Published On: Čet, ožu. 7th, 2019

DRAGO BOJIĆ: Jajce – Bitka za vjeru pradjedova

Dok lokalne nacionalne politike uz asistenciju vjerskih službenika vode ideološke ratove oko toga kome će pripasti više prošlosti, sadašnjost grada Jajca je sve tmurnija i tužnija, budućnost besperspektivna i neizvjesna. Dok dvije suprotstavljene strane pokušavaju zaplijeniti nacionalni spomenik Crkvu Svete Marije (Sultan Sulejmanovu džamiju), posežući za argumentima iz prošlosti, kopajući po gruntovnicama i katastrima boreći se za vjeru pradjedova, jajački spomenici kulture, uključujući i spomenutu crkvu, zbog zapuštenosti i nesposobnosti „agenata kulture“ propadaju.

Južnoslavenski narodi boluju istodobno od dvije manije: oni su, da parafraziramo riječi beogradskog književnika Filipa Davida s početka devedesetih godina, bolesni od „manije gonjenja“ i „manije veličine“ u isti mah, konstantno žive „u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama“. Kolektivna pripadnost u takvom psihičkom raspoloženju postaje božanska i metafizička kategorija, iznad koje ne može biti nitko i koja je spremna sve žrtvovati pa i živote onih koji ne žele biti dio opijenog i zaluđenog rodoljublja.

Nije to slučaj samo s nacionalnim identitetima i s ljubavlju prema  „jedinoj i vječnoj domovini“, već i s mnogim drugim čovjekovim pripadnostima. Ali za razliku od drugih identiteta koji ne zahtijevaju isključivu vjernost, nacionalni identitet ne priznaje konkurenciju, a kamoli opoziciju, tvrdi sociolog Zygmunt Bauman. Sve su nevjere dopuštene, samo ne nacionalna nevjera i izdaja domovine.

Slično bi se moglo kazati i za vjerničke identitete ljudi na ovim prostorima koji vlastitu vjeru ističu kao jedinu ispravnu i pritom omalovažavaju druge vjere. O takvom shvaćanju vlastite vjere francuski filozof André Comte-Sponville kaže sljedeće: „Kad bi bilo koja od tih religija mogla pružiti i najmanji dokaz o svojoj prednosti, ne bi joj bilo potrebno istrebljivati druge. Time svaka inkvizicija, svaka križarska vojna, svaki džihad, ma što o tome mislili njihovi privrženici, daju za pravo samoj sumnji koju oni pobijaju.“

Posljednjih godina, čini se, izraženije nego prije, i u gradu Jajcu se, na spomenutoj matrici ugroženosti od drugih i željom da se dokaže vlastita veličina u prošlosti, a zatvore oči pred svojom sadašnjom bijedom, iseljavanjem ljudi, obrazovnim primitivizmom, nekulturom i vjerskim fundamentalizmom, vode ideološki ratovi oko nacionalnih spomenika i vjersko-nacionalne ofanzive da se što više povijesti ovoga grada prisvoji za sebe.

U gradu u kojem je gotovo sve podijeljeno po nacionalnom ključu, vladajuće politike žele raspodijeliti i spomenike kulture. Središnja meta političkih, nacionalnih i vjerskih sukobljavanja je Crkva Svete Marije (Sultan Sulejmanova džamija) sa Zvonikom Svetog Luke. Cijelo vrijeme nakon rata i hrvatsko-katolička i bošnjačko-muslimanska strana pokušavaju te nacionalne spomenike prisvojiti sebi.

Evo kratke kronologije događanja u posljednju godinu dana. Koncem svibnja prošle godine Medžlis islamske zajednice u Jajcu je posjetio reis Kavazović. U sklopu posjeta, reis je sa svojim domaćinima pohodio i ruševine Sultan Sulejmanove džamije (Crkve Svete Marije) u kojoj se i molilo. Reis Kavazović i njegovi domaćini su znali da to ne bi trebali raditi i da će taj molitveni čin katoličko-hrvatska strana shvatiti kao pokušaj islamiziranja spomenika kulture u kojem se ne bi smjeli vršiti nikakvi religijski obredi.

Nije trebalo dugo čekati odgovor druge strane. Početkom studenoga prošle godine, na blagdane Svih Svetih i Dušni dan, nekoliko jajačkih katolika je prostor ispred crkve pokrštavalo lampionima u obliku križa, a polovicom istog mjeseca obilježena je na platou ispred stare crkve i 557. godišnjica krunjenja kralja Stjepana Tomaševića, uz prisutnost nekih franjevaca i kardinala Puljića. Kasnije je, istog dana, u obnovljenoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu slavljena i misa za kralja. Tko iole prati političke, nacionalne i vjerske odnose u Jajcu, ali i općenito u BiH, zna da ovdje nije riječ o „pobožnom sjećanju“ na posljednjeg kralja i molitvi za njegovu dušu, nego o političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije. To je relikt političkog katolicizma koji katoličku vjeru, u nekrofilskim liturgijskim seansama, zloupotrebljava za nacionalne i političke interese.

Ovih dana, spomenimo i to, na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Medžlis islamske zajednice u Jajcu je organizirao prigodni program „pozivajući sve patriote na dovu pod zastavom domovine“. Neki u tome neće vidjeti ništa sporno jer i druge dvije vjerske zajednice služe parastose za otadžbinu i slave mise za domovinu. Može se, naravno, moliti za svakoga i za svašta, ali kad se molitva i molitveni čin stavi u službu države ili nacije i kad to organizira vjerska institucija, onda molitva gubi svoj duhovni i vjernički smisao. Organizator ove manifestacije, glavni jajački imam Zehrudin Hadžić, istodobno moli za domovinu i potkopava njezine temelje nezakonitom gradnjom vjerskih objekata i islamiziranjem javnih površina.

U politički intoniranom govoru koji je tom prilikom održao jajački imam, Bosna i Hercegovina je predstavljena isključivo kao domovina Bošnjaka i muslimana, kao da u njoj ne žive i pripadnici drugih vjera i etnija, bošnjaštvo i bosanstvo su izjednačeni, a drugi građani grada Jajca su usputno spomenuti kao vjerski i etnički neutralne „komšije“. Umjesto da proslava dana nezavisnosti posluži kao prilika za povezivanje različitosti, jer upravo bi molitva trebala pomirivati i transcendirati ovozemaljske razlike i interese, ona se strmoglavila u vjersku i nacionalnu isključivost.

Dok lokalne nacionalne politike uz asistenciju vjerskih službenika vode ideološke ratove oko toga kome će pripasti više prošlosti, sadašnjost grada Jajca je sve turobnija i žalosnija, budućnost besperspektivna i neizvjesna. Dok dvije politički suprotstavljene strane pokušavaju zaplijeniti nacionalni spomenik Crkvu Svete Marije, posežući za argumentima iz prošlosti, kopajući po gruntovnicama i katastrima boreći se za vjeru pradjedova, jajački spomenici kulture, uključujući i spomenutu crkvu, zbog zapuštenosti i nesposobnosti „agenata kulture“ propadaju.

Nacionalne i identitarne politike i nezajažljivi interesi lokalnih kabadahija su posve suspendirale stvarne probleme s kojima se suočavaju građani Jajca. Grad Jajce sve više tone u začarane krugove prošlosti, raspada se i trune u kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti, u institucionalnom smislu se srozava na razinu mjesne zajednice i kasabe, zbog čega ga masovno napuštaju njegovi građani: u posljednjih šest godina samo iz župe Jajce se odselilo dvije tisuće katolika (Hrvata), a vjerojatno je slično stanje i među muslimanima (Bošnjacima).

Jedino što preostaje u ovakvoj atmosferi jest da ne sudjelujemo u suludim i dugoročno pogubnim politikama i da postanemo „izdajnici“ tako osmišljenih nacionalnih i vjerskih ideologija. Biti „izdajnik“ u takvom sistemu vladavine koji se temelji na nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama, da opet citiramo Filipa Davida, „najmanje je što može i mora da učini svaki normalan i častan čovjek“.

Drago Bojić l Oslobođenje