjenica. Sve kasnije interpretacije ovog susreta nastale su od strane suradnika koji nisu bili na sastanku.
Susretu Tuđman – Milošević se nije davala posebna pažnja sve do političkog razlaza Franje Tuđmana i Stjepana Mesića 1994. kada Mesić potpuno mijenja politički izričaj. Od Mesića koji je opravdavao, umanjivao i ismijavao žrtve genocida u Jasenovcu, dobijamo Mesića koji vidi fašizam stotinama kilometara daleko.
Kraj rata u BiH Hrvati i Bošnjaci su dočekali kao saveznici i prijatelji. Iz Washingtonskog sporazuma se još spominjala mogućnost Konfederacije Hrvatske i BiH, a rane iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba su se polako liječile.
Iz tog perioda je i jedan od prvih intervjua Stjepana Mesića za sarajevske medije. Za bošnjački „Ljiljan“, dok još ni Dayton nije potpisan, Mesić 11.10.1995. pojašnjava „veliku povijesnu enigmu“ o susretu u Karađorđevu. Mesić tada na pitanje: Jeste li bili upoznati sa detaljima sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, odgovara:
„Kako da ne. Ja sam mu taj sastanak i organizirao … Pitao sam Jovića (Borislava op.a.) da li bi on htio da on i Milošević, i ja i Tuđman sjednemo za sto i vidimo o čemu se radi, pa da, ako možemo, izbjegnemo rat (u Hrvatskoj op.a.).“
Nakon što je Milošević potvrdio da pristaje na sastanak. Mesić nastavlja:
„Meni se (Tuđman op.a.) na tu temu više nije javljao, samo je jednom rekao: Ja idem na sastanak s Miloševićem u Karađorđevo, ali u četiri oka, da vidim što hoće; tako da smo Jović i ja otpali. Oni su se sami našli. Tuđman se vratio zadovoljan. Rekao je da nas JNA neće napasti, da Milošević nema interesa za hrvatski teritorij, a ako se Bosna ne može održati, onda Hrvatska inzistira na banovinskim granicama. To je, po mome, otprilike ono što su se oni dogovorili. Znači, pretpostavljam da tamo nisu dogovoreni nekakvi ugovori o podjeli, nego je svako iznio svoje interese“
Iz ovog intervjua koji je Mesić dao „Ljiljanu“ može se zaključiti nekoliko činjenica:
- Inicijator sastanka nije bio ni Tuđman ni Milošević nego Stjepan Mesić i Borislav Jović
- Tuđman i Milošević su na sastanku bili u „četiri oka“
- Sastanak je održan pola godine prije izbijanja sukoba u Hrvatskoj, i godinu dana prije referenduma o neovisnosti BiH koji je Tuđman podržao
- Ne postoje svjedoci sastanka u Karađorđevu
- Ne postoje pisani tragovi sastanka u Karađorđevu
- Postoji samo Mesićeva pretpostavka da su svije strane iznijele svoje interese.
Tuđman je kroz službenu politiku bezbroj prilika potvrđivao da je za cjelovitu BiH, iako je u par navrata iskazao stav o mogućem raspadu BiH. Zanimljiva je Tuđmanova izjava od 02.08.1991., mjesecima nakon sastanka u Karađorđevu:
„Prema Bosni i Hercegovini naš je položaj bio i ostao isti. Mi smo za teritorijalnu cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine. Uputili smo im poziv da se ta i takva Bosna i Hercegovina u kojoj bi većina naroda mogla odlučivati o svojoj sudbini, proglasi suverenom i da se izjasni za savez sa Hrvatskom i Slovenijom. Međutim, do toga nije došlo. Naprotiv došlo je do sporazumijevanja sa srpskom politikom. Mi smo kazali da samo onda ako se dovede u pitanje sadašnje granice, ako se ide na stvaranje velike Srbije, onda mi postavljamo pitanje i onog dijela hrvatskog naroda koji živi izvan Republike Hrvatske“. Navodi Tuđman.
Kao što je vidljivo, Tuđman spominje mogućnost promjena granica BiH samo ukoliko bi većina naroda u BiH bila uz opciju stvaranja velike Srbije, što je u tom razdoblju bila ozbiljna mogućnost.
Da je Tuđmanova politika u BiH reakcija na Miloševićevu politiku Stjepan Mesić potvrđuje u intervjuu sarajevskom Oslobođenju od 24.05.1997.:
„Kada je Milošević stvarao srpsku republiku, on je jasno razbijao Bosnu. A kad je Tuđman stvarao „Herceg Bosnu“ sigurno je da to nije doprinosilo učvršćivanju Bosne i Hercegovine, da je to jednostavno bilo reagovanje na Miloševićevu politiku“.
Očigledno je da ni sam Mesić 1997. godine ne pridaje razgovorima iz Karađorđeva poseban značaj. Iz dva intervjua sarajevskim medijima Mesić ne tvrdi da je bilo dogovora o podjeli BiH, a izričito tvrdi da je Tuđmanova politika iz 1992. bila posljedica Miloševićeve politike, a ne koordinirana akcija u skladu s postignutim dogovorima.
Sa srpske strane razgovori u Karađorđevu nikada nisu imali težinu. Smilja Avramov, miloševićeva savjetnica iz tog perioda za Slobodnu Bosnu iz 06.04.1997. opisuje razgovore u Karađorđevu kao „intelektualne razgovore Hrvata i Srba“.
Da razgovori u Karađorđevu nisu imali nikakvu realnu težinu, bez obzira na njihov sadržaj, dokazuje i Veljko Kadijević u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ u kojima Kadijević detaljno opisuje proces srbizacije JNA i „uramljivanja“ zacrtanih teritorija „krnje Jugoslavije“ . U tom planu detaljno razrađenom u Generalštabu JNA, iskazane su daleko veće ambicije od famozne linije Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Kako prenosi Oslobođenje iz 05.01.1998.: „Ambicije vojnog vrha dosezale su preko Varaždina do slovenačke granice na sjeverozapadu, i na jugu od Zadra… U cijeloj ovoj priči Bosna je kičma plana, ali ne njegov sastavni dio. Iz konteksta strateškog rasporeda jedinica i njihove lokacije u BiH proizilazi da cilj nisu bili srpski krajevi u BiH, već cijela Bosna i Hercegovina“.
Sa svojim planovima Kadijević se obraćao Predsjedništvu SFRJ u dva navrata – 22.10. i 07.11.1991. Dakle, pola godine nakon sastanka u Karađorđevu!
Čak i ako pretpostavimo da Milošević pola godine nije nikoga obavijestio da je „s Tuđmanom podijelio Bosnu“, očigledno je da po tom pitanju nije ništa poduzeo.
Karađorđevo 2002.
Bez obzira na upadljiv nedostatak dokaza i činjenica, Mesić vremenom prilagođava svoje tumačenje sastanka u Karađorđevu te mu svaki put iznova dodaje nove elemente.
Tako se Mesić u svom Haaškom svjedočenju prisjeća nekih novih elemenata sastanka u Karađorđevu. On je naveo da se Tuđman poslije sastanka bez svjedoka sa Miloševićem 25.03.1991. „pohvalio da se u Karađorđevu dogovorio da Hrvatskoj pripadnu granice ne samo Banovine iz 1938. već i Cazin, Kaduša i Bihać, pošto mu je Milošević rekao da ti krajevi pripadaju turskoj Hrvatskoj, i da to Srbiji ne treba. Navodno, hrvatski predsjednik je prije toga bio za cjelovitu Bosnu, ali Milošević ga je u četiri oka ubijedio da se predomisli“, prenose Jutarnje novine 04.10.2002.
Mesićevo naknadno prisjećanje proširenog teritorijalnog paketa teško osporava njegov kredibilitet, što nikako ne umanjuje posljedice.
Priča o Karađorđevu bitno je utjecala na Bošnjačku percepciju rata u BiH koji je vremenom mijenjao status iz „srpske agresije“ u „hrvatsko-srpsku zavjeru“ pa sve do konačne „dvostruke agresije“.
Da se priča o Karađorđevu kao presudnom događaju ukorijenila među Bošnjacima potvrđuje i sam Alija Izetbegović u svojoj knjizi „Sjećanja“ iz 2001. godine kada se prisjeća vijesti Tanjuga o sastanku u Karađorđevu:
„Iz kasnijih kazivanja učesnika, saznalo se da su ti pregovori kao glavnu temu imali – podjelu Bosne i Hercegovine“!
Jedini „učesnici“ razgovora u Karađorđevu su bili Tuđman i Milošević, koji nikad poslije nisu dali važnost ovom susretu. Jedina osoba koja je kasnije „kazivala“ o ovim razgovorima bio je Stjepan Mesić. On je jedini koji je tumačio ovaj sastanak bez svjedoka, i njegove su interpretacije utjecale ne samo na Aliju Izetbegovića, nego i na cjelokupnu bošnjačku javnost sve do danas.
Ono što Izetbegović tada, a bošnjačka javnost sve do danas, naziva pregovorima, ustvari su bili samo razgovori. No, najbolji utjecaj Mesićevih „kazivanja“ se vidi u zadnjem dijelu Izetbegovićevog „sjećanja“ kada piše da je „podjela Bosne bila glavna tema pregovora“!
Iz Mesićevih prvih intervjua znamo da je glavna tema razgovora bila izbjegavanje intervencije JNA u Hrvatskoj, a ne „podjela Bosne“. Kao što znamo, intervencija JNA u Hrvatskoj je ipak uslijedila, pa je nejasno otkud Aliji da su pregovori o podjeli Bosne bili ozbiljni i dominantni u tom susretu.
Karađorđevo 2004.
Evolucija Mesićevih prisjećanja razgovora u Karađorđevu nastavlja se i narednih godina. Radiju Slobodna Europa Mesić je 2004. popravio pamćenje iz 1997. pa se prisjetio još značajnijih detalja iz Karađorđeva:
„Tuđman se vratio (iz Karađorđeva), bio je sav ozaren, crven u licu, on nije znao glumiti i s vrata je rekao: Evo što Tuđman radi, Tuđman gradi Hrvatsku za tisuću godina. Hrvoje, daj karte. Hrvoje Šarinić je izvadio karte. Dogovorio sam se s Miloševićem. Hrvatska je dobila banovinsku Hrvatsku. Milošević mi je rekao i ovo uzmi ti Franjo, i Cazin, i Kladušu i BiHać.“ prisjeća se Mesić.
Legenda o Karađorđevu, sastanku bez svjedoka i bez konkretnih posljedica, nastavila je rasti i razvijati se. U bošnjačkoj javnosti se uzima bez rezervi. Brojni su autori koji ova skromna Mesićeva sjećanja uzimaju kao činjenični opis „pregovora i planiranja podjele Bosne“ gradeći i dograđujući mit.
Na primjer, Miloš Minić iz Mesićevih svjedočenja piše čitave feljtone o Karađorđevu:
„Moje je pak, mišljenje, na osnovu mnogobrojnih činjenica, uključujući i informacije koje sam uneo u ovu moju zabelešku o razgovorima Milošević-Tuđman u Karađorđevu marta 1991. da se rat u Hrvatskoj vodio za „nove granice smanjene Jugoslavije“ ili tačnije za nove teritorije i granice „Velike Srbije“, a rat u Bosni i Hercegovini za podjelu ove republike između Srbije i Hrvatske za stvaranje „Velike Srbije“ i „Velike Hrvatske“ i za nove granice između tako proširenih država Srbije i Hrvatske.“
To sve Minić zna iz razgovora kojima nije nazočio, niti ima bilo kakvih informacija više od onoga što je rekao Stjepan Mesić. Minić je sve pobrkao, od smanjenja Jugoslavije, podjele Hrvatske, proširenja Srbije, pa do proširenja smanjene Hrvatske… No, ono što je bitno jeste da je Minićev feljton objavljen u sarajevskom oslobođenju 02.12.2010. kao dodatak bošnjačkoj samoindoktrinaciji fantomskim pregovorima koje u javnost ulaze kao činjenice a ne posredna sjećanja Tuđmanovog političkog protivnika.
U sarajevskim medijima, ovaj put u Dnevnom Avazu 22.04.2011., se Karađorđevo spominje kao mjesto „krvavog dogovora“. Novinar Vlastimir Mijović navodi da je ovo „Živopisno mjesto nadomak Bačke Palanke već više od dvadeset godina poznato kao mjesto „krvavog sijela“ Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana … bivši predsjednici Srbije i Hrvatske postigli su dogovor o cijepanju i podjeli Bosne i Hercegovine.“ Navodi upućeni Mijović.
Od 1997. kada se radilo o „razgovorima o neintervenciji JNA“ do 2011., Karađorđevo je preraslo u „dvadeset godina poznato mjesto krvavog sijela u kojem je postignut dogovor o podjeli BiH“. Sve sumnje su nestale, a sve što je Mesić nekada „pretpostavljao“ preraslo je u činjenicu.
A o tim i takvim činjenicama naširoko piše i „akademik“ Muhamed Filipović 02.03.2013.:
„Agresija na BiH, koja je uslijedila nakon referenduma 01.03.1992. posljedica je srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH. Da nije bilo tog dogovora ne bi bilo srpske agresije na BiH“.
Logički bućkuriš koji je nastao kao posljedica konstrukcija mita o Karađorđevu dobio je i svoj sudski epilog. Na osnovu oskudnog Mesićevog sjećanja sastavljena je čitava optužnica o „Udruženom zločinačkom poduhvatu“ zbog kojeg je šest ljudi osuđeno na 111 godina zatvora a republika Hrvatska osuđena kao direktan akter rata u BiH – u funkciji Agresora.
Zaslužena nagrada
Činjenice da je Hrvatska vojno pomagala Bošnjake i da je formalno i logistički podržala neovisnost Bosne i Hercegovine kroz Referendum, bačena je u zaborav kako bi se napravilo mjesta ze nekoliko rečenica sjećanja Stjepana Mesića o razgovorima u Karađorđevu koje je sam organizirao, i na kojima nije bio. Na osnovu tih nekoliko rečenica, ne samo da je čitava bošnjačka javnost proglasila Hrvatsku i Hrvate za agresore, nego je donesena i presuda rukovodstvu Herceg Bosne, a odnosi dva naroda dosegli su najnižu razinu u posljednjih 25 godina.
Zbog svog „uspjeha“ Stjepan Mesić definitivno je zaslužio šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva koje i danas crpi dnevnopolitičke koristi od mita o Karađorđevu. Tim povodom možemo očekivati i neka najnovija sjećanja „krvavog sijela“ iz 1991.
Boško Knežević, Tvrtko Milović,