Prije četrdeset godina, Danilo Kiš objavio je knjigu koja nije samo obilježila njegov opus, već i povijest književnosti na ovim prostorima. “Enciklopedija mrtvih”, prevedena na mnoge jezike, postala je jedno od najvažnijih djela srpske književnosti. O toj knjizi i njezinom značaju danas piše i govori Muharem Bazdulj.
Sastavljena od devet priča – Simon Čudotvorac, Posmrtne počasti, Enciklopedija mrtvih, Legenda o spavačima, Ogledalo nepoznatog, Priča o majstoru i učeniku, Slavno je za otadžbinu mreti, Knjiga kraljeva i budala i Crvene maske s likom Lenjina – knjiga duboko zaranja u temu smrti, ali ne bilo kakve smrti. Kiš nam smrt prikazuje kroz razne povijesne, kulturne i ideološke prizme, kao da pokušava obuhvatiti cijeli ljudski doživljaj tog konačnog trenutka.
“Ovo je knjiga o ljubavi i smrti,” govorio je sam Kiš, “a ako pažljivije čitate, možete otkriti kako se kroz sve moje knjige provlače te dvije teme – eros i tanatos. No ovdje su dobile svoj najpuniji izraz.”
I doista, u toj rečenici leži cijeli ključ “Enciklopedije mrtvih”. Ne radi se samo o smrtnosti ili gubitku, već o neodvojivoj povezanosti ljubavi i smrti, onog što nas definira kao ljude. Kroz smrt, Kiš razotkriva i ljubav – onu koja nas vodi kroz život, ljubav prema povijesti, prema ideji, prema bližnjima.
Bazdulj, kao netko tko duboko razumije Kišov rad, u svom predavanju na YouTube kanalu Kulturnog centra Novog Sada ne govori samo o smrti kao temi. On nam otkriva Kišov svijet – svijet gdje se povijesni likovi susreću s fikcijom, gdje se osobno miješa s univerzalnim, gdje smrt nije kraj nego novi početak – jer svaki od tih likova u “Enciklopediji mrtvih” kroz svoju smrt oživljava neke dublje istine o ljudskoj prirodi.
“Enciklopedija mrtvih” nije samo knjiga. To je poziv na promišljanje o našim krajevima, o ljudima koji su ovdje živjeli i umrli, o povijesti koju često ignoriramo, ali koja nas uvijek iznova sustiže.