Kad Denis Bećirović kroči u Washington, svemir zadrhti. Ne zato što se tlo Amerike pod njegovom težinom savije, nego zato što i sam GPS zbunjeno upita: “Tko je ovaj?”
I doista, tko je taj čovjek? Kamo je krenuo i što predstavlja? Predstavlja li uopće ikoga? Bošnjaci, tko vam je ovaj?
Predsjedništvo BiH – ta gotovo halal institucija koja sve više nalikuje na mješavinu čekaonice za biro i parodije na državni ustav i Daytonski sporazum – odlučilo je da je baš Denis taj koji će ponijeti glas Bošnjaka u Ameriku. Glas… kakav-takav. Jer kad ponestane sadržaja, ostane Denis.
Denis je, dakle, odveo PowerPoint na izlet i krenuo u diplomaciju.
No, iza te anegdotalne razine skriva se ozbiljniji problem. Ne Bećirovićev osobni – njegova politička neuvjerljivost je već poznata stvar – nego opći problem bošnjačke politike.
Riječ je o dubokoj kadrovskoj krizi, simptomatičnoj za sve narode koji desetljećima grade politički identitet na pogrešnim osnovama.
Islamizacija bez elite
Otkako je vjerski diskurs ušao na velika vrata u obrazovni i javni prostor, Bošnjaci su sve manje proizvodili državotvorne kadrove, a sve više produkata vjersko-klerikalnog diskursa koji od svijeta razumiju malo, a od Bosne još manje. (Da se razumijemo, Hrvatima ne mogu dodati vode u ovome, mi smo tu prekucali igrucu, no ovo nije tema o nama. O nama smo sve rekli.)
Kad političko mišljenje zamijeni hutba, a vanjsku politiku preuzme sentimentalna megalomanija o “muslimanima kao žrtvi svijeta”, rezultat je ono što danas gledamo u liku Denisa Bećirovića – papirnatu personu s diplomom i funkcijom, ali bez suštine.
Bećirović, u ovom trenutku, jeste najEUropejskiji lider Bošnjaka. I to je tragedija. Jer ako je on najbolji što narod ima ponuditi, onda smo doista došli do kraja jedne političke paradigme.
Oprostite majorizatori, al očekivali smo više.
U eri sveprisutne ideološke konfuzije, u kojoj se bosanski političar nastoji svidjeti i NATO-u i džematu, Bećirović izgleda kao nevoljki kompromis između seminara u Gazi i vikenda u Briselu.
Silajdžić je prvi i posljednji kompletni političar i lider Bošnjaka
Onaj koji je istinski vladao i džamijom i Pentagon-briefingom, koji je znao kako se govori i s Arapima i s Amerikancima – zvao se Haris Silajdžić.
Voljeli ga ili ne, to je bio posljednji lider koji je uopće mogao zadržati pažnju na međunarodnoj sceni. Alija je to znao. On je Aliji ,skidao imidž teroriste, zaljubljenog u bombe Al Qaede i svijetu ga predstavljao kao umjerenog. Kasno se shvatilo da je Alija imao ljude umiješane i u rušenje WTC-a. No to je samo argument više koliko je Silajdžić bio uvjerljiv i kompletan.
Sve poslije njega su fotokopije bez tonera, s Bećirovićem kao vodenim žigom.
Danas, Bošnjaci više nemaju kadrova koji mogu uvjerljivo komunicirati i s Europom i s domaćim biračem. Ostali su im politički tehničari, ljudi koji funkcioniraju u niskonaponskim sustavima – dovoljno da dobiju izbore u nekakvom paradžematu, ali nedovoljno da pred ikim u Briselu ili Washingtonu izgledaju kao predstavnici nečega što bi se moglo zvati državom.
Sabina i nova nada
I onda imamo Sabinu Ćudić. Ona jest najbliže nečemu što podsjeća na europsku političku formu. Govori jezike, razumije koncepte, zna se ponašati. Problem? Nije Bošnjakinja. Odnosno – jest, ali nije. Naša je. Kulturološki bliža je svakom Hrvatu nego bilo kojem Bošnjaku. U Zagreb il Beč da ju baciš snašla bi se ko da je kući došla. U Istanbulu malo teže.
I to je možda još i veći problem bošnjačkog identiteta – kad konačno dobiju nekog tko izgleda i zvuči kao političar, nisu sigurni pripada li im uopće.
Bećirović kao simptom
Denis Bećirović nije uzrok. On je posljedica. Simptom političke autofagije naroda koji je ostao bez vlastite elite.
On simbolizira taj tren kad više nemaš nikog ozbiljnog za poslati, pa pošalješ tipa koji zna složiti folder.
I koji se s puta vrati oduševljen jer mu je netko obećao “konkretne aktivnosti” – što je, u prijevodu, obećanje da će mu možda poslati e-mail.
Ako Bećirović predstavlja europske vrijednosti u bošnjačkom narodu, onda je jasno da se narod udaljava od Europe. I ne zato što ne želi pripadati, nego zato što više nema tko da ga uopće vodi tamo.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
