Dana 7. veljače 2021. na portalu grude.com izišlo je izvješće pod naslovom „DARKO PAVIČIĆ U CRKVI SVETE KATE U GRUDAMA“.
Uvod u izvješće donosi tko je D. Pavičić i koje su njegove uloge u društveno-javnom životu: „poznati pisac, po mnogima najbolji za vjerska pitanja, urednik i kolumnist u Večernjem listu u kojem objavljuje redovitu kolumnu Dopisništvo Kaptol, urednik i voditelj na Laudato televiziji, te pokretač i koordinator Laudato TV centra Međugorje“.
Slično stoji i u njegovim biografijama koje se mogu tražilicom naći na Internetu, osim ove posljednje oznake da je „pokretač i koordinator Laudato TV centra Međugorje“, jer je tu ulogu preuzeo u novije vrijeme. Svakako od prije je poznato da je zagovaratelj autentičnosti međugorskog fenomena što se zaključuje iz njegovih članaka, ali i posljednje knjige „Međugorje – prvih sedam dana. Cijela istina o ukazanjima od 24. lipnja do 3. srpnja 1981., izdanje: “Pavičić izdavaštvo i publicistika“, Zagreb, 2019. Ni u naslovu nema dosljednosti, jer govori o prvih sedam dana i odmah dodaje još tri dana, dakle prvih deset dana. Jesu li „ukazanja“ iz prvih sedam dana ili iz prvih deset dana? I koliko je tih „ukazanja“?
Potkraj grudskoga izvješća stoji kako su Pavičiću mnogi zahvalni zbog „svega što čini na promociji istine u Hercegovini koja je često na meti laži“. Zbog ovakve rečenice onaj tko je imalo upućen u hercegovački slučaj i međugorski fenomen zastane i kaže: Stani malo! Zašto? Zato jer je u grude.com vidljivo kako je zapravo istina na meti laži od strane izvješća i ostalih navedenih osoba. Budući da se u izvješću spominje i „mučeništvo“ dviju župa: Sv. Kate u Grudama i Sv. Jakova u Međugorju, neistine koje se iznose u izvješću utemeljeno je nazvati „mučenjem istine“.
Prvo mučenje istine jest to da je D. Pavičić predstavio knjigu „nakon svetih misa koje su predvodili fra Stanko Pavlović i fra Ante Šaravanja“
Da je istina na meti laži u ovoj rečenici, potvrđuje odluka Generalne uprave Reda Male braće i to za vlč. Stanka Pavlovića dekret od 30. svibnja 2001. kojim je otpušten iz Franjevačkoga reda, potvrđen od Kongregacije za ustanove posvećenog života 21. lipnja 2001. zbog “nezakonite odsutnosti iz redovničke kuće i tvrdokorne neposlušnosti zakonitim rasporedbama Poglavara u teškoj stvari”.[1] Isto vrijedi i za vlč. Antu Šaravanju koji je dekretom Generalne uprave Reda Male braće iz Reda otpušten 28. siječnja 2003., a Kongregacija taj dekret potvrdila 10. veljače 2003. On je na tu odluku upućivao hijerarhijske utoke, ali definitivno je otpušten Presudom na Signaturinu Plenumu 2. prosinca 2006., a Presuda je priopćena 3. siječnja 2007. [2]
Stoga dodavati njihovim imenima franjevačku oznaku „fra“, znači mučiti istinu, jer oni više nisu fratri skoro dva desetljeća. Je li moguće da to D. Pavičić ne zna? Ili zna pa namjerno ide protiv očite istine! I stvara dodatan kaos u ionako teškom neredu? I predstavljaju ga kao „pokretača i koordinatora Laudato TV centra Međugorje“. Želi li se, s takvim novinarom, i Laudato TV uplitati u ovaj bolan hercegovački slučaj?
Osim toga, oni su nezakonito uzurpirali župnu kuću i crkvu sv. Kate u Grudama i tako nezakonito djeluju od početka 2000. godine. Je li moguće da to D. Pavičić ne zna?
Budući da je Pavičić Večernjakov dopisnik s Kaptola i novinar koji se bavi vjerskom tematikom, teško je povjerovati da on ne poznaje ove činjenice. Stoga se nameće pitanje – zašto je onda gostovao u takvu crkvenom neredu? Ili on ima samo jedan jedini cilj, mimo svih crkvenih pravila i zakona?
Drugo mučenje istine u izvješću jest govor o knjizi s naslovom „Međugorje – prvih sedam dana. Cijela istina o ukazanjima od 24. lipnja do 3. srpnja 1981.”
Tko je pročitao knjigu autora D. Pavičića i malo bolje poznaje međugorski fenomen, vidi da to nije nikakva promocija istine, nego da se u njoj nalaze brojne neistine. Da se to obrazloži, evo jednoga dijela neistina.
Neistina prvoga dana
Jesu li međugorska djeca poput fatimskih pastira ili skriveni pušači? Zagovaratelji autentičnosti međugorskog fenomena, među njima i D. Pavičić, ali i sami „vidioci“ svoju priču o prvome danu „ukazanja“ temelje uglavnom na iskazu kako su išli čuvati ovce. Tako pronalazimo i u knjizi „Međugorje – prvih sedam dana“ Ivanovo svjedočanstvo: „Polako smo se, umorni, vraćali prema našim kućama. Izlazeći s toga igrališta susrećemo djevojke i neki od mojih prijatelja pitali su ih kamo idu i što rade, a one su rekle da idu šetati, da idu po ovce.“[3] (str. 21)
U poglavlju prvoga dana još jednom se spominje „pastirska“ šetnja međugorske djece, i to „Iz razgovora fra Janka Bubala s Vickom“
„VICKA: Ne, ne. One su onda pošle kući tražiti mene, ali na ulazu u selo srela ji je mala Milka i zamolila da pođu s njom, da puste iz ograde ovce.
FRA JANKO: A čije su bile ovce?
VICKA: Milkine, jer ni Ivanka ni Mirjana nisu tada uopće imale ovaca.
FRA JANKO: I, šta onda?
VICKA: Milka je pustila ovce, i onda su se zajedno vraćale u selo“.[4]
A skriveni pušači? Svjedok je biskup Žanić: „Mjesec dana nakon početka ‘ukazanja’ otišao sam u Međugorje ispitati ‘vidioce’. Sve sam ih zakleo na križ da mi moraju govoriti istinu (snimljeno na magnetofonskoj vrpci). Prva je bila Mirjana: ‘Išle smo tražiti ovce i najednom…’ (kapelan u župi me upozorio da su išle pušiti, skrivale su to pred roditeljima). ‘Čekaj, Mirjana, ti si pod zakletvom. Jeste li išle tražiti ovce?’ Stavila je ruku na usta, „oprostite, išle smo pušiti’.“[5]
Koliko li puta, vezano uz Međugorje, čujemo riječ „tajna“?! No, da su djeca išla pušiti, nije tajna, nego činjenica, koju mnogi kriju kao tajnu.
Neistina sedmoga dana, s obzirom na prestanak „ukazanja“
Autor knjige nam iznosi falsificiran razgovor fra Joze Zovke i „vidjelaca“, a taj se razgovor odnosi na prestanak „ukazanja“:
„Rekli su u petak – odgovara Mica, a neka od vidjelica (Mirjana ili Ivanka) govori: osim ako im Gospa ne kaže da želi još dolaziti, što je važno za razumijevanje onoga što će se poslije događati, tj. za nastavak ukazanja svih sljedećih godina“.[6]
Neizmijenjen autentičan razgovor:
Mirjana je fra Jozi rekla: „Pitala sam je koliko će dana ostat s nama, koliko će dana tačno ostat s nama. Ona je rekla: ‘tri dana‘.“[7] A Mica fra Jozi svjedoči sljedeće: „… na primjer, kad sam im ja rekla: ‘da li bi se Blažena Djevica Marija pojavila njima i u crkvi?’, oni su odgovorili da se ona nasmijala i da je rekla da bi. Onda je Mirjana pitala: ‘U koje vrijeme?’. To ja nisam rekla – ona je rekla: ‘U isto vrijeme’. I pitala je još: ‘Koliko će se puta njima pojavljivati?’ Oni su rekli uglas: „Tri puta“. I onda, kada je Mirjana… da li je to Mirjana bila?… ne zna?… da ostavi neki znak…“.[8]
Dakle, nigdje nema ovih riječi koje D. Pavičić donosi u svojoj knjizi: „osim ako im Gospa ne kaže da želi još dolaziti“. Isključivo su govorili o „još tri dana“, „do petka“.
Jedina nedoumica o ta tri dana bila je mjesto „ukazanja“, a ne trajanje „ukazanja“, pa Mirjana govori fra Jozi: „Ako nam Gospa ne kaže, možda zadnji dan želi na brdo“.[9]
A budući da se „Gospa“ nastavila „ukazivati“ i nakon ta tri dana, kako bi uklopili cjelokupnu priču o „ukazanjima“ i pokrili rupe neistina, potrebne su ovakve manipulacije ili dopune razgovora da bi se masa uvjerila u autentičnost događaja.
Izvješće grudskoga portala završava: „Sam dolazak Darka Pavičića u Grude zasigurno će doprinijeti i još boljem razumijevanju vjerskih struktura jednih za druge.“
Na kakvu temelju stoji ta rečenica?
Sv. Pavao zapisa „Crkva Boga živoga“ jest „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15). Samo istina i djelovanje po istini može pridonijeti „još boljem razumijevanju vjerskih struktura“. Bez istine se može sijati samo razdor i nerazumijevanje, kao što godinama pojedinci i čine.
Ako izvješću grude.com nije do istine, postoji nada da će do istine u budućnosti biti D. Pavičiću jer radi na „Laudato TV“, prvoj hrvatskoj obiteljskoj televiziji s „kršćanskim vrijednostima“. A istina je zasigurno jedna od kršćanskih vrijednosti.
Sam Spasitelj Isus Krist za sebe je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,6), a oltar je stol Gospodnji, mjesto gdje se prinosi euharistijska žrtva, žrtva Istine. Stoga ne čini uslugu ni Bogu, ni Crkvi, ni Oltaru, tko promovira ijednu neistinu od prvoga do sedmoga dana, odnosno od prvoga do posljednjega dana.
[1] Vrhbosna, 4/2001., str. 374-375; Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 2/2007., str. 53.
[2] Mir i dobro, 1. IV. 2003., str. 21; Vrhbosna, 2/2003., str. 179-181; Službeni vjesnik, 2/2007., str. 47-53.
[3] D. Pavičić, Međugorje – prvih sedam dana, Zagreb, 2019., str. 21.
[4] Isto, str. 28.
[5] P. Žanić, Istina o Međugorju, Mostar, 1990., str. 3, br. 5.
[6] D. Pavičić, Međugorje – prvih sedam dana, str. 199.
[7] D. Škunca Klanac, Na izvorima Međugorja, Mostar, 1997., str. 142-143. (Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca“, utorak navečer, 30. VI.1981.).
[8] D. Škunca Klanac, nav. dj., str. 156 (Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca“, utorak navečer, 30. VI.1981.).
[9] D. Škunca Klanac, nav. dj., str. 166 (Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca“, utorak navečer, 30. VI.1981.).