Published On: Sub, tra 20th, 2013

DESANT NA BRISEL: "Moramo preuzeti EU i natjerati je da radi u korist naroda"

U ekskluzivnom razgovoru za tportal.hr ugledni grčki ekonomist Yanis Varoufakis komentira turbulentnu situaciju u EU, političku ostavštinu Margaret Thatcher, zašto birokrati proizvode gubitak dostojanstva te što je potrebno učiniti da bi se EU spasila

Yanis Varoufakis rođen je u Grčkoj 1961, a u međuvremenu je postao jedan od poznatijih svjetskih političkih ekonomista te profesor na više uglednih sveučilišta, čija je knjiga ‘Globalni minotaur’ o velikoj financijskoj krizi 2008. i njenim posljedicama jedno od obaveznih štiva suvremene ljevice.
Varoufakis će u svibnju ove godine gostovati u Zagrebu na Subversive Festivalu, a prethodno je dao intervju u kojemu su se pretresale teme poput smrti Margaret Thatcher, izostanka političara od uvjerenja na europskoj ljevici te što je potrebno učiniti za spas Europske unije.
Započnimo s jednom aktualnom temom, a to je smrt Margaret Thatcher. Pisali ste o tome na svom blogu. Jeste li imali možda nekakvu emotivnu reakciju na tu vijest?
Ona je bila dio velike promjene koja je zapljusnula svijet te joj se ne treba davati previše zasluga za uspostavu neoliberalizma. Kriza kapitalizma je već 1970, nakon raspada Bretton-Woodsa, na vrhuncu. No Thatcher je bila prava klasna ratnica, koja se u tom ratu služila vladavinom zakona i demokratskom politikom te je imala odličan osjećaj za to koje su granice njene moći. Imala je odličnu retoriku te bi grozne političke pozicije uspjela zamotati u takve rečenice da se zapitate nije li možda ipak u pravu. Ipak, Thatcher mi je u vrijeme svoje vladavine, kada sam živio u Velikoj Britaniji, davala osjećaj optimizma, jer je pokazivala da se političar može držati svojih uvjerenja i da se može postići promjena…
No gdje su nam danas političari od uvjerenja? Uzmimo najmoćniju političarku sada, njemačku kancelarku Angelu Merkel?
Ona je oportunist čiji je jedini cilj održati svoju moć i poziciju kancelarke. Ona to čini veličanstveno, ali Merkel nema nikakvih uvjerenja, ona se okreće s vjetrom. Uzmimo samo primjer nuklearne energije, koju je doslovce preko noći odbacila kad je zaključila da bi joj politički koristilo. Thatcher je bila potpuno drugačija, ona se držala svojih principa, koliko god odvratni bili. I taktizirala je u politici, ali nikada oko principa, nego samo oko toga na koji način ih ostvariti.
Ima li političara od uvjerenja na suvremenoj europskoj ljevici?
Nitko još nije pokazao da ima i uvjerenja i vještine kojima bi uvjerenja pretvorio u narativ koji će ljevicu učiniti relevantnom. Uvjerenja su važna, ali nisu dovoljna. Potrebno je imati retoričke vještine, iskoristiti povijesni trenutak, pridobiti na svoju stranu ljude koji bi inače bili protiv te stvoriti koaliciju koja može preuzeti vlast. A to se, budimo realni, najbolje čini kada se stvori narativ oko straha. Lenjin je to znao, iskoristiti strah naroda za svoje ciljeve, ali i dati ljudima priliku da vjeruju da će im se vratiti dostojanstvo.
Varoufakis govori o svojoj knjizi ‘Globalni minotaur’ U slučaju Grčke, čini se da je politika Bruxellesa takva da u Ateni izaziva strah i gubitak dostojanstva…
Bruxelles, Frankfurt i Berlin nisu krenuli u sve to s planom da unište dostojanstvo Grka ili bilo kojeg naroda. Oni su samo birokrati koji se drže određenih procesa koje provode do kraja. I to je moglo funkcionirati dok je ekonomija rasla i ljudsko dostojanstvo nije bilo ugroženo, ali se nakon velike krize 2008. situacija promijenila i danas se moćnici sukobljavaju ne samo s narodom, nego i s realnošću. Zapravo su Bruxelles, Frankfurt i Berlin u tragičnoj poziciji, poput antičkog Kreonta. Što nas više stiskaju, to postaje jasnije da je njihov projekt osuđen na propast. Moć se samo plaši druge moći, dakle prijetnje općenarodnim ustankom i svrgavanjem vlasti. Moraliziranje, rasprave, poezija i sve slično ne uznemirava vlast, nego samo strah od gubitka moći.
Ima li Europa uopće budućnost?
Bila bi tragedija rasparčati Europsku uniju. Naš zadatak je preuzeti EU i natjerati njene institucije da rade u korist naroda. Ako bi se Unija počela raspadati, nacionalističke i ksenofobne snage koje su sada pod kontrolom unutar EU više se ne bi mogle obuzdati. No ako se nastavi s ovakvim ponašanjem, u narodu će se razviti mržnja prema ideji demokracije.
Plašite li se ponavljanja povijesti i novog fašizma u Europi. Je li to mogućnost?
To je realnost! Pogledajte moju zemlju, Grčku; imamo nacističku stranku u parlamentu. Ne neonacističku, nego baš nacističku. Najviše me brine što te antisemitske, ksenofobne i nasilne stranke utječu na ostatak političkog spektra. Sjetite se francuskog primjera – nakon rasta Nacionalne fronte i Sarkozy je bio prihvatio neke njihove stavove. Pojava nacizma također daje establishmentu priliku da kaže kako postoje dvije opasnosti za društvo, a to su s desne strane nacisti, a s druge ljevica.
Neoliberalni ekonomisti će reći da se ekonomija oporavila; baš je prošlog tjedna Wall Street došao na nivo prije krize. Nije li to znak da je kriza prošla?
Ne, to je pokazatelj koliko je kriza kapitalizma duboka. Oporavak nije došao do realne ekonomije, ljudi su i dalje nezaposleni i siromašni, dok se u zatvorenim financijskim krugovima vrte milijarde. Kada postoji tolika razlika između onoga što se događa na burzi i realne ekonomije, to ukazuje da su Centralne banke uspjele opet napuhati burzovni mjehur, ali ne i pokrenuti cijelo gospodarstvo. Netko će reći – zašto se jedan ljevičar brine o krizi kapitalističkog tržišta rada, no moj odgovor jest da je depresija na tržištu rada najveći neprijatelj snagama progresa. Ako bismo dopustili propast Europske unije, jedini koji bi od toga profitirali su neonacisti, mizantropi, antisemiti, nacionalisti i rasisti.