Published On: Ned, kol 27th, 2017

Diktatura Bakira Izetbegovića

Skandalozna vijest prostrujala je zemljom i čitavom regijom: nepoznata Amerikanka, prolaznica u prometu, na nekom sarajevskom raskrižju pokazala je srednji prst pratnji Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Zbog toga je privedena u MUP KS i platila novčanu kaznu na temelju člana 8. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo. Većina komentara je suglasna u jednom: na djelu je diktatura Bakira Izetbegovića i neprihvatljiv oblik samovlašća. Doista, diktatura je kada se netko izdigne iznad zakona i sebi prigrabi državnu vlast.

Ali hajdemo se sada, prije nego se pridružimo povicima i zgražavanjima s društvenih mreža, a pogotovo akciji „Srednji prst za Bakira“, ambicioznog političara iz opozicije Reufa Bajrovića koji je slobodu izražavanja imao prigodu učiti  u Americi, pozabaviti malo i argumentima.

___________piše: Sanja Vlaisavljević 

Ono što čujemo iz medija, Amerikanka je pokazala srednji prst prema PRATNJI člana Predsjedništva. Je li ona uopće mogla znati tko se nalazi u limuzini zatamnjenog stakla, osim da je po broju vozila mogla pretpostaviti da se radi o pratnji visokorangiranog političara? Mogao je to dakle biti i neki drugi član Predsjedništva, recimo Ivanić ili Čović. Oni se zasigurno po broju vozila ne razlikuju. Mogli bismo ovdje dodati i veliki broj ministara na svim razinama, ali nećemo sad pretjerivati. Dakle, doista je neizvjesno komu je pokazan srednji prst. A još manje zbog čega, u što su se već brojni mediji upustili. Tako smo saznali da je nepoznata Amerikanka navodno to uradila iz revolta! Bilo bi neozbiljno nagađati što je ovu strankinju moglo revoltirati u tuđoj zemlji dok se vozi autom. Možda to što je morala sačekati jedan minut da se propusti kolona vozila?

Što se zamjera Bakiru Izetbegoviću, kojemu se prigovori adresiraju ne kao državniku nego kao privatnom licu. Dojam je da mu se prigovara da je uzeo zakon u svoje ruke, jer eto inače strankinja ne bi bila kažnjena. Drugi član Predsjedništva, Mladen Ivanić, u svojoj izjavi tim povodom jasno kaže da je kažnjavanje bilo nepotrebno, čime se podrazumijeva da bi pokazivanje srednjeg prsta njegovoj pratnji prošlo bez ikakvih posljedica. Međutim, sad pitanje uistinu postaje: tko je uzeo ili tko bi bio spreman da uzme zakon u svoje ruke? Možda bi upravo Ivanić na temelju ovakve svoje izjave bio sklon da suspendira Zakon o prekršajima prema čijem slovu je Amerikanka upravo bila kažnjena. Je li doista državnik Izetbegović trebao spriječiti policiju da postupi prema zakonu? Još važnije pitanje: je li Izetbegović uopće mogao i trebao znati bilo što o postupku policije? Zašto je većina komentatora spremna da tvrdi s potpunom sigurnošću da je u kažnjavanju Amerikanke Izetbegović bio direktno involviran, čak kao neko privatno lice koje na osvetoljubiv način uzvraća na „revolt“ slučajne prolaznice?

Često se u javnosti čuje da su javne ličnosti, a posebice političari, teme komentara te svatko ima apsolutno pravo na slobodu izražavanja dok god ne prijeti sigurnosti života druge osobe. Ako je ovo točno onda pod hitno treba ukinuti Zakon o zaštiti od klevete  u kojem je kleveta definirana i kao „nanošenje štete ugledu fizičkog ili pravnog lica“, te dobro pretresti i Zakon o parničnom postupku na koji se ovaj u sudskim sporovima oslanja.

Možemo se lako složiti da Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo zastario, da je nedemokratski i da u njemu još ima elemenata verbalnog delikta. Ali zasigurno nije posao nekog člana Predsjedništva da ad hoc odlučuje o njegovoj primjeni, bilo na način Ivanića ili na (tobože) način Izetbegovića.

I na kraju treba podsjetiti da dok god ima stranaca ima i gostoprimstva. A ukazivanje gostoprimstva i, mnogo više, poštivanje domaćina se smatraju elementima najdrevnijeg zakona. Nije na strancu, koliko god mi bili oduševljeni njegovim revoltom i prezirom  prema našim političarima da pokazuje srednji prst po javnim mjestima. Ima tu jedan vrlo važan suvišak u gestualnoj slobodi izražavanja nepoznate Amerikanke, jedan suvišak prezira koji se odnosi na sve nas koji živimo ovdje, a ponajmanje na Izetbegovića.

A na ovaj njen istureni srednji prst, kao i na svaki takav prst, lako se talože geste neoprimitivizma, netrpeljivosti, lascivnosti, „stajske bliskosti“ i slično, pa tako član Predsjedništva postane: Bake, Žuti, Sebijin darovatelj skupocjenih torbica, primitivac, nacionalista, klerofašista, fundamentalista, lopov, kriminalac, babin sin… Spisak je podugačak.

Ima ovdje i jedan geopolitčki moment, ali samo ako bi prihvatili ono što je čista špekulacija najglasnijih komentatora, a to je da je Amerikanka doista mogla znati čijoj pratnji pokazuje uvredljivu gestu. Zamislimo, a to je posljednje što bi trebali učiniti, da je Amerikanka upravo odabrala predstavnika Bošnjaka-muslimana između tri člana Predsjedništva da bi iskazala ovakav svoj stav. Kad se dođe do ove točke u argumentaciji lako možemo vidjeti kuda vodi sljepilo revolta, ne Amerikanke nego onih koji bi na vlasti po svaku cijenu željeli vidjeti neke druge političare.

Sve ostalo je, čini se, dio kampanje međusobnog diskreditiranja domaćih ideologa i političara.