Published On: Čet, stu 29th, 2018

DVOSTRUKI KRITERIJI: Blaškić oslobođen “dvostrukom linijom”. Kod Praljka nema te linije iako je Haag znao da ga je “podređeni” Tuta otjerao iz BIH

29. studenog prošle godine Slobodan Praljak preminuo je u bolnici u Nizozemskoj nakon što je popio otrov u haaškoj sudnici nakon potvrđene kazne od 20 godina zatvora za ratne zločine.

Žalbeno vijeće ICTY-ja je u Haagu izricalo žalbenu presudu u predmetu bosanskohercegovačkoj šestorici. Nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora on im je kazao: “General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu” i popio sadržaj iz bočice.

Kasnije se ispostavilo da je riječ o cijanidu, a istraga nizozemskih vlasti završena je razočaravajućim priznanjem da nemaju pojma kako je Praljak unio otrov u sudnicu.

Praljak je u medijima trajno stigmatiziran rušenjem Starog mosta, stigmu je sud odbacio u presudi, a njegove teatralne geste u sudnici, zbog kojih su ga htjeli onemogućiti i da postavlja pitanja svjedocima (a teatralnim gestama bio je sklon i u ratu), sigurno nisu pomogle da ojača svoju poziciju u procesu, piše express.hr

Suborci su svjedočili da je jednom izašao iz svog privremenog štaba u Prozoru, popeo se na tenk s kalašnjikovim u rukama i pozivao vojsku da ga slijedi.

Njegova ratna epizoda u Hercegovini naprasno je prekinuta, dokumenti obavještajnih službi opisuju kako ga je otjerao širokobriješki “warlord” Mladen Naletilić Tuta, a Praljak je, sudeći prema jednom izvještaju, znao i “kakav je okus cijevi Tutina pištolja”.

To je, dakle, potvrdio izvještaj Hrvatske izvještajne službe (HIS) iz 1993. u kojem stoji da je Praljak otišao zbog pritiska Mladena Naletilića Tute.

Unatoč svemu tome Praljak je 2002. bio svjedok odbrane u procesu protiv Naletilića pred Haškim sudom. Prema jednom (i to vrlo uvjerljivu) tumačenju, upravo je to svjedočenje koštalo Praljka.

Dopisnici iz Nizozemske su 2002. javljali da je Praljak na suđenju Tuti, među ostalim, izjavio kako Hrvatska vojska nikad nije ratovala u Bosni i Hercegovini, da Mladen Naletilić nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti i da je on osobno postao načelnik HVO-a mimo bilo kakvog naloga Franje Tuđmana i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra odbrane RH.

I Praljak se pred sudskim vijećem zakleo kako su hrvatske trupe u BiH djelovale posve autonomno, bez ikakve političke, organizacijske i financijske potpore HDZ-a.

No Praljak očito nije znao, ili nije želio znati, da je haško tužiteljstvo odavno raspolagalo dokumentacijom koja je dokazivala upravo suprotno: da je HVO baš u Hercegovini bio podružnica Hrvatske vojske, da je upravo Gojko Šušak odabrao Praljka, kao čovjeka od punog povjerenja, za ratovanje u Hercegovini.

Mladen Naletilić Tuta, istinski gospodar rata u Hercegovini, ali i gospodar života dugo godina nakon rata, smatrao je da u Hercegovini moraju zapovijedati domaći ljudi, a ne kadrovi upućeni iz Zagreba.

A Praljka je smatrao nekompetentnim. Dramatični izvještaj HIS-a iz 1993. potvrđuje kako je Praljak protjeran iz HVO-a nakon akcije u kojoj je poginuo velik broj pripadnika Tutine Kažnjeničke bojne.

Naletilić je krivicu za pogibiju tih ljudi svalio na Praljka, tvrdeći da su od Praljkovih ljudi dobili pogrešne podatke o muslimanskim položajima.

Tuta je u konvoju vojnih terenaca dojurio u Posušje, ušao u Praljkov kabinet i tadašnjem načelniku Glavnog štaba HVO-a naredio da smjesta ode iz Hercegovine. Obavještajne službe zabilježile se da je Tuta vikao: “Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!”.

Iako je Haag znao za ovaj događaj, nije mu palo na pamet prihvatiti ono što je prihvatio u slučaju Kordić Blaškić. Te zaključiti tko je bio stvarni bog rata, logora i progona u Hercegovini. Zašto? Možda zato jer bi onda već dosuđenom Tuti morali ponovno otvarati proces i dosuditi tako samom sebi , kao sudu, počinjenu pogrešku? Nemalo je Bošnjaka danas u Hercegovini koji će privatno reći, ali ne i u kameru da Praljka smatraju nevinim a Tutu i Štelu najodgovornijim za zločine. No ne bi to bila jedina graška Haaga. Nagledali smo ih se već. Koliki je ono ukupan broj godina ljudi koji su tamo desetljećima ležali pa potom pušteni?

Prema jednoj je verziji Tuta držao cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici, prema drugoj mu ga je ugurao u usta. Praljak je, jasno, izvijestio Šuška o svemu, a Šušak je obećao da će izgladiti stvar.

No Šušak nije mogao umiriti Tutu. Hercegovina je tad bila na rubu međusobnog rata dviju hrvatskih frakcija, Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi!

U Glavnom stožeru, u Zagrebu, stoga je postavljen novi šef HVO-a.

Praljak je formalno razriješen 8. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru. Naletilić je i dalje nastavljao poručivati Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na “sedam sekretara SKOJ-a”, odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše.

Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju. Naletilić je bio otpisan u trenutku kad se usprotivio washingtonskom primirju, a Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju.

Praljku godinama nije opraštao, nazivajući ga i dalje “Titinim govedom”, opisujući ga kao političkoga konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama.

No Haag ih je učinio saveznicima. Naletilić je bio optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka najprije 2001. otvorila istraga za masakr u Stupnom Dolu koja je kasnije odbačena.

Znalo se tih godina da o Naletilićevoj obrani ovisi i Praljkova haška sudbina. Ako haški suci povjeruju da je HVO zaista djelovao kao samostalna vojska, iz sadašnjih i budućih optužnica brisala bi se definicija međunarodnog sukoba u BiH, pa bi se pobijale i sve inkriminacije koje proizlaze iz teških povreda međunarodnog ratnog prava, piše express.hr.

Jasno, Praljak je poricao postojanje bilo kakvih veza između hercegovačkih postrojbi HVO-a i Zagreba.

No tih je godina već bilo jasno da je takva strategija (a preuzela ju je i Naletilićeva odbrana), posve promašena.

Nije imalo nikakvog smisla osporavati hrvatski angažman u ratu u BiH, svu je dokumentaciju u svojim memoarima već bio objavio i Janko Bobetko (objavio je gotovo sve zapovijedi o kretanju HV-a bosanskohercegovačkim teritorijem), a potvrđena je i u dotadašnjim haškim procesima tvrdi Express.hr. Međutim Express podmeće.

Bobetkova knjiga ne govori o tome. Nego o Lipanjskim zorama i vojnim akcijama HV-a koje je podržavao i sam Izetbegović, akcijama u kojima je skupa s Bobetkom ratovala uz HV i Armija BIh,  a u odnose se u legitimnim ulascima HV-a u BIH i borbu sa JNA.

Zato su pravni stručnjaci, pa i advokati iz nekih drugih haških procesa, tih dana jasno poručili i dojavili novinarima:

Praljkov iskaz u procesu protiv Tute nije samo uzaludan nego upravo poguban!

Braneći Tutu, Praljak je zakopao sebe, tvrdili su pravni eksperti, navodeći tada da sebi bitno otežava i okolnosti za mogući kazneni progon za Stupni Do (u Stupnom Dolu je prije 24 godine ubijeno 38 civila, među njima 17 žena i petero djece.

Najmlađa je bila dvoipogodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić).

Žalbeno vijeće  je zaključilo kako Praljak nije odgovoran za zločine počinjene u Stupnom Dolu 23. studenoga 1993., ali i dodalo da Praljak nije dokazao da nije odgovoran za planiranje i provođenje zločina u Varešu (ubijeno je sedam civila, među kojima i starica od 80 godina, 300 muškaraca u logoru je zlostavljano, žene koje su ostale nezaštićene s djecom također su zlostavljane, silovane. Domovi vareških Bošnjaka su opljačkani).

Nakon svjedočenja u “slučaju Naletilić”, čulo se prije 15 godina, Praljak će vrlo teško izbjeći proces u Haagu za zločine u općini Vareš.

U istoj je prilici Praljak suočen i s transkriptima razgovora s Franjom Tuđmanom. Iz njih se jasno moglo vidjeti da je dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a preuzeo u dogovoru s vrhom.

Praljak nije porekao njihovu autentičnost, odbacio je odgovornost za zločine u Varešu kao i optužbe da je od Tuđmana i Šuška primao instrukcije za vojne operacije u BiH.

Jasno je da je Praljak suđen politički, po zapovjednoj odgovornosti i da je cijelo vrijeme u Haagu branio politiku i procese a gotovo nikako konkretan zločin. Tu je ključna razlia između presude njemu ili recimo presude Rasimu Deliću koji je suđen za konkretne zločine preteča ISIL-a u BIH. Dobio je simbolične tri godine, baš onoliko koliko danas dobija svaki ISIL povratnik, kada se vrati s aktivnog odmora u Siriji.

Jasno, sudsko vijeće već tad Praljku nije vjerovalo, nije bilo niti Velikog Brata da obori presudu,  a svi ti  transkripti godinama kasnije dovesti do traumatičnog finala u haškoj sudnici, zaključuje hladnokrvno Express.hr.

Inače u hrvatskim medijima ne može se još pronaći integralna analiza ukupnog djelovanja HercegBosne.

Ako čitamo medije u RH koje uređuju Raif, Nermin i Ermin zaključak je da je Armija BIH počela rat u BIH u savezništvu s nacistima, da su nacisti naoružavali i obučavali Armiju BIH, u nacističkoj Hrvatskoj smještani su antifašisti izbjeglice, antifašisti su u Makarskoj slavili dok je Armija BIH tukla naciste HVO-a u Bugojnu, potom je trajao rat antifašista i nacista 6 mjeseci da bi nakon potpisivanja mira, Armija BIH ponovno sklopila savez s nacistima, i krenula u oslobađanje BIH. Iako je vojna pobjeda na terenu došla nakon akcije Oluja i osvajanja Zapadne Bosne i oslobođenja Bihaća upravo u savezu HV-a , HVO-a s ABIH o tome se danas ne treba govoriti jer je opći kolektivni dogovor da je HVO zlo. A da su prihvatni centri za bošnjačke izbjeglice u RH bili izmišljotina.

Izmišljotina je i da je Praljak u svoj dom primio bošnjačke izbjeglice, da je spašavao bošnjačke ranjenike vojnim helikopterima HVO.a,  da je vojno preoteo i zatvorio Dretelj iz ruku monstruma Blaža Kraljevića i njegovih Ustaša,  poput ruku Mire Hrstića Ledenog koji se i danas krije u Hrvatskoj , a o kojem Dežulović zna sve i šuti sve, jer isti nastupa kao humanist u filmu Svetalne Broz Borisove jaranice. Laž je i da je Praljak naredio da se ima pustiti novinara BBC-a u Dretelj HVO-a nakon čega se Dretelj zatvara. A logoraši odlaze na odmor na Korčulu i Mljet. Koji su tada bili pod kontrolom ABIH? Jer teško je povjerovati da bi zatočeni Bošnjak nakon brutalne torture od strane Hrvata pristao ići na odmore u Hrvatsku?

U svakom slučaju , da citiramo uglednog Dinu Merlina, sve je laž…

Samo je Haag u pravu. Haag čiji suci i tužitelji po Mostaru šeću s ljudima ekstremno sumnjive ratne prošlosti. A na mostarskim kahvama pitaju kad će upoznati Kulina bana.

Inače na Balkanu je Haag dobio status modernog božanstva.Međunarodni sud kojem se ne smije gledati u zube jer je dio međunarodnog prava. Za razliku od Daytona, koji je dio međunarodnog prava, no ga se reparira po potrebi nacionalista i bismilah antifašista. Onih istih koji su ratne vještine naučene na Hrvatima Srednje Bosne, primjenili i 2001-e napadom na WTC tornjeve.

Ali i to je laž. U Bosni. I na Balkanu.

Laž u koju još samo CIA vjeruje.