Published On: Pon, lis. 26th, 2015

DENIS KULJIŠ Sokolovi Branimira Glavaša nemaju veze s hrvatskim braniteljima

sokolska_garda_gla_944345S1

”Ako Glavašev Hrvatski sokol i jest povijesna hrvatska postrojba”, kaže Dražimir Jukić, predsjednik udruge pripadnika gardijskih brigada i jedan od vođa branitelja iz Savske 66, ”oni nisu hrvatski branitelji. Ne nose obilježja braniteljskih udruga, a između njih i populacije branitelja zaista nema nikakve poveznice…Vidi se to i po njihovoj dobi, sigurno nisu mogli sudjelovati u Domovinskom ratu!”

Što oni zapravo jesu, nije spreman komentirati, kao ni moju ocjenu da je to privatna vojska koja odorama evocira ustaše i pali se na nacizam, poput njihova vođe koji se fotografirao uz slike Pavelića i Hitlera, doduše na vinskim bocama, što je i najprikladniji medij za takvu pijanu propagandu. U Šatoru pak, tvrdi Jukić, nema nikakvih spornih obilježja, samo krunice, križevi, insignije udruga, a pred Šatorom je – zastava Europske unije.

____________Piše: Denis Kuljiš/jutarnji.hr

Jukić misli da je za branitelje najvažnije da se drže podalje od politizacije koja bi mogla kompromitirati njihov angažman. On ga ne vidi kao ”sindikalnu” akciju i socijalnu pobunu, nego kao misiju povezanu s njegovim najdubljim uvjerenjima. Za godinu dana koliko traje šatorski prosvjed izazvan jednim incidentom u pregovorima s Ministarstvom branitelja, ta se ideja politički artikulirala, što se iz medija nije moglo shvatiti. Jer u vijestima Šator se prati kao elementarna nepogoda – kao neposredna prijetnja na naslovnim stranicama i u udarnim najavama tv-dnevnika, ili pak kao kronični društveni problem, koji zaslužuje istu onakvu pažnju kao i svi drugi kronični problemi, što znači da ne postoji u uređivačkoj real-politici masovnih medija. Dok prijetnju opet ne oživi nekom izjavom stranačkih prvaka ili intelektualaca koji se bavi političkim inženjeringom, pa se priča razmatra s obzirom na potencijal u izbornoj propagandi… ”Nikad nisam u Šatoru vidio ni jednog kolegu”, kaže novinar koji stvar prati od početka, ali više kao zainteresirani sudionik, nego kao izvjestilac. ”Šator snimaju izvana, a pišu napamet, pa nemaju pojma što se unutra događa, ni tko su ti ljudi i što, zapravo, hoće…”

Da ne ponovim istu grešku, nekoliko sati proveo sam u razgovoru s Dražimirom Jukićem. Našli smo se u kavani ”Esplanade”, znači na mom, a ne na njegovom teritoriju, ali se ipak dobro držao. Ono što mi je rekao, navelo me da zaključim da je Šator zbilja prerastao u potentan politički pokret, koji površni komentatori potcjenjuju. Kao ni pojava Kolinde Grabar Kitarović to, naime, nije sekundarna manifestacija HDZ-a. Ni jedno ni drugo nije, dakle, kreirao – stvorio iz ničega, svojom voljom – dijabolično vješti Tomo Karakamarko uz pomoć svemoćnog Vase Brkića. To su sve utvare s društvenih mreža gdje lijevi panikeri razmjenjuju alarmantne poruke. Snaga koju je zadobila Kolinda i momentum pokreta iz Šatora, posljedica su nesposobnosti ili neaktivnosti dosadašnje vlade, ali ono što je u tom vakuumu nastalo, veoma je stvarno i imat će ubuduće znatnog utjecaja na društvenu dinamiku.

Jukić je četrdesetiosmogodišnjak u odličnoj fizičkoj formi, inteligentan i artikuliran, a glavno mu je svojstvo koje odmah otkriješ u razgovoru – golema rezerva samopouzdanja.

Rodio se u Livnu, odrastao u Splitu gdje su roditelji, gastarbajteri, u Stobreču, otvorili pansion. Završio je ondje osnovnu i srednju obrtnu školu te postao strojobravar, a zatim s devetnaest otišao na odsluženje vojnog roka u JNA. Poslan je u bataljun mornaričke pješadije u Trebinje, na elitnu obuku, gdje se na manevrima upotrebljavalo oštro streljivo i izvodili pravi artiljerijski udari. Komandant kasarne bio je Nojko Marinović, poslije general HV i zapovjednik dubrovačkog, južnog bojišta. Poslije obuke, Jukić je upućen u Šibenik. Tamošnji mu je zapovijednik u Domovinskom ratu rukovodio obranom Šibenika i pritom poginuo. Sam Jukić prijavio se kao dragovoljac odmah poslije ”krvavog Uskrsa” na Plitvicama. ”Shvatio sam da do uspostave Hrvatske neće doći bez rata”. Kaže da nije bio ni malo politiziran, nikad član bilo koje stranke – imao je dvadeset i dvije i pol godine, upravo se oženio i dobio kćer, ali se javio i pozvan je 20. septembra 1991. te uvršten u 1. satniju 1. bojne 1. gardijske brigade ”Tigrovi”, koja je tada još bila u sastavu Zbora narodne garde, formirane četiri mjeseca ranije. U ”Tigrovima” je proveo prve dvije, najteže godine, a zatim je u šibensko-zadarskom zaleđu teško ranjen. Stao je na nagaznu minu. Amputirana mu je noga. No, za dva i pol mjeseca vratio se u Gardu, pa je u činu bojnika raspoređen u 7. brigadu ”Pume”, kao operativni oficir, i tu je dočekao kraj rata. Ostao je u vojsci do 1999. kad je zakonskom uredbom teškim invalidima onemogućen ostanak u aktivnoj vojnoj službi. Imao je trideset i dvije godine i četvero djece.

Iz svake Jukićeve geste vidiš – to je čovjek koji se realizirao, ima biografiju, a sad i misiju, stvari u koje vjeruje. Istodobno, pažljivo sluša i spreman je na razgovor, i to istinski, nije fanatik ili doktrinar, a nije ni političar, ne kalkulira, nema političke ambicije. Smatra, štoviše, da je uspjeh njihova braniteljskog pokreta što se nitko od vođa iz Šatora nije našao na stranačkim listama za predstojeće izbore. Jukić, naravno, misli da sadašnja vlada treba otići, jer je pretrpjela neuspjeh, ali taj zaključak ni mene ni njega ne pretvara automatski u hadezeovca. Umirovljeni gardist ima jasno fokusiran prioritet – kaže da država s propalom ekonomijom nema budućnosti i da to državu najviše ugrožava, dok sve drugo tek zatim slijedi. Da, smatra da je strašno što se toliko ljudi iselilo – ali to je također uzrokovalo stanje gospodarstva, a čini mu se da je skandalozno što granice za koje se borio i za koje su mnogi poginuli, ”sad prelazi tko i kako hoće”. On se borio za uspostavu države i reda, a ovo vidi kao nered te, očito, ne podnosi Milanovićevu vladu, iako se nikad ne služi takvim kvalifikacijama. Da se premijer izražava s oprezom i rezervom kao splitski strojobravar i umirovljeni bojnik HV-a, imali bismo civiliziranu političku komunikaciju pa bi se o različitim stajalištima moglo razložno razgovarati. “Strašno je kada premijer tvrdi da branitelji koji se okupljaju u šatoru smrde. Kroz šator je prošlo više od deset tisuća ljudi, a tu borave stopostotni invalidi Domovinskog rata koji su dali svoje zdravlje dok je on u inozemstvu učio engleski”, indigniran kaže Jukić.

Najveću grešku Milanović i njegova vlada učinili su u odnosima s braniteljskom populacijom jer su se prema njima, kao i prema svima ostalima – pripadnicima vlastite stranke, opozicionarima, novinarima, građanima… – ponašali uz nepodnošljivu uobraženost, osiono i bahato, a bez ikakva pokrića za takav stav, prikrivajući agresijom manjak samopouzdanja, što je premijerov osobni stil koji se zatim prenio na kabinet i cijelu vladinu administraciju. Puklo je na pregovorima s ministrom Fredom Matićem oko pitanja opskrbnine za branitelje bez ikakva izvora prihoda. Promjenom izmijenjenog propisa, njih oko 1500 od ukupno 6000 izgubilo je pravo na to, a ostalima se isplaćuje po 800 kuna mjesečno. Ako imaju neki stari auto ili kuću u bilo kakvom stanju u kojoj stanuju, gube pravo na socijalnu pomoć, a opskrbninu dobivaju tek u vidu privremene pomoći na taj zalog, koji poslije njihove smrti, nasljednici moraju otkupiti. Njihovu pritužbu Matić je po zakonu trebao riješiti za 30 dana, a nije za dvije i pol godine i pritom je, rekao bih, pokazao netaktičnost ili neosjetljivost, koja mu se, sudeći po prilično čudačkom javnom nastupu, čini svojstvenom…

Jukić ni jednom riječju nije htio komentirati njegov braniteljski doprinos, ali ja znam da nije bio sposoban osvojiti ove gardiste – vukovarski borac i zarobljenik koji je prošao srpski logor, a poslije djelovao u ”neborbenom sektoru”, ne može impresionirati te ljude, pa se možda skrivao iza svog administrativnog autoriteta. Naravno da tome nije pomogao istup njegova pomoćnika Bojana Glavaševića, koji se u jednom članku založio za izjednačavanje prava žrtava na obje strane, što u praktičnoj provedbi znači da se pripadnici ”agresorske vojske” (Jukić inzistira na toj kvalifikaciji) mogu izjednačiti s ”našim dečkima”, jer im se priznaju liječnička uvjerenja inozemnih (dakle srpskih) medicinskih ustanova, a nema evidencije po kojoj bi se znalo jesu li civilne žrtve ili elitni četnici-jurišlije, kojima Jukić i ostali ne bi dali ni lipe. Kad je Glavašević još potegao argument kako ”na strani vojske SAO Krajine nije bilo PTSP-a koji je toliko proširen među hrvatskim braniteljima”, došlo je, naravno, do eksplozije.

Tu se apstraktni humanizam u interpretaciji jednog činovničkog uhljeba (koji je i sam žrtva rata, jer mu je ubijen otac) sukobio s praktičnim obzirima, i to u situaciji kad se razgovara o egzistencijalno ugroženoj skupini ljudi koje branitelji poput Jukića, s instinktom boraca koji ne ostavljaju ranjene, nikad neće ostaviti da crknu od gladi samo zato što je to najjednostavnije budući da su već upali u bešćutnu mašinu jedne loše administracije nakrivo nasađene države. Svi su pritom svjesni realnosti, i ne očekuju se čuda, ali ono što je u takvoj atmosferi nepodnošljivo jest manjak takta, socijalne inteligencije koju pokazuje Matić, odnosno uobražena tvrdoglavost njegova pomoćnika, dok je napalm-bombu u tu zapaljivu situciju naposlijetku strovalio sam Milanović svojim legendarnim darom za raspirivanje svake, što bi rekli prahrvati, ”protimbe”. Ali, nije to samo nesporazum. To je dubinski sukob dvije supkulture.

Na jednoj strani su funkcioneri i službenici Opće države, državna administracija, nepregledna vojska žderača proračuna. Prvaci SDP-a su njihovi šampioni, a vojska službenika, njihova izborna baza, koju dosadašnji potpredsjednik vlade Grčićupozorava da budu oprezni ”prema onima koji najavljuju rezove” – iste bolne rezove na koje se zaklela njegova vlada pišući predizborni ”Plan 21”. U toj sretnoj provinciji Opće države, visoki državni službenici uživaju kao u raju – kao tramvajem voze se poslovnim avionom u Bruxelles i Luksemburg, a kad nedjeljom ide na kavu, ministricu socijalne skrbi voze u bijesnom BMW-u, dok je u još jednom istom takvom prati pratnja sastavljena od mladih bildera, pripadnika Tajne službe. Čuvaju nju i njene modne aksesoare kojima bi, sudeći po markama, mogla nahraniti pola one najugroženije braniteljske populacije. Pritom nije problem samo u nepravdi, jer napravde ima uvijek i posvuda, ali ono što tu nepravdu čini nepodnošljivom jesu socijalističke floskule koje se pritom lansiraju u predizbornoj borbi. Mogao si ih podnijeti kod Račana, koji se vozio u ”Passatu” i nosio sako s uzorkom ”riblja kost” te stilizirani radnički kačket od štofa, ali je posve nepodnošljivo kod Milanovića koji se vozi u vanserijskom ”Mercedesu”, paradira u ”Bossovim” odijelima te istodobno brani interese malog čovjeka, kojega je u posljednjim tjednima kampanje proglasio – Hrvatom, pa mu maše zastavama i kliče ”Hrvatska, Hrvatska!” provjeravajući istodobno je li mu novčanik u unutrašnjem džepu sakoa.

Na drugoj su strani toga jaza branitelji i braniteljski domoljubi koji smatraju, kao Jukić, da je ”Domovinski rat” temelj hrvatske države. Što to praktično znči? Prvo, zahtijevaju pijetet, drugo, ne pristaju da se Domovinski rat proglasi za – građanski rat. Tu smo ušli u dugu diskusiju koju bi bilo zanimljivo prenositi preko radija ili dati u bilo kojem medijskom formatu kad bi postojao javni prostor za ozbiljne razgovore, a završili smo ostajući svaki na svojim stajalištima, bogatiji za tuđe mišljenje. Dobro, a novci?

”Mi apsolutno ne tražimo ništa što bi u financijskom smislu bitno promijenilo braniteljska prava. Ne tražimo povišice, tražimo da se riješi problem onih 1500 ljudi koji su ostali bez ičega, a osim toga, samo neka prava za 100-postotne invalide, koji sad predugo čekaju za mjesta u toplicama. Pa nema njih puno… Uostalom, samo je oko 72.000 umirovljenih branitelja, od toga oko 42.000 invalida, od čega je manje od polovice oboljelih od PTSP-a. Što je to u odnosu na milijun hrvatskih umirovljenika?”

Puštanje u javnost informacije da Đuro Glogoški prima 21.000 kuna, iako čovjek od toga mora unajmiti pomoćnika jer nije sposoban za najjednostavnije životne funkcije i ja smatram primjerom beskrupuloznog cinizma, odurne demagogije za koju su sposobni jedino ljudi lišeni osnovne pristojnosti, delikatnosti koju ti pruža normalni kućni odgoj.

A politički zahtjevi? Žele Zakon o hrvatskim braniteljima izglasan dvotrećinkom većinom, što se neće dogoditi, jer neće biti političkog konsenzusa, a nije ni ustavno opravdano (što nije lako obrazlagati u polemičkim diskusijama, ali je naprosto tako). Žele da se ingerencije nad braniteljima objedine u njihovu ministarstvu, umjesto što su raspršene na pet, pa oni moraju za sve naokolo juriti, što je zbilja nemoguć zadatak za ljude bez para suočene s neusklađenom, beznadno ustrojenom mašinerijom hrvatske Opće države. To je koncentracija lako izvediva. Pritom Jukić sam, a ne znam vrijedi li to i za gardiste i za sve ostale, priželjkuje da se objavi Registar branitelja. Da se vidi tko je imao kakav ratni put te s kakvim zaleđem istupa obraćajući se javnosti. Obojici nam je pala na um ideja da bi svaki branitelj prilikom javnog istupa trebao biti obilježen s Ime, Prezime i – u zagradi – broj dana provednih u postrojbama.

Lako smo usuglasili kategorizaciju branitelja, koja se i sad primjenjuje. Imamo, dakle, dragovoljce, to su prvoborci 1991., i sve ostale, bez obzira jesu li unovačeni ili nisu, jer su oni koji su se odazvali ili pridružili, u građanskom smislu, podjednako časni. Postoji zatim podjela na borbeni i neborbeni dio, bez obzira na rod i službu u frontovskim formacijama, gdje je rizik stradavanja mogao biti podjednak. Pripadnici Garde izjednačeni su pritom s domobranima, osim po ugledu, što ne možeš propisivati – ipak svi znaju što znači da si prošao kroz ”Tigrove” kao jedan od njihovih ukupno 12.700 boraca!

Tu bi se moglo ući u jednu dublju sociologiju koja ide u srž ovog problema, i to usporedbom s Prvom proleterskom brigadom. Tito je od Prve proleterske napravio svoju revolucionarnu školu, kadrovsku osnovu režima, dok je Tuđman, koji je bio generalštabski personalac, a ne frontovac i operativac, borce potpuno uklonio iz nomenklature. Pojedini generali ubacivali su se u politiku, ali se tu uglavnom nisu proslavili. Tek će na ovim izborima imati veću ulogu, pa će se SDP-ovKotromanović sukobiti s HDZ-ovim Krstičevićem. Milanovićev aide-de-campMaras, također pripadnik neborbenog sektora, koji je potpuno promašio rat (imao je u doba ”Oluje” isto toliko godina kao Jukić 1991.) izjavio je da je ”njihov general učio od samoga Gotovine, dok je Krstičević došao iz JNA”, što pokazuje kako se nisko može pasti u dešperaterskoj utrci za glasove branitelja i onih koji su s njima povezani. Bandić je Gotovinu pak proglasio počasnim građaninom Zagreba, a hoće li mu to nešto vrijediti za dva tjedna na izborima, vijdet ćemo…

Jukić se slaže da se objavi Registar branitelja, ali pritom insistira da se objavi i Registar pripadnika agresorske vojske. Nakon duže rasprave bio je spreman prihvatiti da se nazove Registar pripadnika vojske SAO Krajine, ili nešto slično, ali ovo smatra temeljnim polazištem za razlikovanje Naših i Njihovih, koje branitelji zahtijevaju. Ni ja nisam protiv toga. Nema pomirenja u anonimnosti. Zločincima treba suditi, ratnici će razgovarati ako su zaslužili međusobno poštovanje, civilne žrtve treba obeštetiti, a što će biti s mobiliziranim srpskim teritorijalcima koji su čuvali svoja sela, a nisu nikoga protjerali ili ubili – sigurno ima i takvih – ne znam, a ovo nije bila prilika da sve istjeramo do kraja.

Bez obzira na to hoće li HDZ pobijediti na izborima ili neće, shvatio sam iz razgovora s Jukićem – u Šatoru se zaista stvorio pokret, ”Pokret obespravljenih”, kako on kaže, budući da su im prilazili mnogi, ljudi iz udruge Franak, Blokirani, radnici Imunološkog… Svi oni zajedno ostat će na političkoj sceni, a njihov osjećaj da su žrtve sustava može promijeniti jedino radikalna promjena atmosfere, ekonomski uzlet i polet koji ga prati, kad optimizam uguši jadanje, a svi se zaraze (ili pričeste?) nadom. Ja mislim da do toga može dovesti jedino primjena beskompromisnih liberalnih politika, kao u uspješnim zemljama tranzicije, istočnoerupskim ”tigrovima”.

Poslije razgovora s Jukićem, zaključio sam da je Šator velika, neispričana novinarska priča, koju se beskonačno zlorabilo i spinovalo za prizemni publicitet drugorazrednih političara. Bilo je tu intriga, ubacivanja operativaca važnih interesa i pripadnika tajnih službi koji su prosvjed pokušali radikalizirati te tako produbiti odbojnost građana koji su šatorsku populaciju doživjeli kao udar na krhku normalnost života u urbanom okruženju hrvatske metropole. U jedno sam siguran – eskalaciju problema izazvali su s nepogrešivim osjećajem za pogrešne postupke ljudi iz Milanovićeve vlade, pošto to nije bila specijalna operacija HDZ-a, kojemu taj džumbus nije ni malo pogodovao, a na koncu, nije ni SDP-u, nego se pokazalo da je to bio još jedan taktički poraz njihove promašene strategije.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer