
Presudno je dosljedno provoditi federalizam ili krenuti u konfederalizam
Najvidljiviji element spomenute desubjektivizacije jest potpuno ignoriranje političke volje Hrvata iskazane na prošlim izborima gdje se gotovo plebiscitarna volja po pitanju izbora za člana Predsjedništva BiH potpuno ignorirala, te se nametanje Željka Komšića naknadno legitimiralo građanskom opravdanošću i poželjnošću takvoga modela.
Zagovornik ste kanadskog modela kao rješenja za BiH. Je li takav integrativni pluralizam moguć i na koji način bi se provodio s obzirom na antropološke, geografske, vjerske, povijesne i političke silnice u BiH koje više naginju “korporativnom” pluralizmu kao svojevrsnoj ostavštini SFRJ?
Ako u zapadnoj demokraciji kanadskoga tipa nije kontradiktorno istovremeno postojanje partikularnih nacionalnih i zajedničkoga građanskoga identiteta i njihova komplementarna artikulacija, ne vidim razloga zašto bi u BiH takav model bio difamiran kao boljševički ili čak fašistički.
Ističete da tzv. tranzicija iz komunizma u demokraciju nikada nije zamišljena za višenacionalna društva. Treba li zbog toga što prije podvući crtu ispod današnjeg federalizma i krenuti prema organskom konfederalizmu kao jedinoj opciji za opstojnost buduće BiH?
– Zaista pažljivom promatraču ne može promaknuti činjenica da su stotine eksperata i milijuni eura uloženi u tranzicijske procese u BiH, a osjećaj građana je kao da se nismo pomaknuli s mrtve točke. Zapravo jesmo, BiH je uz sve svoje mane ipak kakav-takav demokratski režim, ali s nefunkcionalnim političkim sustavom. Problem je u tome što se cijela stručna, znanstvena i politička elita usmjerila na provođenje gotovih recepata tranzicije koji su provedeni u ostalim zemljama tzv. istočnoga lagera. Međutim, ti modeli nikada nisu bili kreirani za posttraumatska društva s dubokim nacionalnim podjelama i nepovjerenjem. Stvar je u tome da se postojeći tranzicijski modeli preprave s ciljem veće inkluzivnosti i osjetljivosti institucija na postojeće razlike. Politički sustav definitivno bi postao funkcionalniji, a nacionalne zajednice privrženije državi jer bi se njihovi interesi i mogućnosti participacije u političkim institucijama definitivno povećali.
Kakvo je stanje na terenu u pogledu zastupljenosti Hrvata u izvršnoj vlasti Federacije BiH i kolika je njihova kulturna, politička, akademska, medijska i svaka druga prisutnost i vidljivost u svakodnevnom životu?
– Osobno smatram da se ravnopravnost konstitutivnoga naroda teško može mjeriti postotcima zastupljenost pripadnika toga naroda u izvršnim institucijama, te bi se svako upuštanje u takvu vrstu analize ili procjene moglo diskreditirati kao “brojenje krvnih zrnaca”. Stoga je mnogo simptomatičnija činjenica medijske skučenosti Hrvata u BiH. Njihova participacija u medijskome prostoru je izuzetno parcijalna, svedena na improvizaciju i ad hoc snalaženje unutar resursa koji su im dostupni. Dakle, sistematsko i javno financirano artikuliranje i prenošenje, uvjetno rečeno hrvatskih perspektiva, gotovo je pa minimalno. Javni servis začahuren u ideološku matricu sotoniziranja Hrvata ili ignoriranja njihovih interesa obavlja svakodnevni posao kontaminacije i perpetuiranja međunacionalnih nesnošljivosti. Klasični primjer je slučaj Adisa Pokvića iz Gornjeg Vakufa koji je fašističkim obilježjima na automobilima stvorio svojevrsni medijski linč prema Hrvatima dok se nije ispostavilo da se radi o Bošnjaku i namjernom činu izazivanja međunacionalne nesnošljivosti. Medijska isprika je, uz rijetke izuzetke, izostala, a šteta učinjena lokalnim Hrvatima potpuno ignorirana bez velike potrebe iskazivanja njihove strane cijele priče.
Opcija koja generira mržnju
Rastaču li tzv. građanska platforma i Željko Komšić Daytonski sporazum i hoće li unitaristička politika koju provodi u sprezi s SDA-om potpuno uništiti ionako majorizirane Hrvate u BiH?
– Rastače i više nego što je u ovom trenutku zamislivo. Građanska opcija u BiH je zapravo pravi generator mržnje. Dovoljno je samo pogledati predizbornu kampanju u kojoj korifeji građanske opcije metaforički okreću mitraljez prema Hrvatima u Hercegovini, gdje se poziva na odlazak u šumu kao 1941., gdje se skandaloznim parolama na izbornim skupovima prijeti hrvatskoj predsjednici, gdje se prijeti izmišljanjem afere o vehabijama radi uništavanja turističke sezone na Jadranu, gdje se bezočno psuje ustaška majka hrvatskoj predsjednici itd. U svim slučajevima se ne radi o anonimnim internetskim trolovima, nego ozbiljnim akterima na javnoj sceni, od člana Predsjedništva BiH, parlamentarnih zastupnika, dekana privatnih fakulteta do uglednih novinara. Problem građanske opcije je u načelnom stavu da joj je mrzak svaki nacionalizam, međutim, u trenutku krucijalnih političkih odluka njezini stavovi u najvećoj mjeri preklapaju se ili priklanjaju većinskom nacionalizmu utjelovljenom kroz politiku SDA-a. Zaključno, kada ova država postane pluralna demokratska zemlja, politički likovi poput Željka Komšića i ostalih građanskih prvaka ostat će zapamćeni kao agresivni populistički kriptonacionalisti koji su stvarali državu po kalupu većinskoga nacionalizma na štetu i preko leđa najmalobrojnijega konstitutivnoga naroda.