Prof. dr. Miroslav Palameta jedan je od autora monografije “Tajna Boljuni” koja riječju i slikom prikazuje boljunsku nekropolu stećaka u blizini Stoca.
Sa svoja 273 kasnosrednjovjekovna spomenika, od kojih je dobar dio ukrašen tajnovitim likovnim predstavama i natpisima, boljunska nekropola u samom je središtu kulture tih kasnosrednjovjekovnih spomenika.
Razgovarala: Andrijana Copf – Dnevni list
U ovom katalogu – monografiji, autori knjige: prof. dr. Miroslav Palameta, Miro Raguž i Marinko Šutalo, uvode čitatelja u šetnju nekropolom, čak i ako tu nikada nisu bili. Prof. Palameta, inače sveučilišni profesor i znanstvenik koji se dugu zanima kulturnom baštinom, posebno tim spomenicima, u razgovoru za Dnevni list govori o boljunskoj nekropoli i o značaju stećaka za ovu zemlju.
Kako i s kojom idejom je nastala katalog-monografija “Tajna Boljuni”?
– Već dugo se zanimam stećcima, posebno natpisima i likovnim predstavama, isklesanim na njihovim plohama. Smatram da su ti spomenici preživjeli dio uništenog srednjovjekovnog kulturološkog konteksta, bez kojega danas djeluju fantastično i nestvarno i svakako zagonetno. Da bi se o njima nešto reklo suvislo, da bi se uopće započeli interpretirati, elementarni znanstveni pristup traži rekonstrukciju tog nestalog njihova okružja. Zato se hoće dosta strpljivosti, traganja i , ako hoćete, znanja.
Za takvo propitivanje nudi se svaka nekropola, posebno ta boljunska koja je prilično dobro očuvana, zahvaljujući mještanima. Ona nije upropaštena, nije čak ni ispitana do kraja. Prvi put, prvo regnositiciranje terena obavio je Šefik Bešlagić pedesetih godina prošlog stoljeća što je svakako dragocjeno polazište.
Kad mi se prošle jeseni obratio Miro Raguž, izvrsni dizajner i zaljubljenik u te spomenike, s Marinkom Šutalom, mještaninom koji se sa svojim vršnjacima posvetio prezentaciji i uređenju nekropole, pristao sam da združenim snagama napravimo nešto što bi bio tekstualni i slikovni podsjetnik na boljunsku nekropolu. Kako su se naši zahtjevi u standardima povećavali, na kraju je uobličena upravo takva knjiga kakvu sada imate.
Trebalo je dosta napora, pogotovo zbog snimanja jer se snimanje ne može obaviti u jednom trenutku nego se čeka određeni stjecaj kozmičkih sila, trenutak u vedrom danu kad sunce pod idealnim kutom osvjetljava i sjenči ukrase. Onda je Raguž napravio takav koncept da je to jedna svojevrsna šetnja: onaj tko čita ovu monografiju ili je razgleda, imat će osjećaj kao da ulazi u film, kao da ulazi u samu nekropolu, s tim da vidi više nego onaj šetač koji će razgledati stvarnu, realnu nekropolu.
Monografija se sastoji od dva dijela: eseja koji se zanima i nekropolom i čitavim kontekstom kulturološkim, antropološkim itd., odnosno sve ono što bi bilo relevantan odgovor na hipotetička pitanja nekog prolaznika i posjetitelja: Što je to?, Tko je to?, Što je ovo?. Pri tom je sve utemeljeno na znanstvenim činjenicama, literaturi, znanstvenim spoznajama u mojim istraživanjima također, a napisan na prijemčiv način. Tekstualni dio svojom informativnošću i prijemčivošću, s jedne strane, a onaj fotografski svojim dizajnom i kompozicijom rezultirali su knjigom koja će, makar se nadam, postavljati standarde.
Kako to da ta nekropola nije istraživana od 1956.?
– Veliki broj nekropola je neistražen, posebice arheološki. U tom smislu je najmanje napravljeno. Koliko se sjećam, samo je od većih nekropola ona u Lištanima kod Livna arheološki obrađivana. Iskapanja na njoj traju u prekidima već pedesetak godina, što upućuje na narav posla i nedostatak sredstava. Ima pri tom jako veliki broj nekropola koje nemaju nikakvu monografiju ili uopće nisu registrirane, kao recimo, ona u Gornjem Pologu kod Mostara.
Zašto?
– Ponajprije tih spomenika ima mnogo, a prva su registriranja za Zemaljski muzej u Sarajevu obavljali lokalni šumari, učitelji ili neki drugi službenici, pa su ti zapisi i opisi nekompletni. Zatim, to je jako opsežan posao, i to je uvijek povezano sa sredstvima i mogućnostima, to uvijek iziskuje sredstva. Obično se ne radi – kao što smo mi radili ovu knjigu – benevolentno, za svoje zadovoljstvo i svojim troškom. Konačno i samo objavljivanje je zahtjevno upravo u tom smislu. Za takve stvari, uz odobrenje projekata, uvijek se traže određena sredstva, a njih obično nedostaje.
Što stećci znače za kulturu ove zemlje?
– Kasnosrednjovjekovni spomenici, koje obično nazivamo stećcima, odnosno cijele nekropole takvih spomenika, prvorazredna su materijalna i umjetnička baština iz kasnog srednjeg vijeka. To su originalni spomenici, čije je matično područje na našim hercegovačkim i bosanskim krajevima. Oni su prepoznatljivost ovih prostora, kulturološki signali iz njihove prošlosti, pa su i obveza, posebno u smislu očuvanja i zaštite, nesumnjivo i predstavljanja, kao što je uostalom ova naša knjiga.
Predstavljen je projekt nominacije stećaka kao regionalnog projekta BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije za upis na svjetsku listu baštine UNESCO-a. Što bi značio upis stećaka na tu listu i vjerujete li da će zaista biti i upisani?
– Jedan prijedlog nominacije na istu adresu pravio sam i sam devedesetih godina kad sam bio član Državne komisije za spomenike prema Daytonu. To nije bilo nepoznato novom sastavu Komisije koja je sačinila taj službeni zahtjev. Boljunska nekropola ušla je na nju posve zasluženo i opravdano. Tko kod prelista ovu knjigu, a da i nije posjetio samu nekropolu, složit će se s time. Zapravo, stolačke nekropole su najpoznatije i najbolje očuvane. Radimlja, Bitunja, Boljuni, Hodovo s nekim neumskim i ljubinjskim nekropolama središte su te funeralne kulture. Njihovo stavljanje na listu svjetske baštine značilo bi podizanje razine zaštite upravo na svjetsku razinu, a to ne treba posebno eksplicirati.
Jesmo li kao društvo svjesni značaja stećaka i njihove važnosti?
– Ako pod pojmom ‘društvo’ mislite na državu, onda bi se moglo reći da je ta svijest nedostatna i nedovoljno institucionalna. Postoji zanimanje pojedinaca, ali svijest o tome na državnoj razini, što podrazumijeva djelovanje, posve je nedovoljna. Odnos prema Zemaljskom muzeju koji je bio i intelektualno središte i ona institucija koja je najviše i najkvalitetnije radila na istraživanju kulturne baštine, njezinoj zaštiti i predstavljanju sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, posve je egzemplaran. Više se ulagalo u vozni park i opće troškove u bilo kojem ministarstvu s bilo koje razine vlasti, nego u tu važnu instituciju.
Za Zemaljski muzej u Sarajevu, za njegovo održavanje bio bi dovoljan novac koji se baca samo za neko od brojnih, besmislenih i nekorisnih diplomatskih predstavništva. Hoću reći, ne postoji dostatna svijest o tome, a pisanje i izdavanje ovakvih monografija pokušava samo podizati kvalitetu te svijesti. To je jedan od ciljeva koji smo imali pred sobom i kad smo pisali i kad smo slikali za ovu monografiju. Inače kad pišem o stećcima, uvijek to podrazumijeva dimenziju podizanja svijesti. I zapravo treba nastojati u tome da se stećci zaštite kako pojedinačnim, tako i službenim državnim odnosom.