Published On: Pon, pro 10th, 2012

Dvije priče o samospaljivanju

Pričao mi prijatelj, uz kavu, kako se njegov prijatelj Rom uspio izboriti za sebe i svoju obitelj. Fin bio čovjek, kaže, snalažljiv i okretan. Nije lako biti crn ni u Americi, a kamoli tu, na Balkanu, gdje i bijeli bijelog ispod oka gleda. Prijateljev prijatelj Rom počeo biznis, piljarski. U jednoj garaži. Ne njegovoj, bezbeli, otkud Romu garaža? A i može stari ford i bez garažiranja. Elem, Rom u nečijoj garaži otvorio piljaru. Okretnom i pametnom, komunikativnom i snalažljivom, dobro mu išlo. Kupovao naveliko i prodavao namalo.
Piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Voljeli ga svi, i susjedstvo i prolaznici. Djeca mu bila uredna, pametna i uljudna, k’o da iz Bosne nisu. Sitna ženica mu izrodila čak četvero te djece, sve jedno drugom do uha, kao s kakve dječje razglednice. Ali, dođe i država po svoje, istjeralo Roma iz prostora, zabranilo mu da radi, sve po propisu koji u Sarajevu najviše vrijedi za Rome, Srbe i Hrvate. Za Rome uvijek, za Srbe i Hrvate ako nisu „Dimi“, to jest oni koji… Ama, potražite taj pojam na internetu, ili dajte djeci da, što oni vele, „izguglaju“, strašno je zanimljivo i primjenjivo na moderni svijet, naročito na nas. Naš Rom kumio, molio, obijao pragove, dokazivao kako je borac Armije od prvog dana, žalio se prijateljima, ali prostora nije dobio, ni bivšeg ni novog. Sirotinjo, i Bogu si teška, što bi rekli nevjernici i konformisti kad se hoće opravdati što siromahu čovjeku ne pomažu.
Kad je vidio da ama baš ništa legalno i ljudsko ne pomaže, i da mu se valja drugim sredstvima boriti za svoja prava, on odluči svoju „pravicu“ tražiti pred parlamentom, ni manje ni više od predsjednika, Alije Izetbegovića! Te on, ne budi lijen, povedi svoju čeljad, ženu i četiri komada djece, pred bosanski parlament. Sa sobom je ponio i kanistar za benzin, onaj omanji, od pet litara. I „fajercajg“, to jest upaljač. Kanistar pun, upaljač u ruci. Nakon što je skrenuo pažnju na sebe, počeo je sebe, uplakanu ženu i cmizdravu djecu polijevati tekućinom iz kanistra. Tamna tekućina je tekla niz dječja lica i slijevala se skupa sa suzama. Cijeli parlament se nadžidžao na prozore, iza sad rahmetlije predsjednika i užasnuto gledalo kako borac Armije BiH drži upaljač i sprema se zapaliti skupa sa svojima, i to ispred zgrade parlamenta. Osiguranje je izašlo i ustuknulo pred plamenom u ruci izbezumljenog crnog borca i oca obitelji. Odmah su mu vratili i prostor i pustili ga da svojim radom hrani sebe i svoje. A Roma ta akcija nije koštala gotovo ništa. Ni pristojbe za papire nije plaćao, ni dozvole vadio, ni prostor zakupljivao. I kanistar već imao. Jedina investicija mu je bila kupovina pet litara Coca-cole, one koju je prije polaska u očajničku akciju, bio ulio u kanistar za benzin.
Druga scena koja ima veze sa samospaljivanjem, neprijatna za nevoljnog sudionika, zbila se prije pola godine – godinu, blizu Vječne vatre u Sarajevu. Čovjek jedan, da ga Bog pomože, anonimno dojavio policiji da se jedan luđak hoće u ta i ta doba zapaliti ispred Vječne vatre. Lijepo opisao izgorelca – zapaljenca, u detalje. Unezvjeren pogled, dobrano ćelav, čupava brada, ruka u džepu, užurban hod. Nacrtao ga policiji riječima. Znao čovjek da Gradimir Gojer, profesionalni sarajevski Hrvat (Bosanac, ostali, što god zatreba) i direktor pozorišta, u ta doba prolazi prema Baščaršiji, kraj Vječne vatre. Pa se htio grdo našaliti na njegov račun.
A policija kao policija, odmah povjerovala. Ništa čudno, ljudi loše žive, PTSP na svakom ćošku, luđaka na sve strane, stalno se bodu čakijama i gađaju bombama u tom Sarajevu. Pa, molit ću lijepo, zašto se ne bi netko i pred Vječnom vatrom zapalio? A naš se dojavljivač ustoličio u obližnji ugostiteljski objekt i unaprijed umire od smijeha. Policajci u civilu su, uglavnom, uočljiviji od onih u odori. Čekali su „samospaljivača“ raspoređeni oko Vječne vatre, kao besposleni i slučajno tu. Najavljeni „luđak“ naišao, unezvjerena pogleda i spuštenih obrva, brade raščešljane u svim pravcima. Nisu ga ni s kim mogli pobrkati.
Kad je Gojer pošao u njihovom pravcu, prema Vatri, ovi su s povikom skočili na njega i oborili ga na zemlju. Nesretni Gradimir je mrmljavim glasom objašnjavao da je patriot Bosne i direktor pozorišta, misleći valjda da je oboren jer je po rođenju hercegovački Hrvat i loš, iako i za Bosanca previše pragmatičan, političar. Ali, policajac nije tu da sluša nego da degeneči i po zakonu djeluje. Ne treba ni spomenuti da je Gojerovo pobosančeno srce utrnulo od straha. Samo je jedan čovjek, u obližnjoj slastičarni, da ga Bog čuva na radost i diku Bosne i Sarajeva, umirao od smijeha.