Published On: Čet, ruj. 13th, 2018

Dnevnik bivšeg branitelja

Sjećam se svog profesora i kako je govorio da pravi pisci trebaju pisati svoje priče a ne opisivati tuđe. To je bilo davno na mojim prvim časovima jezika kojeg se sad stidim.

Stidim se svog profesora i on bi se sad stidio mog pisanja da može pročitati ove redove ali sreća pa je mrtav pa nikad neće. Ubijen je u ratu jer je bio profesor jednog jezika koji je dobio jednu naciju i s njom prve žrtve nacionalizma koji je zavladao nakon što se nekadašnja država raspala.

Stidim se još samo toga jer sve ostalo vrijedno stida i ponosa nestalo je davno zajedno s državom u rovovima prepunim mrtvih tijela, bijelih ruku sa kojih se cijedila krv miješajući se sa smradom urina u vojničkim kanalima koje smo kopali da obranimo čast i slobodu jedni od drugih.

Kopali smo kanale a danas kopamo po kantama za smeće. Branitelji to rade često i nevidljivo u jutarnjim satima dok kese sa hranom vise sa strane i čekaju da likovi pognute glave dođu iz sjenki po svoj obrok prije smećara i kamiona komunalnog poduzeća. Nekad sam hodao i podignute glave sa svojim činovima zabijenim oštrim iglama blizu svog srca ali danas su ti činovi isto tako u smeću kao i moji obroci.

Sve je završilo u smeću i evo me danas spavam u šatoru pored kontenjera za smeće i Zgrade Vlade tražeći svoja prava kao čovjek i nekadašnji branitelj zemlje koje se svi odriču, mladi je napuštaju a ovi koji su ostali ne znaju šta je rat i šta je napravio od ljudi.

Ležim u šatoru već nekoliko dana koji prokišnjava i grijem se na termosicu sa razrijeđenom kafom. Ujutro nas nekoliko skupi desetak maraka sitniša i potom nas puste u lokalnom kafiću da uzmemo vrele vode i naspemo u naše boce koje ispijamo cijeli dan i noć grijući prste i čekajući nešto i nekoga da konačno izađe iz Zgrade Vlade i prizna naše postojanje. Nisam više čovjek. Postao sam nešto nalik na čovjeka kad je rat završio i sva prašina se konačno slegla.

Moj profesor bi se stidio mojih današnjih sastava i drago mi je što ne mora ovo pročitati jer ne bi mu se svidjelo iako bi razumio o čemu pišem.

Mog profesora su zatekli u stanu vojnici poput mene, prebili ga i potom umotali u tepih kao neko pašče i pustili da se uguši dok su mu ženu svezali i silovali na krevetu jedan za drugim sve dok posljednji nije prešao svojim vojničkim nožem preko njenog bijelog vrata, nosila je ogrlicu sa simbolom vjere koji u ratu nije bio dobrodošao jednoj od vojski pa je zato silovana, ubijena i iskasapljena dok joj je muž bio umotan u tepihu i vrištao za pomoć sve dok konačno nije izdahnuo. Smijali su se vjerovatno jer su takve stvari nekim vojnicima bile smiješne. Iz zabave se klalo, pilo, jelo i ubijalo a najviše kralo nakon svega i potom uništavalo i palilo da ništa ne ostane.

Ostali smo mi. Ostali su oni koji su branili narod od takve vojske i na kraju smo zaista uspjeli. Mi smo spasili našu zemlju sa njenom djecom i bili smo ponosni kad je sve konačno bilo završeno. U vojnim kolonama i kamionima smo dočekani kao heroji, klicali su naša imena i nosili nas na ramenima uprljane, krvave i umorne dajući nam vodu, sokove i kolače a mi smo naivno vjerovali da će to trajati zauvijek…

Danas je treći dan tog zauvijek iza rata nakon mnogo godina i nitko nas ne nosi na ramenima. Stajali smo pred Zgradom Vlade koju smo branili golim tijelima i vlastitim životima ali u toj zgradi sad žive i rade ljudi koji su sve to zaboravili. Djeca koju smo branili danas su velika djeca i neka od njih su izrasla u prave momke kakvi smo nekada bili mi. Ovi današnji momci su razvijeni, piju stereoide i nose ove crne uniforme opremljene sa raznim spravama i napravama koje u sekundi onesposobe protivnika i nikad nisam slutio da ćemo protivnici u ovoj igri postati upravo mi-Branitelji.

Jučer su nas mladići opet izudarali pendrecima ispred Zgrade Vlade samo da neometano uđu visoki predstavnici naroda kojem pripadamo. Mladići su nosili svoje crne uniforme, kacige i zaštitu a mi naše tople termosice i plakate na kojima smo napisali šta tražimo i trebalo je nekoliko sekundi da nas rastjeraju sa ulice i glavnog ulaza a moj šator su pošutali i razvalili sa svojim snažnim nogama podsjećaju me na to kakve sam ja noge imao nekad a sad imam samo jednu. Branitelj i ratni vojni invalid. Ništa nisam dobio za to osim ovih mladića koji me svaki dan pomalo šutnu i gurnu a potom kažu da odjebem ispred ulaza da ne bi dobio šamar ko i jučer.

Mi se skupimo kao grupa starih pasa i shvatimo kako nemamo više svoje bombe, kalašnjikove i noževe da uđemo u borbu sa osim opremljenim momcima i naoružanim do zuba ali kakva bi to borba na kraju bila? Branitelji i djeca koju su branili tuku se ispred zgrade u kojoj sjedi bogata gospoda i stvara našu sudbinu na komadima papira.

Bilo me stid da udarim ovog momka jer bi mi mogao biti sin ali njega nije bilo stid da udari mene u zdravu nogu i opali mi jedan ‘disciplinsk’i kako ih momci u specijalnoj službi vole zvati. Disciplinski šamari su oni koji odjeknu najviše na obrazima branitelja. Vole kad slože šamar koji se čuje jer onda ima efekta na gomilu bolje nego šake i pendreci. Specijalci najčešče krenu na nas sa šamarima ali ovi mlađi odmah vade pendreke i brane vrata zgrade kao što smo mi nekad branili čitavu zemlju sa svim njenim zgradama.

Specijalci danas brane ova vrata svojim životom i divim se njihovoj hrabrosti kad krenu na nas svaki put kad dođe neka od crnih limuzina u pratnji desetak automobila. Nekad sam ja kao branitelj dolazio u pratnji kamiona, tenkova i helikoptera ali vremena se mijenjaju-Na žalost.

Danas ležim u svom šatoru koji prokišnjava jer su ga specijalci nogama već dva puta pogazili pa kisnem svaku noć dok grijem hladne prste na svoju termosicu i zapisujem ove redove uz svijetlost baterije koju mi je posudio jedan od poznanika s kojim sam ratovao i branio ovu zemlju. Kad baterija dođe kraju i termosica se ohladi popijem šaku svojih lijekova i zalijem razvodnjenim čajem i čekam da dođe san bez snova jer jedino tako mogu provesti svoju noć kao čovjek. U snovima su mrtvi ljudi. U snovima su ljudi koje sam ubio braneći ovu zemlju i smiju mi se u lice. Svi ti ljudi se sad smiju i nikako ih ne mogu opet ubiti jer je rat završio, nisam naoružan sve su mi oduzeli a moji činovi su na dnu neke kante zajedno sa mojim dnevnim obrocima pomiješani i umrljani mrljava kečapa ili krvi.

U snovima ne razlikujem šta je stvarno a šta nije i to zovu PTSP koji nikad neće proći. Kad se sve smirilo i vrijeme počelo prolaziti shvatio sam kako se ljudi sve manje i manje sklanjaju s puta kad branitelj prođe, kako nikoga više ne zanima šta se desilo i koliko je teško bilo i kako je moje vrijeme obrane  zaštite davno prošlo. Shvatio sam prekasno da nitko nikad neće obraniti mene.

Mi smo bili generacija koje umire za svoje ideale a naši ideali su umrli prije nas. Naš ideal je nestao prerano a mi smo ostali živi predugo. Da sam umro nikad ništa od svega ovoga ne bi vidio i napisao. Nikad. Umro bi kao heroj i bio pokopan sa najvišim odličjima i ostao bi zapamćen kao čovjek koji je poginuo za svoju zemlju i u tome bi bilo neke časti ali ovako časti više nemam jer nemam ni ponosa.

Da imam imalo ponosa ustao bi iz ovog šatora i otišao iz ove zemlje ali nemam novca da odem, nemam zdravlja da ustanem i nemam vremena da započnem ispočetka. Svi ostali su dobili svoje vrijeme da odlete i pređu granicu koju smo mi čuvali našim životima i gledam ih kad dođu u svojim autima svakog ljeta i zovemo ih ”dijaspora”. Dijaspora je tako sretna, napijena i najedena ali ni njoj branitelji ništa ne znače jer ne žive u zemlji koju smo branili. Dijaspora dođe u svojim skupim kolima i hvali našu hranu, rijeke i planine a potom baci smeće iz svojih skupih auta dok jure jer u dijaspori to ne bi nikad smjeli uraditi. U dijaspori je zabranjeno bacati smeće na zemlju u kojoj živiš ali ovdje je to normalno i prirodno jer mi i jesmo smeće zar ne?

Moj mrtvi profesor ne bi volio ovaj sastav ali svakako je mrtav pa neće nikad pročitati šta je njegov bivši učenika a sadašnji bivši branitelj napisao. Neće se razočarati u greške koje sam napravio pišući ovaj maleni rad i neće me ispraviti jer se ugušio u svom tepihu dok je bijela ruka njegove žene visila sa kreveta a kapi krvi koje su se slijevale pravile lokvu pored tepiha gdje je on umotan i miran ležao.

Otkucavao je sat na zidu a granate uništavale grad i krovove kuća koje su skrivale u podrumima uplakanu djecu bez očeva i majke koje čekaju na vojsku da dođe i uradi ono što vojska nije smjela raditi a to je braniti. Mnogi od nas su branili na ružan način svoju zemlju i to moram ako bivši branitelj priznati. Nisu je svi branili nego koristili. Koristili su žene ove zemlje na načine koji njeni sinovi nikad ne bi smjeli.

Koristili su žene za zabavu koje su do jučer bile žene za poštovanje. Kolegice, drugarice i prijateljice.

Komšinice su postale kurve druge vjere i nacije a potom bile silovane, zaklane i bačene kao smeće koje dijaspora baca iz prozora skupih automobila. Iz kamiona su se bacala mrtva tijela naših majki, sestara i drugarica da trunu pored puta. Tijela naših drugara su postala tijela koja treba ubiti i od kojih se treba obraniti po svaku cijenu.

Naoružana tijela koja su obučena u različite uniforme i sad se jedno tijelo bori protiv drugog tijela koje je obučeno drugačije u igri nalik na šah. Mi smo bili pijunu a ovo danas su naši kraljevi i kraljice u Zgradi Vlade za koje su pijuni igrali igru zvanu Rat. Dobili smo rat na kraju za naše kraljeve i kraljice i evo nas stojimo kao pijuni ispred dvorca i čekamo da kraljevi i kraljice izađu sa obećanim zlatom ali to se ne dešava.

Danas neki drugi pijuni u drugim uniformama izlaze iz dvorca i šutaju nas stare pijune sa šahovske ploče jer se igra neka druga igra a ona se zove Mir. Danas nije lijepo vidjeti branitelje jer podsjećaju na igru koja je davno završena i dobivena i zvala se Rat. U igri rata mi smo osvoji slobodu a dobili zauzvrat ništa.

Od našeg osvojenog ništa mi smo napravili šatore, nahranili su nas besplatnim lijekovima i dali nam tople vode sa česme iz lokalnog kafića da ugrijemo promrzle ruke na bocama s razrijeđenom kafom. Nekad su naše snažne ruke ponosno nosile teške zolje i uništavale barikade i tenkove a danas nosimo lagane plakate i jedva stojimo kad nas pretuku sa svojim igračkama i podijele nam nekoliko ‘disciplinskih’ šamara koji razbiju našu galamu i utišaju naša gladna usta.

Bole me usta. Ošamario me momak od 22 godine. Snažan neki lik sa velikim rukama i širokim ramenima. Skriven iza crne maske i zaštićen sa velikim prozirnim štitom od neprobojnog stakla udario me i pao sam za tren na šahovskoj ploči ispred Zgrade Vlade ali kad sam ponosno i drsko ustao zalijepio mi je šamar koji je odjeknuo i utišao galamu mojih kolega branitelja.

Usta su mi otrnula i uši zazujale i trebalo je vremena da dođem sebi od toga što sam doživio. Mislio sam da će se svijet srušiti, da će masa naroda stati u moju obranu kao što sam nekad stajao za za taj narod ali svi su samo prolazili gledajući u svoje telefone i pričajući među sobom dok je nas šačica stajala pred Zgradom Vlade gdje smo dobivali disciplinske šamare dok limuzine ulaze i izlaze iz garaže.

Mislio sam da će država stati i svi ustati za mene kao nekad ja za njih ali to se nije desilo. Ništa se zapravo nije desilo i već sam pokupljen sa trga dok su šutali moj šator i gazili moje prekrivače. Moju malu termosicu je jedan od njih šutnuo tako daleko da je umalo otišla pod tramvaj i prepao sam se čime ću sad grijati ruke jer više ne smijem piti iz nje možda je oštećena? To su bile prve misli koje sam imao nakon jednog šamara.

Nije stao svijet i nitko nije stao uz mene osim mojih kolega i suboraca ali neki su prošli gore od mene. Jedan je pretučen tako jako da nije mogao stajati na nogama a drugi su otrčali u park preko puta da ne dobiju još udaraca u glavu. Kad sam se okrenuo za svojom termosicom nabio me nogom u guzicu taj isti mladić koji mi je opalio šamar i rekao da se gubim i da me više ne vidi.

Neće me više nitko gledati i volio bi da imam svoju pušku kraj sebe ali oduzeli su mi svo oružje kad je rat završio. Volio bi imati i jednu bombu da je zagrlim i pustim prekidač dok me uspavljuju tablete umjesto večere i da konačno nestanem danas kad nisam jučer sa svim tijelima koja su nestala u ime mira i slobode.

Vidim da mi narušavamo red i mir za koji smo se borili. Mi sad kvarimo vaš mir jer vas podsjećamo na to kako ste ga dobili a to nije lijepo. Rat je završio i kome trebaju branitelji? Za odražavanje mira i slobode danas se koriste druge vrste pijuna a to su crni i maskirani specijalci isti u svim državama svijeta. Danas branitelji nemaju svoju uniformu.

Na cestama su to crni likovi koji udaraju civile, prolaznike i narod koji je isti poput njih ali dijeli ih ta crnina koju jedni nose na sebi sa crninom koju drugi nose u sebi.

Sutra ću otići u svoju garsonijeru i pomiriti se s tim da od ovog nema ništa. Leđa me bole i noga mi je utrnula od spavanja na mokrom prekrivaču i mislio sam da ću izdržati nekoliko dana jer sam izdržao nekad i nekoliko godina ali stari se. Vrijeme je učinilo svoje i ne može se.

Kad vam u mojim godinama opale nekoliko šamara i nabiju vas nogom u guzicu umorite se brzo i odustanete lako. Nismo mi više naoružani i moćni branitelji kao nekad koji su vas branili i za vas se borili nego umorni starci koji samo smetaju u lijepom gradu i remete vam teško osvojeni mir.

Mi smo vijest u novinama pored crne kronike sa starletama i horoskopom a nekad smo bili glavna tema cijele zemlje i vjerovali smo da nikad neće prestati a prestalo je kao što sve jednom prestane pa i ovo će.

Kao i nekad i ovo će proći možda ja neću biti tu da to vidim ali hoće ovi kraljevi i kraljice i njihovi pijuni. Bit će neki novi rat sa starim pričama o novom miru. Pijuni će se baciti u smeće kad više ne bude odgovaralo i šutat će ih kao što šutaju i mene danas jer istorija se samo ponavlja na Balkanu ali kad si mlad u to teško da povjeruješ. Kad si mlad ti želiš da stvoriš istoriju a ne da je ponoviš ali samo je ponavljaju jer ponavljanje je majka znanja. Problem u ovom našem ponavljanu je što nitko ništa nikad ne nauči.

Samo ponavljamo ratove, priče i mijenjamo ljude u tom  ubijajući stare i rađajući nove branitelje, specijalce, kraljeve i kraljice. Mi smo izgubili jer ništa nismo naučili. Mi smo zaista sve izgubili i bolje da nikad nismo ni branili ovo što smo dobili jer se stidim. Nije me ubilo ono što me napadalo na kraju nego ono što sam čuvao i štitio a to je bio ovaj momak i slični njemu.

Ovaj momak koji me nabio nogom i opalio mi šamar bio je dijete kad je sve ovo počelo i ne može znati kako je teško bilo izboriti se za slobodu u kojoj je on odrastao a mene izudarao. Njegova sloboda je moje djelo i u tom djelu nema mene na kraju. Na kraju sam izgubio.

Čekaju da pocrkamo. Jedan od njih je rekao ”Sebi si je branio nisi meni sikter odavde” Jedan od specijalaca je rekao da nisam branio ovu zemlju za njega nego za sebe i bio je upravu. Šta sam ja mislio kome ratujem? U ime koga i čega sam ja ikad uzeo pušku u ruke i krenuo da branim i napadam nešto što je već bilo moje? Opravdavao sam sebe dok sam pucao na druge kako branim i čuvam svoju zemlju ali jesam li zaista to radio? Zemlja su ljudi u njoj a ne komad prašine ali mi smo u ime prašine druge pretvarali u nju.

Ubijali smo druge ljude u zemlji gdje smo do jučer svi zajedno živjeli. Jedni su tu zemlju napadali, drugi branili a treći je se odrekli. Odričem je se i ja ali kasno. Kasno je za mene da se odreknem nečega što sam tako jako branio jer bi značilo da sam pogriješio a s tim ne bi mogao živjeti ovaj mali ostatak svog života na jednoj nozi. Ne bi mogao ponosno i drsko koračati na svojoj protezi kad ulazim u apoteku a svi se sklanjaju jer sam ratni vojni invalid i branitelj. Jedino mjesto gdje mi se danas itko sklanja su apoteke.

Imam prednost svugdje u bolnicama i apotekama jer sam invalid i bivši branitelj tako da besplatno imam lijekove za san, smirenje i sreću kad mi postane jasno šta sam to branio i od koga. Trebalo je da branim svoju zemlju od sebe i ostavim pušku i odem na vrijeme. Nije trebalo da sudjelujem ali taština, ponos i umišljena čast mi nisu dali mira. Bio sam mlad kao i ovi specijalci i nije mi bilo žao potrošiti život u ime herojstva i borbe jer bilo je na kraju uzbudljivo moram i to priznati. Bilo je uzbudljivo jednim dijelom moga bića uzeti pušku i osjetiti kako je to biti heroj, boriti se za viši cilj i dati život za slobodu.

Nitko mi nije uzeo život nego ostavio me sa pola života i bez pola noge i sa zabranom ulaska u Zgradu Vlade za koju sam se izborio. Uzbuđenje je nestalo a poniženje ostalo kao prijatelj i poznanik u noćima koje su došle i sa snovima koji ne prestaju. U snovima se sve ponavlja i ponovit će se opet jer ne možemo i ne znamo drugačije. Ja sam branitelj jedne zemlje i branio sam je od druge zemlje, svi smo bili jedna zemlja koja je napala samu sebe i to je otprilike cijela priča od koje je ostalo nas nekoliko koji traže svoje prava u zemlji koju su obranili ali tih prava više nema.

Papiri koje trebamo ne mogu se dobiti tako lako kao što smo mi dali naša tijela i njihove dijelove-Nitko nam nije rekao da će se ovo desiti. Nitko nam nije rekao kako će nas budući sinovi majki koje smo spasili šutati i pljuvati, šamarati i gurati. Nitko nam nije rekao kako ćemo mi morati čekati dok smo trčali na svaki poziv u ratište i na liniju. Nitko nas nije upozorio kako ne smijemo ratovati jer ćemo na kraju plakati osvojili ili ne.

Nitko se nije toga sjetio jer smo vjerovali kako se nikad neće desiti a desilo se a kad se desilo vjerovali smo kako nikad neće proći a prošlo je. Ostala je zemlja koju smo branili dok prolaze ljudi za koje smo se borili i jedino što remeti ovaj savršeni mir su disciplinski šamari koju pucaju po našim licima kao nekad meci po našim tijelima.

U ime bratstva i jedinstva.

Markoni

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer