Kada je 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, Naida je imala 11 godina i veselila se što neće morati ići u školu. Tu radost ubrzo je zamijenio strah, iseljenje iz kuće na prvoj crti bojišnice u Sarajevu, rastanak sa psom Lilom.
Ermina je rođena u siječnju 1993. godine, dan za koji kaže da je bio najteži za njeno selo.
Njezina obitelj tada je živjela u blizini Srebrenice, a 1995. godine bila je u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda.
Tada ju je otac zadnji put držao u naručju.
Morali su se rastati.
Ermina je sa trudnom majkom i bakom krenula put sela kod Srebrenika, gdje i danas živi s obitelji i troje djece.Moj otac i djed umrli su u ljeto 1995. godine.
Otac joj je ostavio košulju i uređenu obiteljsku fotografiju snimljenu mnogo godina kasnije.
Ermina i Naida poklonile su Muzeju ratnog djetinjstva predmete koji ih podsjećaju na rat i odrastanje u njemu.
Tri desetljeća kasnije, kažu da mnogi predmeti u ovom sarajevskom muzeju svjedoče o besmislenosti rata.
Pripremile: Katarina Stevanović i Marija Janković
Nabijem Katarini i Mariju !!!
DOSTA prenemaganja,
niste jedini patili,
patili su i
DRUGI RADI VAS!!!