Kažu da je to posljedica rata, što sam rođena bez nogu. Doktori su sve to pripisivali stresu kojeg je majka proživjela tijekom rata, no pravi razlog nikad nije postojao niti će ga ikad biti, priča nam 25-godišnja arhitektica Selma Purić iz Travnika u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Selma je rođena bez donjih ekstremiteta, odnosno bez nogu, iako su njenoj majci u trudnoći govorili da je sve u redu i da se beba razvija bez problema.
Opravdanje nikada nisu dobili jer ga nema, a umjesto razmišljanja zašto se to baš njoj dogodilo, Selma je prihvatila svoj fizički nedostatak kao dio sebe i naučila je živjeti s tim.
Danas pomiče sve granice, jer ovoj djevojci u riječniku ne postoji ‘’ne mogu’’ i sve što zamisli, trudom i radom uspijeva ostvariti.
Okolina u kojoj je odrasla i podršku koju ima od svoje obitelj, prijatelja, profesora i trenera, samo su potpomogli da Selma svoje snove pretvori u stvarnost.
Već je završila željeni fakultet, a nada se da će uskoro i zaigrati u reprezentaciji na Paraolimpijskim igrama.
– Kao dijete sam bila jako radoznala i htjela sam sve probati. Pokušavala sam ja trenirati neke određene sportove, no moje stanje i proteze su me zaustavljale u tim mojim pokušajima, priznaje nam. Prvu protezu dobila je već sa 5 godina, a nju je, uz pomoć dobrih ljudi, pronašla u Sloveniji, jer tada u BiH nisu postojale proteze za tako male djevojčice.
I danas vrlo dobro pamti kako se osjećala kad je prvi put dobila priliku biti poput svojih vršnjaka.
– Bio je to poseban osjećaj… Kad shvatite kako je to biti kao drugi, kako je stajati na tim nekim nogama, iako su to bile metalne noge – kaže nam iskreno i dodaje kako je njen fizički nedostatak nikad nije sprečavao da svoje djetinjstvo provede kao i sva ostala djeca, bezbrižno se igrajući sa svojim vršnjacima.
Nije bila stigmatizirana i imala je podršku okoline koja joj je omogućila da se nikad ne osjeća drugačijom.
– Imala sam sreću jer sam odrasla u maloj sredini gdje svatko svakog poznaje. Travnik je vrlo mali grad i nikad nije bilo nikakvih problema. Uvijek sam bila otvorena po pitanju toga jer nemam što skrivati, a ako netko nije mogao prihvatiti moj invaliditet, razumjela sam. No uglavnom su me ljudi bez problema prihvaćali, posebno vršnjaci. Uvijek su se htjeli družiti sa mnom i stalno su tražili neke nove igre koje ću i ja moći igrati, zbog toga se nikad nisam osjećala drugačijom od ostalih – kaže nam i dodaje kako joj je njena obitelj uvijek bila najveća podrška.
Nije bilo tog problema koji Selma nije mogla riješiti, osim nekih tehničkih poteškoća na koje nije mogla utjecati.
Kao najveće izazove u odrastanju ističe proces privikavanja na nove proteze, ali i to što ustanove poput škole ili fakulteta nisu imale adekvatno uspostavljene prilaze za osobe s invaliditetom.
– To su bili dani privikavanja i svaka nova proteza nosila je nove izazove jer nisam znala hoće li se moje tijelo naviknuti na njih, hoće li ih prihvatiti… Ali s vremenom se naviknem, nakon 20 godina nošenja, sve takve situacije postanu rutinske – kaže nam Selma, čija današnja proteza teži čak sedam kilograma.
Selmino tijelo treba snagu i jake mišiće kako bi i dalje mogla koristiti proteze koje joj omogućuju koliko-toliko normalan život, no zbog pandemije korona virusa i lockdowna nije se mogla puno kretati, što je rezultiralo time da su njeni mišići oslabjeli te je bilo krajnje vrijeme da se nešto poduzme.
Tako je Selma opet uzela stvari u svoje ruke i preko Instagrama kontaktirala trenera Nedima Babića iz Sarajeva.
I tako je sve krenulo.
Prije više od godinu dana rodila se ljubav prema fitnessu, a treninzi su postali njena svakodnevica.
– Prije zatvaranja, treninge smo odrađivali u teretani, no sad sam primorana raditi ih kod kuće. Nije isto, ali trudim se odraditi najbolje što mogu. Svaki trening je izazovan, ali dajem sve od sebe. Postoje vježbe poput čučnja koje ne mogu napraviti jer mi proteza to ne dozvoljava, no sve ostalo lako prilagodimo – priča nam sa smiješkom.
Iako je za prvi trening mislila da ga nikad neće moći odraditi, danas je već postala profesionalac. Zvali su je iz plivačkog kluba te iz reprezentacije sjedeće odbojke, a oba poziva je prihvatila, jer joj je želja jednog dana otići i na Paraolimpijadu.
Za nju granice ne postoje. Već je osvojila šesto mjestu na svom prvom natjecanju u plivanju, a treneri su bili oduševljeni njezinim rezultatom, što je samo dokaz da ova mlada i perspektivna djevojka može postići sve što zamisli.