Nije lako biti sudac u svijetu u kojem pravdu kroje tenkovi, a presude donosi američki predsjednik. Još je teže biti predsjednica Međunarodnog kaznenog suda kad shvatiš da ti sud ne vrijedi ni pišljiva boba ako slučajno poželiš suditi onima koji su stvarno moćni. Pitate se kako to izgleda? Pa, pitajte Tomoko Akane. Ako je, naravno, još uvijek imate gdje pitati.
Američki predsjednik Donald Trump odlučio je konačno ušutkati Međunarodni kazneni sud. Potpisao je uredbu kojom uvodi sankcije protiv suda, nazivajući njegove postupke “nelegitimnim i neutemeljenim”. Financijska sredstva? Blokirana. Vizna ograničenja? Naravno. Svaka država ili pojedinac koji bi se usudio surađivati s ICC-om riskira da mu SAD zalijepi etiketu “državnog neprijatelja”. Ako ste mislili da će međunarodno pravo opstati bez blagoslova Bijele kuće, razmislite opet.
Tomoko Akane, predsjednica Suda, sva zgrožena upozorava da su Trumpove sankcije “ozbiljan napad na međunarodni poredak zasnovan na zakonu”. Zakon? Koji zakon? Onaj koji vrijedi samo za male i nemoćne? Onaj koji šalje Srbe, Hrvate, Ruande i Bosance u Haag, dok američki generali, izraelski premijeri i razni drugi kremaljski i washingtonski mesari nikad ne dobiju ni poziv na razgovor?
SLOBODA, DEMOKRACIJA I GUANTÁNAMO
Ako se pitate što se događa kad sud koji bi trebao suditi ratnim zločincima pokuša suditi nekome iz “odabranog kruga”, Trump vam je sad sve fino objasnio. ICC je tu da se bavi divljacima – onima iz zemalja gdje raste maslinovo ulje i gdje ljudi imaju dužu povijest od NATO saveza. Ali kad se Sud malo previše zaigra i odluči istraživati američke vojnike ili izraelske političare, odjednom postaje nelegitiman.
A što sad? Ako je sud “nelegitiman”, ako su njegovi suci pod sankcijama, ako nitko više ne smije s njim surađivati – nije li to jednostavno kraj Međunarodnog kaznenog suda? Treba li mu već rezervirati grobno mjesto negdje pored Lige naroda, Ženevskih konvencija i onih naivaca koji su mislili da će Vijeće sigurnosti ikad uvesti sankcije protiv Amerike?
Trump je odlučio da je ICC gotov, i ako Tomoko Akane još uvijek misli da je u pravu, možda bi trebala pripremiti putnu torbu. Ako ima sreće, završit će samo na nekoj crnoj listi, a ako nema – pa, Guantánamo je ionako već prepun ljudi kojima nitko nikada nije dao šansu da se brane pred sudom.
Ali neka se ne brine. Tamo nema ni Međunarodnog kaznenog suda.
Jer gdje počinje američka pravda, tamo završava Haag.
HAAG JE MORAO PASTI JOŠ PRIJE 30 GODINA
Da su ovi suci imali i trunke moralne odgovornosti, sami bi davno pozvali na gašenje Međunarodnog kaznenog suda. Jednostavno i jasno: ako postoje “ribe” koje se ne smiju dovesti pred sud, ako postoje ljudi i države izuzeti od pravde – onda sud nema smisla.
Ne treba im Trump da im objasni da su nemoralni. Oni su duboko nemoralni već desetljećima.
A te “ribe” nisu samo Amerikanci ili Izraelci. Sjetimo se izjave haaških tužitelja usred rata u BiH:
“Zločini muslimana nad katolicima nisu u fokusu ovog suda.”
Čekaj malo – što? Zločini nisu u fokusu? Sud koji se navodno bori protiv nekažnjivosti ratnih zločina, sud koji bi trebao biti vrhunac međunarodne pravde, izjavljuje da neće procesuirati određene zločine jer nisu politički zanimljivi?
Već tada je ovaj sud, ovo smeće, ova gamad, trebala biti predmet tužbi. Već tada je trebalo prekinuti suradnju s tom institucijom. Ali nije. Zašto?
Jer je netko to namjerno sakrio.
Jer je netko – recimo, Stipe Mesić – pobrinuo se da ovo priznanje haaških prostitutki ne dospije u javnost.
I zato smo imali sud koji je presuđivao Hrvatima, Srbima i ponekom nesretnom afričkom generalu, dok su pravi moćnici nastavili raditi što hoće.
Zato danas ICC umire ne kao simbol pravde, već kao još jedna sramotna fusnota povijesti. Trump je samo zabio zadnji čavao u lijes.
Ali pravi krivci za ovo nisu u Washingtonu. Pravi krivci su oni koji su ikada vjerovali da pravda može postojati u svijetu gdje se riba ne smije dirati.
I dok se u Haagu pale svijeće za posljednje dane Međunarodnog kaznenog suda, dok suci pišu pisma podrške sami sebi, dok Tomoko Akane uzdiše nad nepravdom koja je, zamislite, zadesila nju osobno – negdje u Hrvatskoj, na nekom spomeniku na kojem su urezana imena generala koje je taj sud prognao, jedan golub se posere, i tako kaže sve što treba reći o pravdi kakvu Haag nudi. /POSKOK
wpDiscuz
