Published On: Sri, pro 18th, 2019

DRAŽEN BARBARIĆ, POLITOLOG IZ MOSTARA: Iscrpljena su sva rješenja, BiH se nalazi u identitetskoj paralizi

Stalni institucionalni grč, borba s identitetom, vanjski patronat, blokada vlasti, iseljavanje i siromaštvo, loši odnosi sa susjedima, samo su neki od problema Federacije Bosne i Hercegovine. Kakav je u svemu tome položaj Hrvata, kazao nam je neposredni svjedok i politolog nove generacije, dr. Dražen Barbarić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Presudno je dosljedno provoditi federalizam ili krenuti u konfederalizam

Na koji način se vrši desubjektivizacija Hrvata u BiH i zbog čega ona prisiljava Hrvate da Daytonski sporazum, od nekada privremenog rješenja, danas prizivaju kao trajno rješenje?– Spomenuti proces desubjektivizacije Hrvata u BiH vrši se na perfidan način u domeni kulturnoga identiteta i na eksplicitan način u dimenziji političkoga. Što se tiče kulturnoga identiteta, on se ugrađuje u “bogatstvo različitosti” kojim BiH obiluje. Hrvatski katolički identitet sveden je na razinu kulturološkoga artefakta, svojevrsnoga folklora koji upotpunjuje multikulturalnu narav bosanskohercegovačkoga društva.

Međutim, spomenuta raznolikost tu se zadržava, tj. ne prepoznaje se relevantnost kulturnoga identiteta u političkoj sferi te ona ostaje kao životni stil ili dio tradicijske baštine. To znači da se u sferi političkoga često nameće patriotski diskurs “građanskoga modela” u kojemu se Hrvati svode na etnonacionalnu zabludu koja egzistira tek kao kulturni privjesak državnom konceptu građana.

Najvidljiviji element spomenute desubjektivizacije jest potpuno ignoriranje političke volje Hrvata iskazane na prošlim izborima gdje se gotovo plebiscitarna volja po pitanju izbora za člana Predsjedništva BiH potpuno ignorirala, te se nametanje Željka Komšića naknadno legitimiralo građanskom opravdanošću i poželjnošću takvoga modela.

Kanadski model?

Zagovornik ste kanadskog modela kao rješenja za BiH. Je li takav integrativni pluralizam moguć i na koji način bi se provodio s obzirom na antropološke, geografske, vjerske, povijesne i političke silnice u BiH koje više naginju “korporativnom” pluralizmu kao svojevrsnoj ostavštini SFRJ?

– Ne znam je li moguć ili izvediv, ali je jedini put izlasku iz društveno-identitetske paralize u kojoj se BiH trenutno nalazi. U kanadskom modelu “diferenciranoga građanstva” nacionalna pripadnost nije tek puki kulturni fenomen ili folklor nego politička činjenica koja se uvažava.
Dakle, različitost se priznaje kao politički fakt i ugrađuje u javnu sferu. To omogućuje da se frankofona zajednica osjeća udobno u svom kulturološko-političkom identitetu, ali bez zazora prema zajedničkom građanskom identitetu na razini cijele države.

Ako u zapadnoj demokraciji kanadskoga tipa nije kontradiktorno istovremeno postojanje partikularnih nacionalnih i zajedničkoga građanskoga identiteta i njihova komplementarna artikulacija, ne vidim razloga zašto bi u BiH takav model bio difamiran kao boljševički ili čak fašistički.

Ističete da tzv. tranzicija iz komunizma u demokraciju nikada nije zamišljena za višenacionalna društva. Treba li zbog toga što prije podvući crtu ispod današnjeg federalizma i krenuti prema organskom konfederalizmu kao jedinoj opciji za opstojnost buduće BiH?

– Zaista pažljivom promatraču ne može promaknuti činjenica da su stotine eksperata i milijuni eura uloženi u tranzicijske procese u BiH, a osjećaj građana je kao da se nismo pomaknuli s mrtve točke. Zapravo jesmo, BiH je uz sve svoje mane ipak kakav-takav demokratski režim, ali s nefunkcionalnim političkim sustavom. Problem je u tome što se cijela stručna, znanstvena i politička elita usmjerila na provođenje gotovih recepata tranzicije koji su provedeni u ostalim zemljama tzv. istočnoga lagera. Međutim, ti modeli nikada nisu bili kreirani za posttraumatska društva s dubokim nacionalnim podjelama i nepovjerenjem. Stvar je u tome da se postojeći tranzicijski modeli preprave s ciljem veće inkluzivnosti i osjetljivosti institucija na postojeće razlike. Politički sustav definitivno bi postao funkcionalniji, a nacionalne zajednice privrženije državi jer bi se njihovi interesi i mogućnosti participacije u političkim institucijama definitivno povećali.

Kakvo je stanje na terenu u pogledu zastupljenosti Hrvata u izvršnoj vlasti Federacije BiH i kolika je njihova kulturna, politička, akademska, medijska i svaka druga prisutnost i vidljivost u svakodnevnom životu?

– Osobno smatram da se ravnopravnost konstitutivnoga naroda teško može mjeriti postotcima zastupljenost pripadnika toga naroda u izvršnim institucijama, te bi se svako upuštanje u takvu vrstu analize ili procjene moglo diskreditirati kao “brojenje krvnih zrnaca”. Stoga je mnogo simptomatičnija činjenica medijske skučenosti Hrvata u BiH. Njihova participacija u medijskome prostoru je izuzetno parcijalna, svedena na improvizaciju i ad hoc snalaženje unutar resursa koji su im dostupni. Dakle, sistematsko i javno financirano artikuliranje i prenošenje, uvjetno rečeno hrvatskih perspektiva, gotovo je pa minimalno. Javni servis začahuren u ideološku matricu sotoniziranja Hrvata ili ignoriranja njihovih interesa obavlja svakodnevni posao kontaminacije i perpetuiranja međunacionalnih nesnošljivosti. Klasični primjer je slučaj Adisa Pokvića iz Gornjeg Vakufa koji je fašističkim obilježjima na automobilima stvorio svojevrsni medijski linč prema Hrvatima dok se nije ispostavilo da se radi o Bošnjaku i namjernom činu izazivanja međunacionalne nesnošljivosti. Medijska isprika je, uz rijetke izuzetke, izostala, a šteta učinjena lokalnim Hrvatima potpuno ignorirana bez velike potrebe iskazivanja njihove strane cijele priče.

Opcija koja generira mržnju

Rastaču li tzv. građanska platforma i Željko Komšić Daytonski sporazum i hoće li unitaristička politika koju provodi u sprezi s SDA-om potpuno uništiti ionako majorizirane Hrvate u BiH?

– Rastače i više nego što je u ovom trenutku zamislivo. Građanska opcija u BiH je zapravo pravi generator mržnje. Dovoljno je samo pogledati predizbornu kampanju u kojoj korifeji građanske opcije metaforički okreću mitraljez prema Hrvatima u Hercegovini, gdje se poziva na odlazak u šumu kao 1941., gdje se skandaloznim parolama na izbornim skupovima prijeti hrvatskoj predsjednici, gdje se prijeti izmišljanjem afere o vehabijama radi uništavanja turističke sezone na Jadranu, gdje se bezočno psuje ustaška majka hrvatskoj predsjednici itd. U svim slučajevima se ne radi o anonimnim internetskim trolovima, nego ozbiljnim akterima na javnoj sceni, od člana Predsjedništva BiH, parlamentarnih zastupnika, dekana privatnih fakulteta do uglednih novinara. Problem građanske opcije je u načelnom stavu da joj je mrzak svaki nacionalizam, međutim, u trenutku krucijalnih političkih odluka njezini stavovi u najvećoj mjeri preklapaju se ili priklanjaju većinskom nacionalizmu utjelovljenom kroz politiku SDA-a. Zaključno, kada ova država postane pluralna demokratska zemlja, politički likovi poput Željka Komšića i ostalih građanskih prvaka ostat će zapamćeni kao agresivni populistički kriptonacionalisti koji su stvarali državu po kalupu većinskoga nacionalizma na štetu i preko leđa najmalobrojnijega konstitutivnoga naroda.

Dario Majetić l Glas Slavonije

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare