Published On: Pet, stu 8th, 2019

Erdogan se „malo“ odmiče od Rusije i sada opet želi pridobiti naklonost SAD-a

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je jedinstven primjer vođe velike zemlje koji će u proteklih deset godina biti upamćen po agresiji na Siriji, podršku svi vrstama terorista, uključujući ISIL, izgradnju bliskih odnosa s Izraelom koji su naprasno prekinuti nakon napada izraelskih komandosa na turski humanitarni brod Mavi Marmara. Ostat će upamćen i po kampanji protiv lokalnih i sirijskih Kurda, koja nikada nije ni obustavljena, a na jugoistoku Turske je 2015. eskalirala u građanski rat sa stotine i stotine mrtvih, skoro 200 000 izbjeglica i razrušenim gradovima. Tu je i odnos s EU, Sjedinjenim Državama i Rusijom.

Dok su Bruxelles u Washington bili saveznici Ankare, Rusiju je obaranjem ruskog zrakoplova Su-24 napravio neprijateljem, da bi se nakon neuspjelog vojnog udara ispričao Moskvi i priznao krivicu, a rješenje sirijske krize je odlučio tražiti u trilateralnom formatu s Iranom i Rusijom. Tu je i kupnja ruskih sustava S-400 i najava nabave novog, zbog čega je, uz napad na sirijske Kurde, Turska sankcionirana od strane Washingtona i trpi stalne prigovore europskih vlada. Lista nedosljedne politike bi se mogla još širiti, ali ovo su neki od ključnih detalja nepredvidivog vanjskopolitičkog kursa Ankare.

Nakon svega Erdogan se u ovo trenutno odlučio istovremeno poigravati s Erdogan igra s Moskvom i Washingtonom.

Turski dužnosnici su ponovo počeli koketirati i s Moskvom i s Washingtonom o pitanjima vojno-tehničke suradnje. Odjednom je Ankara počela preispitivati opskrbu druge serije sustava protuzračne obrane S-400 i nagovoriti Sjedinjene Države da ipak razgovaraju o prodaji Turskoj zrakoplova F-35. Prema riječima stručnjaka, predsjednik Erdogan pokušava igrati na  proturječja dviju velesilama, a one bi se trebale pomiriti s tim.

Turska vlada je razmišljala o odgodi isporuke druge serije protuzrakoplovnih raketnih sustava S-400 Trijumf. To je u ponedjeljak objavio glavni tajnik turske obrambene industrije Ismail Demir. Prema njegovim riječima, kašnjenje može biti povezano s pregovorima o prijenosu tehnologije i uspostavi zajedničke proizvodnje sustava. Demir je istodobno napomenuo da bi se druga faza isporuke S-400 mogla provesti do kraja 2020. godine.

„Druga faza opskrbe sustava S-400 je na kalendaru za sljedeću godinu. U ovom slučaju, za razliku od prve faze, govorimo o zajedničkoj proizvodnji i prijenosu tehnologije. Zajednička proizvodnja može malo izmijeniti planirani kalendar, pomaknuvši ga malo dalje, moguće do kraja 2020. godine”, rekao je Demir, dodavši da Moskva i Ankara trenutno vode tehničke konzultacije o mogućnosti djelomične proizvodnje komponenti S-400 u Turskoj.

Osim toga, isti je službenik ranije u ponedjeljak objavio želju Turske da nastavi  pregovore s Washingtonom o nabavi američkih zrakoplova F-35. Dodao je „kako se Ankara nije složila s izjavama da F-35 i S-400 ne mogu biti u istoj državi”.

“Tu ne vidimo nikakve probleme s pravnog stajališta”, rekao je Demir, ali je dodao da bi ona ipak postojala u slučaju da Ankara razmotri ponudu Moskve za prodaju turskoj vojsci ruskih borbenih zrakoplova.

Podsjetimo, zbog nabave od strane Turske ruskih S-400 u srpnju su Sjedinjene Države objavile prestanak daljnjeg sudjelovanja Ankare u programu F-35. Osim toga, Zastupnički dom američkog Kongresa je podržao prijedlog zakona o sankcijama protiv Turske.

Odnosi između Ankare i Washingtona su se dodatno pogoršali nakon što je Turska pokrenula vojnu operaciju “Izvor mira” na sjeveru Sirije, da bi dan poslije sklopila takozvane Sporazume iz Sočija e s Moskvom, koji su značajno omogućili značajno rješenje situacije u ovoj regiji.

I dok se u Europi govori o podjelama unutar NATO pakta, Rusija je uspjela prije roka provesti isporuku svih ugovorenih komponenti S-400 Turskoj.

Zbog nabave sustava S-400 i rusko-turskog sporazuma o Siriji su se Sjedinjene Države osvetile Ankari pripremajući sankcije protiv vodstva zemlje i priznajući „Armenski genocid“.

To je vidno povrijedilo osjećaje ne samo vladajuće klase Turske, već i lokalne akademske zajednice, povjesničara, javnih osoba i stanovništva Turske općenito.

Prema Andreju Kortunovu, generalnom direktoru Ruskog vijeća za vanjske poslove, novonastala situacija, bez obzira na oštru retoriku Ankare, prisiljava tursku vladu i predsjednika Erdogana da osobno počnu tražiti kompromise s Washingtonom.

“Iz izjave Ankare o sustavima S-400 i želji da se počne pregovarati o vraćanju Turske u projekt F-35 jasno se vidi da zemlja ne želi pogoršati svađu sa Sjedinjenim Državama, jer SAD Turskoj prijete neugodnim ekonomskim i političkim posljedicama. Stoga će Erdogan i dalje tražiti nekakav kompromis s Trumpom”, rekao je Kortunov.

“S druge strane, Turci stvarno žele proizvoditi S-400 zajedno s Rusijom. Ali sudeći po komentarima koje dobivamo od naših državnih struktura, Moskvi se ta ideja baš i ne sviđa. Osim toga, za S-400 stoji dugačak red drugih kupaca, a ako Turci odbiju sustave, mi ćemo pronaći gdje ih prodati“, vjeruje ruski stručnjak.

„Stoga se Erdogan može povući iz sporazuma za drugu seriju S-400 s relativno malim gubicima za imidž. Ali SAD se ne slažu samo u vezi s vojnom opremom, već i sa situacijom u Siriji u cjelini, posebno s Kurdima, te odnosima unutar NATO pakta i oko ekonomski pitanja”, podsjetio je politolog, koji sugerira na sve veću otvorenost Ankare euroazijskom tržištu i jačanju poslovnih s američkim konkurentima.

“Osim toga, u Washingtonu se sve više čuje mišljenje da Erdogan postaje autoritarni vođa. U toj situaciji Erdoganova želja za obnavljanjem pregovora o F-35 znači produženje određene slobode manevara za turskog vođu”, rekao je Kortunov.

Prema riječima stručnjaka, turski će vođa manevrirati između interesa Moskve, Washingtona i NATO zemalja barem do predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama u studenom 2020. godine.

“Još nije poznato hoće li Trump pobijediti na izborima ili ne. A ako pobijedi, nije poznato kakva će biti njegova politika prema sljedećoj upravi. Stoga većina zemalja, uključujući Tursku, sada preferira taktiku čekanja. Erdogan vjerojatno neće dugo sjediti na dvije stolice, ali do sljedećih izbora u SAD-u je to sasvim realno”, rekao je Kortunov.

Istodobno, direktor Centra za proučavanje Bliskog istoka i Središnje Azije Semjon Bagdasarov smatra da Erdogan beskrajno može igrati na proturječja Rusije, Sjedinjenih Država i drugih NATO zemalja.

“Erdogan je jedan od najmoćnijih i najsurovijih političara našeg vremena i sve je uspi izdržati. Sada vrlo vješto koristi proturječja svjetskih sila u Siriji za rješavanje vlastitih problema”, rekao je Bagdasarov.

Istovremeno, Semjon Bagdasarov, stručnjak s priličnim utjecajem na ruske elite, pozvao je rusko vodstvo da s Turskom ne dijeli tehnologije za proizvodnju sustava S-400.

„U povijesti smo puno pomogli Turskoj. Samo se sjetite ’20-ih i ’30-ih prošlog stoljeća, a onda su tijekom Drugog svjetskog rata milijuni vojnika bili na našim granicama. Stoga ovdje morate biti oprezni“, poručio je Bagdasarov ruskom vodstvu u vladi, Državnoj Dumi i Kremlji.

“Neki Erdoganu bi popustili u svemu, jer je Rusija zainteresirana za provedbu projekata poput Turskog toka i nuklearne elektrane Akkuyu. Amerikanci također vide Erdoganovo ponašanje, ali u Bijeloj kući to izaziva bijes. Međutim, ne mogu ići preoštro protiv Erdogana s obzirom na ulogu i težinu Turske u NATO paktu. Turska sigurno neće biti isključena iz saveza. Prvo, Ankara neće htjeti otići odande, a drugo, ostali je neće htjeti pustiti iz bloka. Stoga će svi morati trpjeti Erdogana do promjene vlasti u Turskoj“, zaključio je Bagdasarov.

Nema sumnje da Erdogan razmatra strategiju sjedenja na dvije stolice i igra na proturječja između Sjedinjenih Država i Rusije. Tko ima jače adute, ali prije svega sposobnosti da unaprijed predvidi nekoliko poteza druge dvije strane, saznat će se ubrzo. Recep Tayyip Erdoğan je dokazao da je lukav i surov vođa, ali je ipak popuštao pred pritiscima i Rusije i Washingtona, iako u potonjem slučaju u posljednje vrijeme nešto manje, ali daje znake želje za ponovnim „otvaranjem novog poglavlja s američkom upravom.

Turski predsjednik smatra da je ova politika u skladu s turskim nacionalnim interesima, ali nekoliko radikalnih zaokreta u vanjskoj politici Ankare od 2011. su bez sumnje ostavili dojam da su učinjeni pod pritiskom ili Washingtona ili Moskve.

Pitanje koje se logično nameće je, naravno, ako izjava Ismaila Demira nije bila „probni balon“, nije li Erdogan sebe ipak „malo“ precijenio, misleći da će ovako dobiti koncesije i Washingtona i Moskve?