Published On: Pon, stu 27th, 2017

OSLOBOĐENI OD ŽIVOTA MEĐU FAŠISTIMA: Dnevnici djece koja nisu preživjeli granatu ‘oslobodilačke’ Armije BIH

Sanja Garić, Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina Grebenar, Velimir Grebenar ubijeni su u Vitezu 10 lipnja 1993.  Navođenom granatom. Ne onom slučajnom. U jednom trenu su se igrali u dvorištu. U drugom trenu visili su po okolnom drveću. Razbacani.

Dok su roditelji još kupili tijela djece, iz naselja Mahala, udaljenog tek koju desetinu metara, pod kontrolom  oslobodilačke antifašističke Armije BiH, čuli su se povici veselja i odobravanja: „Spremili smo vam salate Ustaše, eto vam Herceg Bosne“.

Njihove ubojice nisu u Haagu. Zapovjednik njihovog ubojice nije u Haagu. General tog zapovjednika nije u Haagu. Politički pokrovitelj tog generala nije u Haagu. Politika koja ih je ubila ne naziva se UZP. Niti je zločinačka. To je u BIH osloboditeljska antifašistička politika.

Ova djeca ne znaju koji su sretnici. Nemaju pojma da su ubijeni u plemenitoj namjeri dobre politike da BIH danas bude bolja država. Da oni nisu ubijeni BIH bi danas bila lošija država.

Zašto bi njihovi roditelji tražili pravdu? Zašto bi itko bio ogorčen?

Jer čast je kad te ubije granata Armije BiH. Ako te ubio vojnik Armije BIH to je dobro za tebe. Jer te zaustavio da ne narasteš i ne postaneš fašist. Uostalom šta da su preživjeli udar granate Armije BIH. Jedine granate koja je taj dan tu ciljano pala. Oni bi time direktno uvrijedili Armiju BIH.Možda i samu državu BIH. Jer ne poginuti usred sile granate. To bi bila uvreda za granatu. Uvreda za čudo otpora.

Ovo je njihov dnevnik, njihova prva sjećanja iz djetinjstva:

Slika zaslona 2017-11-27 u 20.53.57

Ovo su njihove prve note upisane u kajdanku na satu glazbenog:

Slika zaslona 2017-11-27 u 20.54.47

 

Ovo su pisma mamama koja su napisala prošle godine za Majčin dan:

Slika zaslona 2017-11-27 u 20.55.18

Ovo su prve ljubavne poruke koje su dobili u srednjoj školi od svojih simpatija pa su ih sačuvali:

Slika zaslona 2017-11-27 u 20.56.07

 

Ovo je dnevnik njihovih sakupljenih sjećanja:

Slika zaslona 2017-11-27 u 20.56.52

Ovo nećete čitati na drugim portalima. Oni su naime pripadnici najmanjeg naroda u BIH. Fašistička djeca. Koja su imala tu sreću da ih više nema. Jer što da su ostali živi? Morali bi živjeti među fašistima. Što će ti takav život? Časnije je da te nema.

Kao takvi dakle nisu važni. Niti će o njima Al Jazeera raditi priloge. Al Jazeera je inače hiljadustoljetna bosanska televizija. Autohtona bosanska TV.

Na njoj i  na drugim medijima u BIH , onima koji su građanski, i nisu nacionalisti kao mi, možete čitati sjećanja djece najbolje nacije, i najboljeg naroda. Naroda koji ne zna  što je UZP. I koji se nije htio boriti dok su drugi pucali. Zato su pripadnici El Mudžahida morali doći jer se oni nisu htjeli boriti. Ta netko je morao braniti narod.

Stoga preporučamo da pročitate Knjigu dječaka koji je preživio logor Herceg-Bosne. Pošto Knjigu dječaka i djevojčica koji nisu preživjeli napade Armije BIH, ne možete pročitati. Nije da je cenzura. Naprosto te knjige nema. Kao i njih.

U svakom slučaju nije dobro da se zamarate jednako sudbinom sve djece u BIH. Postoje prava djeca i kriva djeca. Osim toga ova sjećanja su puna potresnih sjećanja. Knjiga viteške djece je prazna i dosadna. Nema nikakvih sjećanja.

Poskok.info

jasmin_i_sestra_u_sabirnom_centru_ratne_1993._godine
Jasmin Hodžić rođen je u Stocu 1984. godine. Tek što je krenuo u školu, u BiH je počeo rat, pa bio je primoran pohađati je na pet različitih mjesta, u pet škola. Nakon završenog prvog razreda u Stocu, školovanje nastavlja u Jablanici, Blagaju, Gnojnicama i Bijelom Polju kod Mostara.

Prvo iskustvo sa logorom Jasmin je imao u rodnom Stocu gdje je bio zatočen u civilnom logoru koji se nalazilo u obližnjoj školi. Jasminov otac je također odveden u logor, u zloglasni Dretelj.

Sa svojom sestrom, Jasmin je 1993. godine, nakon napada HVO-a, izbjegao u Jablanicu, gdje je, u jednoj vrsti kolektivnog centra, ostao sve do završetka rata.

U danima pred izricanje drugostepene presude ‘hrvatskoj šestorki’ u Hagu, nakon više od 20 godina nakon rata, Jasmin Hodžić je svoja sjećanja na strahote iz djetinjstva, pretočio u knjigu pod nazivom Telegrami za Angela Palmersa.

„Uokvirio sam ovih dana među korice svoje ratno sjećanje koje kao na filmskoj traci s mnogo upamćenih detalja nosim već dugo u svojoj glavi i ovdašnje najavljene presude haškim optuženicima ponukale su me da ostvarim taj svoj odavno već zacrtani plan. No, knjigu sam počeo pisati na godišnjicu odvođenja moje porodice u civilni logor, a mog oca u zloglasne koncentracione logore smrti. I, nakon što sam nedavno ponovo uspostavio kontakt s Angelom, vojnikom španskog IFOR-a u mirovnoj misiji u Bosni za vrijeme proteklog rata koji nam je u ratu ostavio svoju adresu u Španiji (i koji nas je tada pomogao jednom izrazitom svotom novca) čvrsto sam odlučio da je došlo vrijeme da se moja priča zaokruži, i tako je i bilo. A, jednu zanimljivost moram istaći. Tik što sam završio knjigu sasvim slučajno sam upoznao  direktora sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na pauzama između radnih sati na sjednici Senata Univerziteta u Sarajevu razmijenili smo samo nekoliko rečenica nakon što sam spomenuo da imam svoj rukopis. I upravo tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno da dr. Rasim Muratović kaže da rukopis moje knjige donesem u Institut, da će je oni štampati. Kako vidite, to se i desilo“, govori Hodžić.

Knjiga nije uperena ni protiv koga

U knjizi Hodžić prikazuje porodičnu ratnu hroniku, opisuje sve vrste stradanja u Mostaru i okolini. Govori o teškim sudbinama ljudi koji su mučeni, prebijani, pljačkani, izgladnjivani, silovani, ubijani. Ali, nikoga u knjizi ne imenuje. Čak ni gradove. Zato, suštinski, ona nema niti jednu riječ mržnje ili npr. osvete. Faktografski, okom djeteta, ova knjiga govori o običnim ratnim pričama ljudi i kao takve ih daje na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti.

Jedno od pisama koje je Palmers poslao Jasminovoj sestriJasmin Hodžić/Ustupljeno Al Jazeeri

„Negdje sam u knjizi osjetio da sve te pojave i sva ta dešavanja moram smjestiti u neki koš. A to je koš nacizma i fašizma. I protiv toga se kao ideje ili ideologije treba boriti, a ne protiv naroda, nacije i vjere. Jer, zločinci su žrtve svojih zlodjela. A, nama ne treba sud u Hagu reći šta nam se dešavalo. Valjda mi najbolje znamo kroz šta smo prošli. Sve u mojoj knjizi je autentično, uključujući i ime u njenom naslovu, ili pak sliku sa naslovne strane na kojoj smo sestra i ja iz ratne 1993. godine.

Sve u mojoj knjizi priča iz ratnog djetinjstva je neporeciva i čista istina i po prirodi stvari, to niko i ne može osporiti. No, ja sam napisao samo 33 ratne priče, na svega 80-ak stranica, a presuda Prliću i ostalima npr. sadrži preko dvije i po hiljade stranica u šest tomova knjiga. Međutim, ja sam pisao svoju porodičnu i svoju proživljenu istinu, ali i u tome sam obuhvatio sve aspekte našeg stradanja. No, nisam ja sve što se meni dešavalo ili sve što se svima dešavalo u ratu ispričao u svojoj knjizi, niti sam to zaista i mogao. Čista logika. Ali, nažalost, kako je to već primijećeno, svjedoci i vinovnici svih mojih sudbonosnih dešavanja jesu i na hiljade drugih porodica kojima se jeste dešavalo sve isto što i meni. U Hercegovini se, zapravo, svima događalo isto. Po programu. Muškarci u koncentracione logore, civili u logore za civile. Zatim deportacije. Ubistva. Mučenja. Silovanja. Izgladnjivanja. Urbicid. Genocid“, prisjeća se Hodžić.

Sjećanja o kojima se treba govoriti

„Potrebno je svjedočiti o onome što se ovdje događalo, treba se suočiti sa istinom. U Njemačkoj su se suočili sa počinjenim holokaustom i sada se o ovoj bolnoj temi može govoriti u toj državi, ali i šire. Strašni nacionalizam i šovinizam je ubijao, a o tome se treba govoriti. Knjiga Telegrami za Angela Palmerasa je posebno važna iz razloga jer ona predstavlja sjećanje djeteta o ratnim strahotama. Angel Palmeras bio je vojnik iz Španije, koji je djeci dijelio slatkiše  u vremenu velikog zla. Stoga je Angel tada u očima djece sigurno bio anđeo dobra u vremenu zla“, ističe Sanjin Kodrić, redovni profesor na Filozofskom fakuletu u Sarajevu.

Svjedok u slučaju protiv Prlića i ostalih, profesor Fahrudin Rizvanbegović, bio je zatočenik zloglasnog logora Dretelj. Rizvanbegović navodi da su opisi u knjizi samo dio onoga što su preživjeli logoraši u raznim logorima “Herceg – Bosne”:

„Metode mučenja bile su veoma okrutne. Pogrešna riječ je mogla da nekog odvede u smrt, tako da je bilo bitno tražiti komad kruha, a ne hljeba – iako je takva mogućnost veoma bila rijetka u logoru. Knjiga Telegrami Angela Palmerasa pisana je veoma atraktivno. Tada dječak, a sada zreo čovjek prenio je svoje iskustvo na papir, što je veoma važno. Ova knjiga je samo jedna od cigli u zgradi koju gradimo o zločinima koji su se počinili na području tadašnje ‘Herceg – Bosne’. U više navrata sam govorio o tome da ja kao logoraš zloglasnog Dretelja ne mrzim Hrvate i da ne mislim da su za ove zločine krivi svi Hrvati, već neodgovorni pojedinci, o čemu sam govorio i kao svjedok u Hagu. Žalosno je da ideje o ‘Herceg – Bosni’ još uvijek žive, te da se istrajava na lažima“, kaže profesor Rizvanbegović.

Izvor: Al Jazeera