Prije nekoliko dana je urednik utjecajnog britanskog magazina The Economist Edward Lucas za ništa manje utjecajni britanski list The Times naveo toliko dugo ponavljani san Anglosaksonaca ”kako se gospodarstvo Rusije temelji na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnih resursa”.
Upravo tako piše: ”… na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnog resursa.”
To nije bila jezična pogreška, nego odraz stogodišnje strategije kojoj je cilj lišiti narode koji ”nepravedno” posjeduju prirodne resurse i zemlje. Te su zemlje, na primjer, otete Indijancima ili australskim Aboridžinima.
Pokojni Zbigniew Brzezinski je davno prije 2017. godine pisao otprilike isto.
”Današnja Rusija je ista jezgra Zemlje – Heartland, koju je u prošlosti koncipirao Halford Mackinder. Heartland se mora poraziti i podijeliti na komade, jer je to ključ američke globalne hegemonije”, napisao je Brzezinski.
”Rusija mora biti podijeljena na tri zasebne države. Jedna sa sjedištem u St. Petersburgu, druga sa sjedištem u Moskvi i treća u Sibiru se moraju podijeliti u zasebne države. Resurse tih zemalja ne bi raspolagala Rusija, nego civilizirani svijet”, rekao je jednom od svojih intervjua Brzezinski.
Naravno, ”civilizirani svijet” je ljepši izraz američku hegemoniju, najčešće upotrebljavan u Sjedinjenim Američkim Državama, među vazalima Washingtona i ruskoj ”petoj koloni”.
Međutim, oduzimanje teritorija i prirodnih bogatstava je proces kojeg redovito prati fizička eliminacijaili porobljavanje autohtonog stanovništva, što poništava bilo kakav pravni ili diplomatski dijalog. Bilo kakav dijalog s vladama ili pravosudnim tijelima se može voditi samo u slučaju da vam suprotna strana priznaje nekakva prava. Ako, na primjer, vašem odvjetniku na sudu zabrane da govori tijekom postupka, zašto vam je uopće potreban?! U pravnom smislu, odvjetnik koji nije dobio pravo da govori znači odsutnost odvjetnika. Zašto ova usporedba?
Danas je valjda svakome jasno da je cilj Washingtona bio uništiti Ukrajinu, kako bi se uništila Rusija. No, došlo je do problema. Naime, Ukrajinci su se pokazali nemarnima, neposlušnima i počeli su se klati međusobno, bez pružanja aktivnog otpora, dok je Rusija uspjela očuvati i suverenitet i svoje resurse. Ovdje govorimo o suludoj autodestruktivnoj odluci Ukrajinaca u Kijevu 2014. godine, ne o ratu u Donbasu.
U tom vremenu su Rusi odlučili da ne žele završiti kao Indijanci i nisu se predavali. Neka se uništiti drugo pleme! Iako je se situacija dramatično promijenila od kraja 2013. i početka 2014. godine, za konačni ishod je važno da nisu uništena sva ”plemena” i nije ostvaren ključni cilj neprijatelja.
Danas, samo nekoliko mjeseci od Trumpove inauguracije za novog američkog predsjednika, postalo je više nego jasno da bio u Bijeloj kući on ili netko drugi, ništa ne mijenja na stvari.
Rusija se apsolutno ne može nadati nikakvom dijalogu s NATO paktom. S druge strane, argumente Sjevernoatlantskog saveza o tome kako bi ruske vlasti trebale koristiti resurse zemlje treba zaboraviti. Moskva ne treba dozvolu Washingtona u donošenju bilo kakvih odluka. No, čini se da američki političari žive u paralelnoj stvarnosti.
Oni su još u eri Jeljcina, kada je Rusija dobivala sve u zamjenu za sirovine. Američki savjetnici su Jeljcina uvjerili da u zemlji uspostavi gospodarstvo primitivnog plemena, a samo Rusi su bili lišeni bilo kakvog oblika sudjelovanja u globalnoj ekonomiji.
Mnoge zemlje još uvijek imaju takva gospodarstva. Vjeruju da su suverene, da donose odluke, da upravljaju ekonomijom i resursima, a zapravo imaju, bolje rečeno imamo ekonomije primitivnih plemena.
Sada The Economist i The Times uglas i na najvišoj razini analitičke marljivosti žele dokazati čitateljima kako Rusija prodaje samo sirovine i ništa drugo, a i one im ”nepravedno pripadaju”. Problem je što ovdje ne govorimo o tabloidima, nego listovima i časopisima u kojima piše elita raznoraznih think tankova.
U početku su se usudili zavladati ruskim gospodarstvom, čime je zemlji ostao privid suvereniteta, a onda se počelo otvoreno govoriti kako treba zavladati samim teritorijem i podijeliti ga na više neovisnih država. Izvorno je ideja bila na tri, ali nije isključeno i na više, jer što su zemlje manje, njima je lakše vladati, da ne govorimo ako se u svakoj od njih uspostavi marionetska vlast.
Možda bi tako bilo da Rusi nisu vidjeli što se dogodilo u vrijeme invazije na Irak, Libiju i Siriju. Kada su se provodili državnu udari u Kirgistanu, Ukrajini i Gruziji, kada se Zapad povukao iz Ugovora o protubalističkim projektilima ili kada je Pentagon rasporedio proturaketni štit u istočnoj Europi.
Uplitanje u unutarnje stvari Rusije i izjave američkih političara da će se usprotiviti gospodarskoj integraciji Rusija sa susjedima razmaženi Putin ne cijeni, kao ni američke sankcije, koje su valjda prijateljska gesta koja koristi ruskim interesima.
Takvih ”pravednika” i ”dušebrižnika” Rusije je u 1000 godina bilo na milijune. Neki su pokopani i zaboravljeni, a drugi su sa svojim oružjem doslovno ostali zatrpani s toliko željenom ruskom zemljom. Svi oni su htjeli ”pravedno” podijeliti prirodna bogatstva Rusije.
Gdje sada ”pravednici” poput Edwarda Lucasa i Zbigniewa Brzezinskog? Doduše, Lucas je živ, a ostali su odavno istrunuli u zemlji, dok je Rusija još tu i bit će još dugo godina.
Gamaion Magomed, autor knjige ”Homo Unus”, je napisao:
”Uz dužno poštovanje prema sjevernoameričkim Indijancima, mi nismo Indijanci. Mi smo Rusi, koji su izgradili tehnotroničko carstvo, a ako netko misli da može doći, opljačkati nas i odvesti našu djecu na rezervate, onda s njim nešto nije u redu. Ako dobre stare kolonijalne metode još uvijek daju rezultate, ako zapadni biznismeni zamišljaju sebe kao elitu u našoj zemlji, čak i ako još uvijek uspijevaju prevariti lokalne kompradore, nastavak priče o tome kako će oni i njihovi potomci uživati u novim tuđim domovima bi mogao imati drugačiji rasplet od očekivanog.”
”Naša bljedolika braća već dugo vremena ne shvaćaju da ovo nije prerija. Ovo je Rusija, koja je uvijek imala vunu za našu ledenu pustinju.”
Slično je u svom godišnjem obraćanju krajem 2014. predstavnicima federalnih vlasti, domaćim i stranim medijima u Kremlju, rekao ruski predsjednik Vladimir Putin.
”Govoreći o sankcijama. One nisu samo nervozna reakcija Sjedinjenih Država i njihovih saveznika na naš stav prema događajima i državnom udaru u Ukrajini, pa čak i prema takozvanom Krimskom proljeću. Siguran sam da bi se sve dogodilo s nekim drugim izgovorom, samo kako bi se zaustavilo jačanje Rusije, utjecalo na našu zemlji, pa čak i iskoristilo. Politika zadržavanja Rusije nije izmišljena jučer. Ona se protiv naše zemlje provodi mnogo, mnogo godina,… možemo reći desetljećima, ako ne i stoljećima. Ukratko, svaki put kad netko misli da je Rusija postala prejaka i neovisna, odmah se pokreću ovi mehanizmi.
Međutim, razgovarati s Rusijom s pozicije sile je besmisleno. Bilo je čak i onda kada je bila suočena s unutarnjim poteškoćama, kao što je bilo ’90-ih i ranih 2000-ih. Sjećamo se tko i kako je u to vrijeme, gotovo otvoreno, ovdje podržavao separatizam i terorizam. Tko su bile te ubojice čije su ruke umrljane krvlju? To nisu bili samo pobunjenici, nego podrška koja je došla s više razine.
Ali ponavljam,… pamtimo i kako su se najveći teroristi predstavljali kao borci za slobodu i demokraciju. Postalo je jasno da će se naši protivnici i neprijatelji ponašati sve ciničnije i agresivnije. Unatoč našoj tadašnjoj otvorenosti i spremnosti za suradnju u većini naizgled osjetljivih pitanja, unatoč činjenici da smo u uzimali u obzir i želje naših bivših protivnika i smatrali ih bliskim prijateljima i saveznicima, oni su bez stida davali podršku separatistima u Rusiji. Iz inozemstva su im pomagali obavještajno, politički i financijski. Bilo je potpuno jasno, bez ikakve sumnje, da nam se spremao jugoslavenski scenarij raspada i komadanja, sa svim tragičnim posljedicama za narode Rusije. To neće proći. Mi to nećemo dozvoliti.
Baš kao što to nije uspio Hitler, sa svojim idejama o tome da cinično uništi Rusiju i da nas protjera preko Urala. Nadam se da se svi sjećaju kako je završio. Naša vojska je slomila neprijatelja i oslobodila Europu, ali mi zbog ozbiljnih šteta tijekom 1941. i 1942. Godine to ne smijemo zaboraviti i ne smijemo ponavljati iste pogreške u budućnosti.”