Published On: Pon, sij 28th, 2013

DR. ALMIRA REDŽIĆ: Istina o smrti moga supruga

“Pokušavamo, i kćerke i ja, u ovim danima sačuvati prisebnost, hrabro, ponosno prolaziti kroz sva ova iskušenja, iako još, uprkos svim ovim ljudima, Sulejmanovim i mojim prijateljima, kolegama, poznanicima, nepoznatima, koji nam dolaze, nikako do svijesti ne dopire osnovno: da našeg supruga i oca više nema”, kaže nam jučer dr. Amira Redžić, profesorica na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, koja je za Oslobođenje ispričala ono što porodica rahmetli akademika prof. dr. Sulejmana Redžića zna o njegovom nestanku i smrti, a o kojoj bh. javnost ne prestaje nagađati, ali i uveliko koristiti za “interne” ciljeve.
Naš je razgovor u petak trajao satima. Stalno je bio prekidan dugim kolonama onih koji su porodici došli izraziti saučešće. Na stoliću je naslagano stotinjak telegrama iz cijeloga svijeta, od raznih institucija, akademikovih kolega, poštovalaca, posebno onih s kojima je Redžić dijelio istu strast, prema prirodi u kojoj je, na Lapišnici, u kanjonu Miljacke, kao što se zna, njegovo tijelo i pronađeno 21. januara.
Svakodnevne šetnje
Ispovijest Amire Redžić dragocjena je i zbog toga što se njome demantuju mnoge navodne činjenice o kojima se dosad u javnosti govorilo kao nepobitnim.
“Taj sedmi januar je bio neradni dan na fakultetu, jer bio je pravoslavni Božić i mi smo ga provodili u uobičajenoj porodičnoj atmosferi. Planirali smo, preko Relaxa, da 23. januara idemo sve četvero na putovanje izvan zemlje (tog je dana na Barama obavljen akademikov ukop), kako bismo zaokružili jedan ciklus napornih predavanja i ispita za naše kćerke Ismetu i Belmu, ali i da bismo nas dvoje nakupili novu energiju za nastavak rada. Radovali smo se tom putovanju, a, eto, sada je među telegramima i Relaxov”, govori Amira Redžić, napominjući da su taj dan ručali i ona misli da je bilo dvadesetak minuta do 15 sati kada je njen suprug izašao iz kuće u šetnju.
“I to da ne bi nakon jela legao. Imao je takav običaj. Svakodnevne šetnje, posebno u starom dijelu grada, bile su nešto po čemu su ga svi znali. Otišao je u zimskoj jakni tamne boje s kapuljačom, ne kožnoj, kako su to neki rekli, i u futrovanim tamnim zimskim hlačama, nikako u trenerci, iako se sada govori da je nađen u njoj. Bio je, ne u cipelama, koje sada svi spominju, nego u crnim dubokim kožnim čizmama, a imao je topli šal sive boje na kockice”, prisjeća se Amira, napominjući da njen suprug nije imao kapu niti rukavice, koje, također, pominju u nekim napisima. No, pošao je s kamerom, u originalnoj crnoj futroli, od koje se nikad nije odvajao.
Ova kamera kao da je u zemlju propala. Porodici je rečeno da nije pronađena na mjestu na kome je bilo tijelo Redžića: “Spominju neki kao da nema ni novčanika, a Sulejman nikad novčanik nije ni imao. Ali, on je, u to sam sigurna, u jednoj koverti, u džepiću futrole, čuvao 150 eura. U džepiću su bila i njegova razna dokumenta”, tvrdi Amira, negirajući i izjave po kojima akademik nije taj dan imao mobitel.
“To nije tačno. On je ponio svoj mobitel, a kako je još prije oko godinu izgubio ličnu kartu, i nikako ne nalazeći vrijeme da izvadi novu, uvijek je nosio pasoš”.
Amira kaže da je njen suprug, čak i kada bi šetao ulicama Starog Grada, uvijek nešto snimao. Tog dana, oko 18 sati, počela je s zabrinutošću da se pita gdje je Sulejman.
“Prozvala sam ga, ali je bio nedostupan. Zvala sam ponovo, ko zna koliko puta, i svaki put je bilo isto”, ističe Amira, tvrdeći da to nije bilo njegovo ponašanje: “Znalo se desiti da on, recimo, nakon sesije Kruga 99 negdje sjedne i ne javi mi se, ali me ‘ukine’, da mi znak da me je čuo”. I, imajući u vidu njegovo zdravstveno stanje u posljednje vrijeme, aritmije, povišen šećer, a, prije svega sekiracije na poslu koje je teško podnosio, pomislila je da mu se nešto desilo i odmah je zvala KUM, Hitnu pomoć, Državnu bolnicu, raspitujući se da li se njen suprug nekome javio za pomoć. U tome je prošla noć. Sutradan, Amira odlazi u sve ove zdravstvene institucije i dalje uvjerena da njenog supruga nema jer ga je nešto zaboljelo.
Bez pompe
“On nas nikada nije htio opterećivati, pa je jednom, tako, sam otišao u Državnu bolnicu da se malo, kako je rekao, opusti. I ja sam stalno mislila da je i sada takvo što”, govori Amira, a njena kćerka Ismeta nam kaže da je ona s ocem bila vrlo bliska. (“Znali smo slati poruke jedno drugom iz naših soba”). I ona je bila uvjerena da je njen otac, možda, poželio otići na neko pusto mjesto, u neki od planinarskih objekata, te da ga je neki objektivni razlog spriječio da se javi.
Između 14 i 15 sati, 9. januara, Amira Redžić zove Policijsku stanicu Stari Grad i potom odlazi tamo, te dežurnom Mevludinu Hrvatu prijavljuje nestanak supruga: “Rekao mi je da ne dajemo ništa u javnost, da se ne diže pompa, te kako će oni, preko GPS-a, pronaći Sulejmana u roku od 24 sata. No, ništa od toga nije bilo i meni je tada kazano da se javim u kantonalni MUP. U njemu sat i po razgovara sa isljednikom Antom Andžićem, a malo kasnije i sa portparolom Irfanom Nefićem. “Portparol mi sugeriše da se ne javljamo na telefonske pozive, da nikome ništa ne govorimo i mi, porodica, postupamo po tim uputama. Ostajemo zatvoreni, sa velikom brigom, stalno u kontaktu sa istražiteljem, koji nas uvjerava da se provode uobičajene radnje. Mislim da je bio četvrtak, 17. januar, kada me zovu s portala doznajemo.ba i pitaju da li je tačno to da je nestao moj suprug. Korektno su prenijeli moj kratki odgovor”, ističe Amira, napominjući da ju je dekan fakulteta na kojem je radio njen suprug prof. dr. Rifat Škrijelj zovnuo dan prije početka zvanične istrage, a ona mu je rekla da će Sulejman uskoro doći: “Nisam željela pričati ništa više, jer je moj suprug posljednjih godina upravo od gospodina Škrijelja bio izložen mobingu. Evo, dekan je dao da se uredi novi kabinet za moga supruga, ali Sulejman nikada nije ušao u njega. Zato što je zauzvrat, vjerovatno, trebao da napravi neke ustupke. Centar za prirodne resurse CEPRES, koji je on osnovao, ugašen je… Nekada je znao reći da želi napustiti fakultet, no, to je sada druga priča”, kaže Amira, ističući da je na internetu, na jednom portalu, pročitala vijest o pronalasku muškarca na Lapišnici.
“Niko nas nije nazvao, nego sam ja zvala isljednika Adžića i nije tačno, kao što se piše, da smo odbili ići na Lapišnicu, nego je istina da je mene Adžić uvečer, iza osam, obavijestio da možemo doći na identifikaciju, tada ili ujutru. Sulejmanova braća su to uradila umjesto nas da bi nas poštedjeli i tih trauma. Istovremeno, želim reći i to da su oni bili kod nas upravo taj dan u kojem je moj suprug pronađen.”
Amira Redžić kaže da su i nju i kćerke pogodili napisi pojedinih medija, prije svih, na portalu Poskok i u Dnevnom avazu: “Poskok se ponaša u skladu sa svojim imenom, a Dnevni avaz je plasiranjem priče o vezi moga supruga sa Ševama očito htio postići neki svoj cilj, u svojoj prljavoj borbi protiv ko zna koga. Jadno je koristiti za to bilo koga, najmanje čovjeka poput moga muža, koji je bio toliko predan svome poslu i toliko vodio računa o tome da sve što radi bude pošteno.”
Akademikova supruga ne zna ni za kakve prijetnje ili ružne riječi što je, eventualno, Redžić čuo kao vještak-biolog na suđenju pripadniku AID-a Edinu Garapliji, u vezi s poznatim slučajem Herenda.
Boli šutnja
“On je analizirao uzorke na način koji je tražila struka i tada, i u slučaju Nedžada Ugljena, a barem ja ne znam da je imao tada ikakvih neprijatnosti”, govori Amira, odbijajući i pomisao da je Sulejman Redžić izvršio samoubistvo.
“Zar bilo ko ko ga je jednom vidio mogao i pomisliti na to. Mi smo, kao porodica,  ogorčeni na to što se niko iz akademske zajednice, ili gotovo niko, a kojoj je Sulejman pripadao tako srčano, nije našao da uzvrati na te teške kvalifikacije koje su u Avazu prilijepili za našeg oca i supruga. Cijelog je sebe davao toj zajednici, a od nje sada šutnja, ne razumijem to”, govori Amira, koja zbog toga nije dozvolila komemoraciju.
“Sulejman bi mnogima mogao biti primjer, a ne da sada služi za kićenje, posebno onima koji ga nisu poštivali za života”, kaže Amira, koju ostavljamo u dogovorima oko hatma-dove. Za prvi tevhid nije imala snage.