Published On: Uto, tra 13th, 2021

DRŽAVE IH NISU VOLJELE: I Tadiju Delinca, tetka pretučenog Slavena Blaževića, maltretirali su organi gonjenja. Ovaj put oni u Čapljini

Redakciji Poskoka obratio se čitatelj Tadija Delinac koji živi u Doljanima pored Čapljine.
U pismu je iznio optužbe na račun djelovanja policijskih službenika  u Čapljini te centra za socijalni rad, također u Čapljini.
On tvrdi da se bivši suprug njegove kćeri, inače odvjetnik, koristi zastrašivanjem, vezama s institucijama i poznanstvima kako bi utjecao na postupanje institucija a sve s ciljem da bivšu suprugu (majku tri djevojčice) izbaci iz stana i ostavi bez krova nad glavom.

Inače, Tadija Delinac je zajedno sa svojom suprugom preživio je “zid strijeljana” prilikom počinjenja strašnog zločina bošnjačke Armije BiH u Trusini.

Također, Tadija  je tetak Slavenu Blaževiću, mladiću kojega su jučer u Mostaru pretukli policajci Armin Vrače i Jusuf Penava.

“Još davno sam čuo jednu priču tj. vic koji glasi: „Naišao ja (Mujo)vozeći auto na situaciju gdje trojica mlate neku ženu. Udari ju jedan šakom u glavu, a ona se pridigne. Udari ju drugi, a ona se opet pridigne. I treći ju udari, a ona opet nekako ustane. E ja to više nisam mogo gledati pa izađem iz auta, pa kad sam je ja ošino više se nije pomakla. Što ću taki sam. Volim ljudima pomoći“, počinje Tadija svoje pismo.

Uvijek se, kaže, pitao koji bolesni um može smisliti ovo. Ali…

-Nakon dosta vremena od razvoda naše (nezaposlene) kćeri s troje djece (tri djevojčice),i nakon sto je sud dodijelio djecu na skrb majci one su ostale živjeti u njihovom stanu. Makar do podjele imovine uključujući i taj stan. Doista je bilo (i sad je) vrlo teško, našoj kćeri, izdržati svakodnevne perfidne do u tančine, odvjetnički razrađene, provokacije i pravo psihičko nasilje od strane bivšeg muža, a sve u cilju da ih istjera iz stana. Sve ove provokacije, zamke, su valjda prikupljanje materijala za neki sudski epilog, a sve sa izrazito naglašene pozicije moći. Ovo mislim na to da on smatra da na svojoj strani ima sve institucije naše lokalne zajednice. (socijalnu skrb; sud; policiju; itd..) Ovo je uglavnom i istina, jer nakon, malo je reći, ružnog iskustva sa zaposlenicama  u socijalnoj skrbi naša kći se više niti ne usudi obratiti njima. ( Pitam se kako ove zaposlenice tumače to da jedna nezaposlena majka troje malodobne djece, nakon što je se njima požalila na nasilje muža, njima više ne dolazi. Da, one su je nazvale manipulatoricom. Kako to da se ne upitaju jeli ta žena još uvijek živa treba li je nazvati, obići, da nije možda, ne daj bože, počinila suicid. Ne to im ne pada na pamet. A možda to i nije u opisu njihovog, sigurnog, radnog mjesta. Neka ona ne dolazi i ne ometa ih kod njihove jutarnje kave. A muž i ako je mogući nasilnik, ipak je odvjetnik vlasnik odvjetničkog ureda, „uglednik“. Pa sigurnije i komotnije je naći se njemu na usluzi. A to što se ona ne usudi opet obratiti im se, to nije njihov problem. Uh mogu misliti što bi još bilo da im traži neku materijalnu pomoć. Makar da evidentiraju njene navode, ma što mislile o tim navodima), piše Tadija i nastavlja:

-Vrhunac demonstracije moći i utjecaja ovaj put na policiju, ipak, je bio nakon što je po presudi suda odveo djecu i imao ih vratiti majci u stan u kome nastoji držati našu kći u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta. Tu je zatekao nas, mene djeda i moju suprugu baku, jer smo donijeli opran tepih, zamijeniti pregorjelu sijalicu u kupatilu i dočekati naše unuke. Odmah s vrata je rekao da napustimo stan jer je to njegovo vlasništvo, a on nas ne želi ni vidjeti niti da tu dolazimo. Ja sam rekao da smo mi došli našoj kćeri i unukama i da imamo pravo posjetiti ih.

Na to je on rekao: E sad ćeš vidjeti kad dođe policija.

To je ujedno bila sva naša verbalna komunikacija još od vremena kad je kao naš zet dolazio u naš dom.

Nisam mogao vjerovati da je otišao po policiju, sve dok nakon minut dva nismo pošli doma i dok nismo vidjeli da ustvari ni ne možemo izaći iz stana, jer su vrata bila zaključana s vanjske strane. Da ne možemo otići dok on ne dođe sa patrolom. I došao je. Sa dva policajca. Jedan od njih je držao papir i odmah je rekao da je to izvadak iz katastra na kome piše da je stan njegov i da su oni došli jer štite njegovu privatnu  imovinu i da nas izbace van. Pa mi smo i bili na izlasku, al smo bili zaključani s vanjske strane.

Na to je policajac rekao da on to nije uočio. A mislim da jest uočio je on to. Ali…

„A šta ako ne želim dobrovoljno izaći jer je stan bračna stečevina koja još uvijek pripada i našoj kćeri, a pogotovo našim unučicama“ – rekao sam

Na to je naš bivši zet bahato, kao pravi sin bivšeg komandira milicije:

-Da zovemo pojačanje!

E tu ga za čudo nisu poslušali. Doduše nisu ga ni stigli poslušati jer smo mi odmah napustili stan. Pa morali smo radi naše, do bola uplašene djece. Njih četvero. Uključujući i našu kći. Šokantno je i to što su do sada, uplašene, slušale iza zatvorenih vrata svoje sobe.

Odlučili smo sutra dan otići žaliti se zapovjedniku policijske postaje Čapljina. Mislili smo da je ovo sve neka greška, neki nesporazum. Pa ne možemo vjerovati da netko ima moć angažirati policijsku patrolu da izbace baku i djeda koji su došli kćeri i unucima.

Ali… Sutradan.

Nakon dužeg čekanja na portirnici napokon naiđe šef policije.

– Mi vas čekamo da nas primite…da se žal..

– Neću vas primiti, kratko odbrusi šef.

– Pa recite kad da dođemo, ako nemate sad vremena.

– Neću vas nikako primiti.

– Zašto?

– Zato što imam prečega posla – dodao je odlazeći uz stepenice.

Pitam se da li bi imalo smisla ovakvoj policiji prijaviti npr. sms poruku s mobitela naše unuke, (u vrijeme dok su djeca bila kod njega) sljedećeg sadržaja:

„Ako te još jednom zateknem u mom stanu izaći ćeš četveronoške“.

Ipak je njegov (našeg bivšeg zeta) tata, bio milicioner. Ipak je njegov tata bio komandir milicije. Njegov tata je pravnik. Školovala ga je milicija SFRJ.

Ipak je njegov tata bio (umjesto lustracije) sudija.

Ipak su oni, njegov tata i on sada, ugledni odvjetnici.

Ipak oni, njegov tata i on, zastupaju policajce u sporovima s državom.

Ipak oni, njegov tata i on, poznaju sve važne ljude koje treba znati. I dobri su s njima.

Pa tko smo mi da očekujemo, ravnopravan tretman. Teško je čovjeku razumjeti njegovo bahato, nasilničko ponašanje ali je još teže razumjeti institucije koje mu u tome pomažu.

Ovdje ne vrijede nikakve konvencije o ljudskim pravima i zaštiti žena i djece. Ovo je BiH. Ovo je HNŽ. Ovo je naša Čapljina u 21 stoljeću.

Ispričao bih se, na osudi, autoru onog jezivog vica s početka ove priče. Sigurno je imao životnog iskustva”, napisao je Tadija Delinac u pismu redakciji HMS-a.

Redakcija HMS-a objavit će i reakciju “druge strane”, ukoliko prozvani budu reagirali./HMS/