Krajem ovog mjeseca najavljena su dva referenduma koja bi mogla dubinski i dugoročno promijeniti geopolitičku sliku dviju regija te preokrenuti trendove i dovesti u pitanje dosadašnje politike na tom prostoru. Zbog svega navedenog sve do srijede je bilo upitno hoće li se održati: organizatori su govorili da, dok su ostali akteri, koji se smatraju izravno pogođeni mogućim njima nesklonim ishodima referenduma, tražili da se sve odgodi, između ostalog prijeteći nepriznavanjem rezultata, jasno ako im ne bude odgovarao.
Riječ je o referendumu o neovisnosti Kurdske regionalne vlade (KRG) u Iraku, koji je planiran za 25. rujna, i španjolske regije Katalonije, koji se treba održati 1. listopada. Konačna je odluka pala upravo ove srijede kad je Masud Barzani, predsjednik KRG-a, u glavnom gradu Irbilu, poslao jasnu poruku: “Priklanjanje postsadamovskom Iraku bila je pogreška, sada je vrijeme da odemo”. Glasački listići već su pripremljeni, pitanje glasi “Želite li da kurdistanska regija i kurdistanski okruzi izvan regije postanu neovisna država?” i može se dobiti na četiri jezika: kurdskom, arapskom, turkmenskom i asirskom.
U Barceloni je u zgradi regionalnog katalonskog parlamenta do kasno u noć trajala rasprava o referendumu za koju se znalo da će završiti odlukom da se raspiše izjašnjavanje građana. Procesi su tako konačno i formalno pokrenuti. Iako je riječ o zbivanjima u regijama koje su gotovo bez ikakvih dodirnih točaka, osim što je riječ o uvijek kolebljivom prostoru Mediterana i Bliskog istoka, pomnija analiza pokazuje neočekivani niz sličnosti.
Povijest
Kurdi
Kurdi su indoeuropski narod koji govori jezikom sličnim perzijskom, muslimanske vjere, i to sunitske verzije, a žive na relativno kompaktnom teritoriju te se smatra da ih ima između 25 i 30 milijuna. Riječ je o najvećem narodu na svijetu koji nema samostalnu državu. Tijekom Osmanskog Carstva živjeli su većinom kao stočari te imali slobodu kretanja. Imali su velika očekivanja da će njihovo pitanje biti riješeno nakon Prvoga svjetskog rata, ali su im se nade izjalovile.
Na mirovnoj konferenciji u Sèvresu 1920. godine bilo je dogovoreno da će i Kurdi dobiti autonomiju u sklopu raspada Osmanskog Carstva. No, u priču se umiješao Mustafa Kemal-paša, koji će poslije dobiti nadimak Atatürk, te uspio sačuvati ostatke imperija i od njih stvoriti Republiku Tursku. Nakon toga je došlo do novih pregovora u Lausannei na kojima se Kurdi više ne spominju. Tako su sve do danas ostali razdijeljeni između Turske, Sirije, Irana, Iraka i Azerbajdžana.
Katalonija
Povijesna zemlja na Pirenejskom poluotoku, podijeljena prije tri stoljeća između Francuske i Španjolske u kojoj je ostao većinski dio. Faktičku samostalnost je imala u sklopu moćnog Aragonskog Kraljevstva kao njegova ekonomski i kulturno vodeća zemlja. Gotska i Hispanska marka su se u 10. stoljeću osamostalile od Franačke i konstituirale kao grofovija Barcelona, pa kneževina Katalonija, koja je s Aragonom 1137. formirala kompozitnu monarhiju Krunu Aragonsku.
Nakon sjedinjenja Aragona i Kastilje 1479. godine u španjolsku državu, u koju je ušla s Aragonom, Katalonija je zadržala određenu samostalnost: vlastiti staleži, posebno pravo. Brakom Ferdinanda Aragonskog s Izabelom Kastiljskom našla se na čelu personalne unije koja je vladala današnjom Španjolskom pod Habsburzima (Karlo V. bio je unuk Izabele i Ferdinanda). Nakon izumiranja španjolske loze Habsburga, Aragonska je Kruna od 1701. do 1714. ratovala protiv francuskih Bourbona na prijestolju s Felipeom V., pretkom sadašnjega istoimenog kralja, pa su, nakon što je izgubila rat, za kaznu ukinute katalonske ustanove i autonomija, a katalonski jezik je zabranjen u službenoj uporabi.
Trenutačno stanje
Kurdi
U svim zemljama u kojima žive, bili su žrtve progona i ukidanja prava. To je rezultiralo nizom pobuna koje su redovito gušene u krvi. Irak je poseban slučaj jer su ondje Kurdi bili žrtve genocida u doba vlasti Sadama Huseina, a do obrata dolazi nakon Prvoga zaljevskog rata 1991. godine kad je Irak istjeran iz Kuvajta. Tada se iračkim ratnim zrakoplovima uvodi zabrana zone letenja iznad Kurdistana koji postaje neformalna autonomija. Kurdi žive okrenuti prema Turskoj s kojom razvijaju dobre odnose, svjesni da bez nje nemaju izlaz prema ostatku svijeta. Zato i zahlađuju svoje odnose s Kurdskom radničkom partijom (PKK) koja se u Turskoj bori za autonomiju, ali je proglašena terorističkom organizacijom. Nakon američko-britanske invazije KRG se formalizira pa pešmerga postaje službeni naziv pripadnika kurdske vojske.
No, odnosi s Bagdadom se nikad nisu razvili u pozitivnom smjeru jer je vlada pod kontrolom šijitskih stranaka koje zapostavljaju Kurde i sunite. I dok se ovi potonji, podijeljeni na plemena, nisu uspjeli organizirati pa su i šaptom pali pred naletom – sunitske – terorističke skupine Islamska država (IS), Kurdi su gradili svoju autonomiju te prvi zaustavili nalet IS-a koji je stigao do pred vrata Bagdada, ali ne i u kurdski Irbil. Budući da ih je u obrani od IS-a vlada u Bagdadu u potpunosti napustila te su ostali sami, već je te 2014. godine počela jačati ideja napuštanja takvog Iraka. Kako je IS ove godine gotovo u potpunosti poražen, krug oko predsjednika Barzanija je zaključio kako je sada pravi trenutak da se referendumom ostvari potpuna samostalnost.
Katalonija
U Španjolskom građanskom ratu bila je uporište republikanaca, i to im Franco nikad nije oprostio te ih je odlučio utopiti u jedinstvenu španjolsku naciju. No, otpor je bio snažan, sačuvani su jezik i identitet te Katalonija nakon Francove smrti postaje regija i dobiva određena autonomna prava. No, Katalonija time nije zadovoljna. Republikanski duh u toj je regiji ostao snažan, a formiranje demokratske monarhije obnovilo je stare težnje za samostalnošću. Mirni raspad Čehoslovačke i SSSR-a bio je poticaj Barceloni da pokrene zahtjev za demokratsko odvajanje od Španjolske.
Madrid se tome oštro protivio, kao i dvije najveće španjolske stranke, ali i ovdje je važnu ulogu odigrala globalna financijska kriza. Španjolska je tada zapala u duboke probleme, a Katalonija je gledala kako njezin novac odlazi u Madrid – ovdje je važno napomenuti da je Katalonija druga regija po bogatstvu u Španjolskoj, iza Baskije – što je bio više nego dovoljan poticaj da ojača pokret za neovisnost koji je već početkom ovoga desetljeća ostvario većinu u lokalnom parlamentu. Težak su udarac doživjeli kad je Škotska na referendumu odlučila ipak ostati u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, ali ni to nije slomilo odlučnost Barcelone: referendum i neovisnost.
Geopolitičke okolnosti
Kurdi
Ostali su bez ikakve podrške. Turska se zabrinula u strahu da bi kurdska država na istočnim granicama dodatno podjarila kurdske ustanike u zemlji te u budućnosti dovela i do zahtjeva za odcjepljenje. Dodatni je problem, čak i veći od iračkog KRG-a, stanje u Siriji gdje su lokalni Kurdi proglasili autonomiju, Rojavu, te ne kane pristati ni na što manje od federalnog ustroja nove države. A ti su Kurdi izravno povezani s PKK. Iran “svoje” Kurde drži pod čvrstom šakom te dijeli stav Ankare. Kako je, pak, Teheran silno ojačan razvojem stanja u Siriji i Jemenu te sukobom među arapskim zemljama Zaljeva, vjeruje da ima dovoljno snage spriječiti formiranje kurdske države u suradnji s Bagdadom.
Problem je, pak, u tome što je došlo do podjele među iračkim šijitima: dio njih više nije spreman biti iranskim marionetama te se čak pojavljuje zametak ideje “iračkih šijita”, dakle davanja nacionalnog predznaka religijskoj identifikaciji. No, kad je riječ o Kurdistanu, tu se u potpunosti poklapaju interesi Irana, iračkih šijita i sunita: nema govora o neovisnosti. Ključni je problem u tome što su Kurdi, kad su istjerali IS iz Kirkuka, taj grad inkorporirali u KRG. Ne bi to bio veći problem da nije riječ o pokrajini koja doslovce pliva na nafti: tog se novca Bagdad nije sklon lišiti, a Irbilu je nužan. U trenutačnoj konstelaciji, kad sve velike sile zagovaraju opstanak Iraka i Sirije u sadašnjim granicama te raspravu samo o unutarnjem ustroju ove potonje, Kurdi su ponovno sami: podržava ih samo Izrael, što im ni na arapskoj, ni na perzijskoj, ni na turskoj strani ne ide u prilog.
Katalonija
Barcelona je velike nade polagala u nezadovoljstvo Španjolaca tijekom krize te je vjerovala da će redefiniranje političke slike ići naruku neovisnosti. I pogriješila. Uz dvije etablirane stranke, Pučane i Socijaliste, na scenu su stupili lijevi Podemos i stranka centra Ciudadanos (Građani). Vjerovali su da će Podemos, kao nova energija, preuzeti vlast i zatim podržati referendum. To se nije dogodilo, ali je Kataloniji novu nadu dala nemogućnost formiranja vlade nakon izbora 2015. godine i stanje interregnuma (posebno jer je došlo do smjene na čelu Socijalista).
Izbori 2016. godine završili su formiranjem manjinske vlade Pučana i Građana, ali je, suprotno očekivanjima, vlada premijera Mariana Rajojya uspjela donijeti proračun i vodi oporavljenu Španjolsku koja je postala ključni igrač na europskom planu kao dio nove “velike četvorke” nakon odluke Velike Britanije da napusti EU: Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska. Sve je to utjecalo na jačanje španjolskog ponosa i Katalonija ostaje izolirana. Čak je i Podemos, koji je bio zagovornik referenduma, počeo govoriti kako mu nedostaje demokratskog legitimiteta. Naime, glavni prigovor vlade u Madridu je pravni i proceduralni (što je oboje temelj demokracije): Ustav dopušta samo referendum na razini cijele zemlje, a Generalitat nije iskoristio sva proceduralna sredstava da u razgovoru s vladom u Madridu pronađe zadovoljavajuće rješenje za svoje zahtjeve unutar zakonskih okvira.
Rezultat referenduma je neovisnost
Kurdi
U regiji bi nastupile izuzetno ozbiljne tenzije. Ključni je problem, kako smo naveli, pitanje granica KRG-a prema Iraku oko kojih nema suglasja s Bagdadom. A on je već nekoliko puta jasno rekao kako je odluka Kirkuka da glasa na referendumu ishitrena i usiljena te da je ne smatra pravno utemeljenom. Dakle, već se time dovodi u pitanje legalitet referenduma. KRG bi se mogao naći u vrlo teškoj situaciji zbog svoga geografskog položaja: riječ je o teritoriju bez izlaza na more ili rijeku pa bi lako mogla biti nametnuta prometna blokada, uključujući i transport nafte koja ide cjevovodom preko Turske.
Takav bi razvoj mogao u konačnici dovesti do novih sukoba jer to Irbil ne bi mogao mirno promatrati budući da bi mu dovelo u pitanje egzistenciju. Iako među Kurdima nema jedinstva (pa i u Iraku postoje dvije plemenske struje, Barzani i Talabani, i sada već tri stranke), nije sporno da bi u tom slučaju reagirali posebno sirijski, a zatim i iranski te turski Kurdi. Regija bi potonula u novu spiralu ratova u trenutku kad se činilo da se kriza konačno smiruje.
Da bi se izbjegao takav scenarij, nije isključen snažan politički pritisak kako bi se samostalnost zamrznula, a pod nadzorom velikih sila pokrenuli pregovori Irbila i Bagdada o novom uređenju odnosa. Iako bi to bio poraz za Barzanija, teza da je ishoditi velike ustupke od Bagdada (primjerice, formalni ulazak Kirkuka u KRG) zapravo pravi cilj referenduma nije nerealna. Konačno, Barzani je dovoljno iskusan političar da se ne dovede u situaciju ekonomskog i političkog pritiska sa svih strana, vojne prijetnje i mogućnosti gubitka i ovog stupnja autonomije.
Katalonija
Iako se sve odvija u sklopu demokratskog diskursa, situacija je već ozbiljno naelektrizirana. Katalonija je proteklih dana najavila da je u potpunosti spremna preuzeti kontrolu svojih granica te da već ima spreman novi porezni aparat. Španjolski diplomati tumače kako u Kataloniji dolazi i do pritisaka na one koji nisu skloni izlasku iz zemlje, a ovoga je ljeta ostavku dao i čelnik katalonske policije. Odmah je pronađen novi čelnik koji je snažan zagovornik neovisnosti. Razinu tenzija potvrđuje i objava Generalitata da su glasačke kutije već spremne, ali na tajnoj lokaciji kako ih španjolska policija ne bi mogla zaplijeniti.
Situacija bi se mogla oteti kontroli ako Madrid naredi katalonskoj policiji da ne omogući otvaranje biračkih mjesta, a ova to odbije. Tada bi vlada mogla narediti akciju španjolske policije i sasvim je sigurno da bi to dovelo do nereda. To je loš scenarij u kojemu gube obje strane. Madrid ima još nekoliko mogućnosti: može pustiti referendum jer postoji značajna vjerojatnost da odluka o neovisnosti neće dobiti potrebnu većinu. Ako Katalonci i izglasaju neovisnost, naći će se u situaciji da ih nitko neće priznati (možda Kosovo koje Španjolska ne želi priznati). Madrid može uvesti pravno utemeljenu prometnu i trgovinsku blokadu i na moru na koju Barcelona nema odgovora.
Generalitat, nedvojbeno, želi neovisnost. No, ako shvati da tenzije prelaze granicu retorike te da će Barcelona biti smatrana krivcem u očima cijele EU, moguće je da zatraži povlastice koje dosad nije imala, a koje, primjerice, ima Baskija: da sama skuplja porez, a onda od onoga što pretekne dio pošalje Madridu. Za slučaj da razmišljaju o takvoj opciji ključan će biti odabir pravog trenutka: ako sa zahtjevom izađu prerano ili prekasno, mogu postati gubitnici./Jutarnji.hr/
wpDiscuz