Tito je za hrvatski narod simbol neslobode i jednoumlja, simbol Jugoslavije kao negacije hrvatske samostalnosti. I zato je ukidanje Trga masovnog zločinca elementarno civilizacijsko pitanje, ,piše Davor Dujmović za Direktno.hr.
Posljednjih tjedana, nakon desetak godina postojanja inicijative ‘Krug za trg’ , koja se sustavno zalagala za uklanjanje Titova imena s najljepšega zagrebačkog Trga, ta je tema dobila potrebnu političku i medijsku pozornost.
Za to je zaslužan Milan Bandić sa svojim prijedlogom da se o promjeni Trga odluči na lokalnom referendumu, ali i Bruna Esih i dr. sc. Zlatko Hasanbegović koji odlučno odbijaju provedbu referenduma te svoju potporu Bandiću uvjetuju time da Gradska skupština Grada Zagreba donese odluku o Titovu transferu u ropotarnicu povijesti.
Bandićev prijedlog o provedbi referenduma tipičan je eskapistički potez političkog kalkulanta koji radi dodvoravanja različitim profilima birača ne želi preuzeti odgovornost za donošenje političke odluke koja se trebala donijeti još davnih dana (k tome, ne treba zanemariti da Bandić u slobodno vrijeme na partizanskim feštama nosi Titove bedževe).
S druge strane, odluka o uklanjanju Titova imena predstavlja jednu od stožernih odluka koje se tiču hrvatskoga nacionalnog identiteta i shodno tome ako bi se ta odluka donosila na referendumu onda bi taj referendum trebao biti organiziran na državnoj razini. A nema nikakve sumnje da bi referendum na nacionalnoj razini doveo do promjene imena Trga.
(Pseudo)argumenti dragovoljaca obrane Titova trga
Zagovornici ostanka Titova trga u prilog svojoj obrani masovnog ubojice i navode uglavnom dva (pseudo)argumenta. Prvi argument svodi se na tvrdnju da je Titova vojska oslobodila Zagreb i Hrvatsku, a drugi je pripovijest o ZAVNOH-u kao temelju hrvatske državnosti.
O oslobođenju Zagreba dovoljno je navesti kako je nakon povlačenja ustaša domobrana u grad umarširala 21. brigada 45. srpske divizije (dobrim dijelom popunjena aboliranim četnicima), koja je nakon toga izvršila masovne pokolje protivnika novoga totalitarnog režima. Šiblov Deseti zagrebački korpus u Zagreb je mogao ući tek nakon što su se opančari – od kojih su mnogi prvi put u životu oprali noge u Manduševcu -, ‘izdovoljili’ .
8. svibnja 1945. s Banskih dvora skinuta je hrvatska zastava (doduše s ustaškim „U“), a umjesto nje stavljena je jugoslavenska zastava. Ministar unutarnjih poslova od tog datuma postaje Aleksandar Ranković. Uspostavlja se totalitarni komunistički poredak koji uvodi jednopartijski sustav kao negaciju demokracije, a svaki i najmanji iskaz hrvatstva strogo se kažnjava, pa tako i Starčevićevi ‘Izabrani politički spisi’ u kasnijem razvoju ‘bratstva i jedinstva’ postaju corpus delicti u kaznenim progonima hrvatskih nacionalista.
A odluku o ulazu u komunističku Jugoslaviju, u kojoj je ministar unutarnjih poslova zloglasni Aleksandar Ranković, a UDBA marljivo ubija zagovornike hrvatske samostalnosti, donio je upravo ZAVNOH na trećem zasjedanju u Topuskom (8. – 9. svibnja 1944.). Odlukama ZAVNOH-a nije stvorena komunistička Hrvatska, nego komunistička Jugoslavija sa srpskim narodom kao hegemonom (odlukama ZAVNOH-a Srbi u Hrvatskoj dobili su status konstitutivnosti što se je u praksi manifestiralo njihovom dominacijom u svim državnim institucijama).
I zato oni koji danas brane ostanak Titova trga zapravo žaluju za vremenom kad su Rankovićevi pendreci lomili hrvatska rebra, a kad je mali Jovica mogao postati direktor nekog poduzeća s osnovnom školom, dok sumnjivi Ivan nije imao tu priliku niti s fakultetskom diplomom.
Dakako, osim ideoloških razloga presudni su i lukrativni razlozi budući da su mnogi od apologeta Titova trga svoje pozicije stekli (ili od dičnih predaka naslijedili) upravo iz vremena komunističke Jugoslavije. Dok su se mladim idealistima koji su sanjali hrvatsku samostalnost lomila rebra, ako prethodno nisu zatučeni kao Bruno Bušić, neki su odlično živjeli i stjecali privilegije.
Dok je Grozda Budak bila silovana i mučena (piljenje organa stolarskom pilom) udarnici mašinbravara iz Kumrovca kundacima su obijali brave i stjecali vile u elitnim dijelovima Zagreba.
Tito je osobno naredio ubojstva na Bleiburgu
U vrijeme masovnih pokolja u svibnju 1945. Tito je bio predsjednik Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije te ministar obrane u toj vladi, a k tome je i sekretar Partije i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije.
Sve vojne snage u državi pod njegovom su kontrolom i izvršavaju zločine prema njegovim striktnim naredbama (vidi korespondenciju sa zapovjednikom III. Jugoslavenske armije Kostom Nađom kao i svjedočenja Milovana Đilasa i Jefte Šašića). Huda jama, u kojoj su ljudi živi zazidavani, a među njima i mlade djevojke (pletenice iz Hude jame) samo su ogledni primjer sotonske mržnje Tita i njegove Jugoslavenske armije prema protivnicima komunizma i Jugoslavije. A hudih jama i pobijenih pripadnika hrvatskog naroda prepuna je Hrvatska, Slovenija i BiH.
U vrijeme komunističkog jednoumlja sustavnom ideološkom indoktrinacijom i političkom propagandom mnogim je ljudima ispran mozak tako da je donekle moguće shvatiti da su u to vrijeme kadili ‘Ljubičici Bijeloj’ .
No, pojedinci koji i nakon otkrića svih masovnih grobnica i objave stotina tisuća stranica dokumenata i knjiga koji argumentiraju Titove zločine, i dalje pravdaju Tita – ti i takvi pojedinci spadaju u psihopatološke osobnosti. Riječ je o patološkim pojedincima prepunima mržnje koji opravdavaju zločine, ali koji bi i sami danas činili zločine samo kad bi mogli.
Uostalom, hrabriji od njih to i javno kažu kad poručuju da će padati glave ako se takne u Titov trg. Oni i danas poručuju da je na Bleiburgu trebalo pobiti više ljudi i ‘dovršiti posao’ s ‘ fašističkom bandom’ (neprijatelja je prije likvidacije uvijek potrebno animalizirati) ili se – ti su ipak profesori na fakultetima pa ne smiju javno prijetiti – ‘seru na Bleiburg’ .
Tito je za hrvatski narod simbol neslobode i jednoumlja, simbol Jugoslavije kao negacije hrvatske samostalnosti. I zato je ukidanje Trga masovnog zločinca elementarno civilizacijsko pitanje, ali i pitanje političke higijene koju zazivaju i rezolucije Europske unije. Nadamo se da to shvaćaju i u HDZ-u i da će stranka koja je odigrala ključnu ulogu u osamostaljenju Hrvatske i u obrani od Titove Jugoslavenske armije koja je razorila Vukovar, poduprijeti inicijativu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Jer, ako bi HDZ dao svoju potporu Milanu Bandiću bez uvjeta o uklanjanju Titova trga, onda je njegova vjerodostojnost ravna nuli. Pitanje Titova trga i spomen-ploče HOS-u u Jasenovcu otkrit će političku iskaznicu današnjeg HDZ-a, a koja se, kao i posljednjih 150 godina, svodi na Starčevićevo pitanje: bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu.
Prevedeno na današnji politički rječnik, ili puna afirmacija hrvatske ideje ili nastavak propadanja u žrvnju Jugosfere./HMS/