U proteklim godinama sam svašta pisala i rijetko štedjela ikog. A posebice Crkvu. Crkvu u Hercegovini još manje. Znali su me prozivati s oltara, moji su stavovi o njihovim bolidima i nesrazmjeru između Evanđelja i stvarnog života kojeg vode pojedinci iz klera, uvijek podizali dosta prašine u ovoj samo načelno konzervativnoj sredini, u kojoj ako zagrebete ispod površine možete pronaći svih onih stvari koji se toliko kose i s vjerom, i moralom, i poštenjem, toliko da vam se od tih nelogičnosti zavrti u glavi do povraćanja. Pa ipak, unatoč svemu, nekoliko mojih bližih prijatelja su svećenici. Istinski i pravi nosioci onoga u šta su se obukli. Mali ljudi koji daju sebe za male ljude. Za bolje sutra. Za dostojanstven život svakog pojedinca. Nedavno mi je jedan od njih rekao da možda ima nekog smisla u tome što baš mene pronađu neke nesretne, ljudske priče, da ih izvučem iz anonimnosti i uperim svjetlo na njihovu tegobnu stvarnost i probleme.____________piše: Martina Mlinarević-Sopta i poskok.info
Dok se cijela Hrvatska digla na noge za malenu Noru, do mene je tiho, bez ikakve pompe, došla priča o malenom Andiju iz Mostara i njegovoj majci Sanji. Andi je teško bolesni šestogodišnjak, uz čije se ime veže više bolesti nego što možete izbrojati prstiju na rukama. On ne može pričati ni hodati. Jede samo kašice. Ali još uvijek se smije čudesnim sjajem. Godinama vodi svoju najtežu bitku, jer njegovo stanje teško da može biti bolje. Jedna operacija koja je bila pripremana, zbog teških napadaja nije mogla biti izvedena. Ostaje im nada samo u rehabilitacije u raznim toplicama, jer je to jedini način da mali Ani možda prohoda. Ali za njih nemaju novaca.
Andijeva majka Sanja je djevojka koja je išla u moju srednju školu. Nikad se nismo upoznale, ali sam se sjetila tih očiju čim sam prvi put vidjela njihovu zajedničku sliku. Sjedim na hladnim pločicama dok mi ova žena-heroj priča o svom životu i sve što osjetim je tupa bol. Neshvaćanje. Jeza. Djevojka, žena, tek godinu dana starija od mene, pronijela je na svojim dlanovima toliko nesretnih trenutaka, strepnje, na licu udaraca, strahova i patnje. U isto ono vrijeme dok sam ja imala svu ljubav svojih roditelja i bližnjih, pa se i u takvom ušuškanom vakuumu sreće, sekirala radi nekih beznačajnih gluposti. Kao što to svi mi radimo, čije svjetove nije nagrizla nevolja, bolest ili smrt. Ni ne slutimo koliko smo sretni. Hladne su pločice na kojima sjedim, ali srce mi želi iskočiti. U sebi se najtiše izvinjavam Sanji za nedaće koje su je zadesile.
Ludilo zemlje davno poludjele
Stranicu na Facebooku otvorila joj je neka dobra žena. Stranica ima samo stotinjak lajkova. Istovremeno priča o Nori je u svakoj pori Hercegovine. Poentirao je izvrsno na tu temu jedan moj kolega jučer objasnivši taj tok svijesti u ovim našim žlibinama. I zašto Andija i njegovu priču ne poznaje nitko. I zašto su neke priče “trendovske” od drugih. Isto je i s malim Davidom iz Viteza. Još jednim velikim borcem. I da, možda baš ima razloga što mene pronađu sve te priče, viknula sam sebi rečenicu koju je izrekao moj dragi prijatelj, kao da se želim ošamariti njome, kao da se trudim probuditi iz mrtvila u koje me ukopala politika. Odmah zovem svoje drage prijatelje iz hercegovačkih medija – Šušnjara, Bubala, Ledića, Stegera, Jakišu, Pogledovce, mlade entuzijaste Udrugu Agape iz Ljubuškog, moje privatne radosti – moju sestru ludog pozitivca, Martinu, Rozića, Slavena, Helenu, Alenku, Maju, Blagicu, moje Smokvare, Ines, Ivanu, na desetke dragih lica koji u toj lokomotivi uskaču, koji će pomoći da se ova priča čuje. Okupili smo se. Na Andijevoj stranici gomila pozitive, ljudi nas zovu sa raznih strana, iz svih gradova, iz dijaspore. Spremaju pakete, studenti se odriču kave, klinci svoje odjeće. Sve za našeg malog Andija. I dok čekamo da nam Eronet odobri broj za pomoć, odlučila sam napisati ovo samo iz jednog razloga. U pravilniku stoji slijedeća rečenica, a koja je ista za sve naše(naše, njihove i njihove, pardon) telekome: „pozive na humanitarni broj mogu ostvarivati samo korisnici pokretne i nepokretne HT Eronet mreže“.
Nevjerovatno. Ali za ovu našu prčvaru od zemlje, itekako stvarno. I normalno, jelte. Dakle, moji prijatelji Aco ili Bojan iz Banja Luke ili baš kao niti Alma ili Goran iz Sarajeva neće moći nazvati na ovaj broj. Gadljivo je da smo i u ovim stvarima različiti. Čak i ovdje smo tri različita čovjeka, mada nam je želja za pomoći ista. Organizacija oko cijele ove Andijeve priče u kojoj nemamo nikoga osim nas samih na svojoj strani, pokazala mi je još jednom sav krah stvarnosti u kojoj dišemo i to sranje nazivamo životom. Nemoć je to koja vrišti u meni. Javljaju nam se roditelji druge teško bolesne djece u BIH i mole nas da konačno nešto učinimo, da formiramo neku mrežu, zakladu, koja će biti dugoročan zalog za budućnost njihove djece. Jer svi se kupe na jednoj akciji i onda netragom nestanu. A križ ovih ljudi ostaje zauvijek.
Bitka tek počinje
Stoga sam, uz potporu mojih gore pobrojanih znanih i još mi neznanih prijatelja odlučila istupiti i reći, odnosno apelirati na sve ljude u raznoraznim institucijama, koji godinama primaju lovu za ništa, a njihovo uključenje u cijeli ovaj projekat je itekako bitan. Naša je misao kroz ovu priču bila samo jedna – moramo formirati zakladu ili donatorsku mrežu ili neku platformu (još je plan u povojima, u srcu, u glavi, ali znamo da ga moramo provesti) koja će se brinuti za najteže slučajeve bolesne djece u ovoj zemlji čiji su roditelji ostavljeni na milost i nemilost teškoćama. Zato molimo da nam se jave, ili da ovu informaciju uputite svima onima za koje znate da imaju slične, teške sudbine, da bismo zajedno mogli uraditi nešto po pitanju njihove djece.
Ovim putem molimo sva tri telekom operatera, kao i ministra telekomunikacija, te svih onih u čijoj je nadležnosti ova problematika, da udruzi koja će biti formirana ustupe jedan, jedini humanitarni broj. Onaj kojeg će moći nazvati iz čovjek iz Ljubuškog, i iz Tuzle, i iz Trebinja. Planiramo stalne akcije kako klincima bude potrebno, i to na način da će njihovi roditelji biti jedina spona do tih donacija. Dakle, nitko iz udruženja, volontera, bilo kakvih lica, neće ni u jednom trenutku raspolagati s novcima koji će uvijek biti upućeni na osobne račune obitelji, a i novce od humanitarnog telefona samo će moći podići oni osobno.
Mi nemamo nikoga iza nas. Nemamo štele i kontakte koji bi nam pomogli ovo „brzinski“ srediti. Sami smo i protiv nas je tona nelogične birokracije Bosne i Hercegovine. Ali želimo napraviti bar jedan pozitivan pomak u ovoj zemlji. Da bar jedan humanitarni telefon u ovoj zemlji bude nenacionalistički. Da bar probamo donijeti jednu optimističnu notu u živote ovih ljudi. I nećemo dignuti ruke nad ovom i mnogim sličnim pričama. Javite nam se i ako bar ne znamo, nećemo i nismo sposobni za neku socijalnu revoluciju, onda možemo bar odraditi i pokrenuti revoluciju duha za one kojima je to najpotrebnije. Zakotrljati jedan optimistični kamenčić u zemlji bez smisla, koji će konačno vratiti vrijednosti čovjeka u prvi plan, ispred vrijednosti vila, bolida, šminkice i trendovske odjeće. Apeliram i na sve svoje kolege iz medija i upućujem im poruku – da nas jebali, i vas i mene, svi zajedno onih šest debila radi kojih iscrpismo tipkovnice, olovke i duše. Što je najgore, isisali su nam duše. Uvjerili nas da je važnije šta su oni danas jeli, a Severina pila, umjesto ovakvih priča. A jesmo li se radi ovakvih priča svi jednom davno počeli baviti ovim poslom?
Sva bolesna djeca vrijedna su na isti način. Situacija je pokazala da su onima koji se trebaju brinuti o tome, naša djeca apsolutno nebitna. Svi roditelji koji se bore sa sličnim sudbinama zaslužuju isti tretman, zaslužuju da njihovo dijete ima djetinjstvo puno osmijeha i sreće, a ne djetinjstvo u bolničkim krevetima i invalidskim kolicima. Pronesite glas o našem Andiju, ukažite nam i na druge slučajeve, javite se meni osobno, ili na Andijevu Facebook stranicu. Dajte nam prijedloge, savjete, kontakte i pomoć. Pomoć nam je najpotrebnija. Ljude trebamo. Ljude koji nisu zaboravili šta to znači biti čovjek u pravom smislu riječi.
Andijeva Facebook stranica – http://www.facebook.com/pages/
Moj osobni mail – martifoncentar@gmail.com
wpDiscuz