Published On: Sat, Oct 3rd, 2015

EMIR IMAMOVIĆ: Iz lektire smo izbacili ježa jer je govorio srpski

Branko Čopić bio je najpozitivniji pisac s ovih prostora, kojeg smo gurnuli pod tepih.
Prvoga dana ove godine navršilo se cijelo jedno stoljeće od rođenja pisca koji je napisao djetinjstvo.
Prošao je, eto, taj prvi siječnja u Hrvatskoj kao i svaki drugi – prvi: hladna francuska ili ruska salata, podgrijane sarme i skijaški skokovi na televiziji.
Tek je negdje netko, neopijen od protekle noći, dječaku ili djevojčici kojima smjene godina ne znače ništa, čitao: “Po šumi, širom, bez staze, puta/Ježurka Ježić povazdan luta”…
Onog prvoga siječnja 1915. godine, u ratu koji su zvali Velikim sve dok nije došao veći, Drugi svjetski, u Hašanima, u Bosni, rodio se Branko Ćopić, za kojeg će bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Mile Stojić reći da je “najpozitivniji književnik ove zemlje”.
Tom se zemljom, međutim, mogu smatrati najmanje tri, jer koliko je piscu jezik domovina, tolika je i domovina čitatelja tog jezika.
“Oprostite što miješam srpski i hrvatski, a služim se i bosanskom varijantom jezika. Draga mi je svaka lijepa riječ”, rekao je jednom prilikom književnik u čiji je spomen sredinom ovoga mjeseca u Beogradu, gdje je živio i skončao, otvorena izložba nazvana “Vedrine i sete Branka Ćopića”.
U Hrvatskoj je, naravno, jer Ćopić je i Srbin i iz Bosne, stotinu godina od njegova rođenja obilježeno kao da ga, Branka, nije ni bilo – osim ako pod obilježavanje ne uključimo novinske tekstove onih autora kojima ne treba objašnjavati, jer znaju, kako je velika književnost takva, velika dakle, jer je bezvremenska i jer, jednako, u svakom vremenu ima svoj kontekst te, recimo tako, baš kao da govorimo o kakvoj napravi za kućanstvo, uporabnu vrijednost.
Pa čak i kad se sve čini da ostane skrivena od onih za koje je pisana. Ćopiću je u Hrvatskoj presuđeno tako da, ali ni slučajno, netko pred razredom ne izgovori stihove iz “Ježeve kućice”, knjige koja je za djecu od, kako se ono kaže, sedam do sedamdeset i sedam godina.
foto: youtube
To što je Ćopić još 1982. dopustio da ista ta “Ježeva kućica” u Hrvatskoj izađe na hrvatskom i što ju je ilustrirao, za hrvatskog i svakog drugog čitatelja, hrvatski slikar Vilko Selan Gliha – i to tako da su Ćopićeve riječi bez Glihinih crteža kao knjiga bez korica, Mišo Kovač bez brkova i antifašizam bez petokrake – zanemareno je u ime budalastih razloga; onih što se izmisle kad se neće reći što je na stvari, pa je, eto, postalo nevažno što je sve napisao, a toga je puno, tko je i kakav je Ćopić bio, a bitnim navedeno to što Ježurka nije Ježurko.
Pokojni je Ćopić, kako je govorio, pričati priče učio od djeda. U ta vremena manja je razlika bila između unuka i djedova, nego je danas između očeva i sinova. Ne misli se, naravno, na razliku u godinama, nego na onu u odnosima prema, valjda, svemu: od interneta do punjenih paprika.
Veliki pisac iz malog sela ima, međutim, tu čarobnu moć da današnje očeve vrati u doba kad su njima njihovi radili ono što oni sad rade svojoj djeci – čitali ode skromnosti i čestitosti – i da pri tome jednako uživaju kao kad su samo slušali.
Ako, dakle, Ćopić nije veliki pisac samo hrvatskog jezika, on je opet veliki pisac hrvatske kulture, one što ima običaj, kao i svaka mala, odricati se umjesto da prisvaja na način zbog kojeg netko, Ćopić ili tko god, neće biti manje nečiji tuđi zato što je i naš.
Uostalom i pravo za reći: to što je u Beogradu živio i umro planski – “Punih dvanaest godina pre smrti on je planirao kako će to izvesti na pravi način. Govorio je: Zatvaram sve dućane” – svjedočio je glumac Tomo Kuruzović, najpoznatiji od svih koji su igrali Nikoletinu Bursaća – ne čini Ćopića ništa više srpskim nego i bosanskohercegovačkim i svačijim piscem.
Ponajmanje to, naravno, ima veze s mjestom rođenja, u kojem piščevu rodnu kuću obnavljaju donacijom iz azerbajdžanskoga grada Bakua!
“Kućico draga, slobodo moja!/ Palato divna, drvenog svoda,/ kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi,/ nizašto ja te mijenjao ne bi’!/U tebi živim bez brige, straha/i branit ću te do zadnjega daha!”, Ćopićevi su stihovi u kojima piše ono što će poslije otpjevati i Jura Stublić, a nadograditi pisac i novinar Teofil Pančić.
Prvi je, valjda još pamtite, pjevao da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom, dok je drugi dodao da su sve ostalo – stanovi.
Naučit će to od života, jer od Ćopića nisu – pošto među trideset jezika na koje su mu djela prevedena nije, nekako se čini, niti službeni niti ona dva-tri što se samo govore po raznim krajevima jedne zemlje – izbjeglice iz Sirije što evo tumaraju Europom.
Bit će im, hoće sigurno, bolje kad i ako tu svoju zamišljenu, sretnu i ljudsku Europu nađu, nego što im je bilo tamo odakle su zbog muke krenuli, samo…
Tko god je bio izbjeglica ili upoznao nekoga takvog, ma kakva mu i koliko naklonjena azilantska sudbina bila, zna, osjetio je ili čuo kako je u onih stotinu četvornih metara s dobrim rasporedom i odličnom lokacijom, na drugom katu zgrade u Goeteborgu, lijepo stanovati, ali fali to što arhitekt nije predvidio ulaz za osjećaj doma o kojem je pisao Ćopić.
“Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se”, piše Branko Ćopić u posveti prijatelju Ziji Dizdareviću, u jednom od najljepših prologa ovdašnjih književnosti, onom za “Baštu sljezove boje”, objavljenom 14 godina prije nego što će veliki autor rođen godine ove, ali stoljeća prošlog, skočiti u smrt s visokog mosta i tako se spasiti od gledanja svijeta u kojem bašte sljezove boje postaju predjeli slikani očajem.