Published On: Sri, ruj 11th, 2019

DEJAN KOŽUL: Sarajevski poljubac života

Moralo je to Sarajevo da bude posljednje. Tu se još čuje glasan vrisak, odatle još odzvanjaju pucnji, ali odatle je i najglasniji urlik #imaizać. Ako ne na ulicu, ono bar u Njemačku.

Piše i slika: Dejan Kožul, KUPEK

Biti u Sarajevu tog dana i biti na strani LGBTQ osoba jednako je bitno bilo kao biti na strani onih koji su četiri godine živjeli ili pokušavali živjeti pod opsadom. Povorka ponosa u Sarajevu ima posebnu težinu. Veću od one zagrebačke, veću od one u Skopju, Podgorici, veću od one u Beogradu gdje je i krvi bilo u nekim ranijim pokušajima šetnje.

Da, posljednja je to “prva Povorka ponosa” ali u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini nije dovoljno skupiti samo hrabrosti da bi organizirali Povorku. Tu je potrebno uzeti u obzir tragediju grada, ljudi koji su izgubili živote za vrijeme opsade, ali posebno je bilo potrebno uzeti u obzir izgubljene život nakon opsade. Možda oni i nisu izgubljeni onako kako su gubljeni u ratu, ali svakako više ne krase Sarajevo već ono veliko Ž traže u nekim drugim gradovima, državama, kontinentima.

Ova Povorka, ne simbolizira, stoga, samo želju da se izađe na ulicu, da se ukaže na probleme, a oni su nepojmljivi za nekog tko ne pripada među LGBT populaciju, ali bi svakako morali biti pojmljivi za sve one koji su četiri godine preživljavali pod opsadom, jer i ovo je opsada. Ne toliko vidljiva ali jednako opasna, pa možda i opasnija jer prijeti da izbriše i posljednji trag ljubavi, dostojanstva, razumijevanja, empatije, ravnopravnosti. Tiho i polako.

Da, #imaizać ima pomalo i onu vic konotaciju, ali #imaizać je puno više od toga. Sjedite u svom stanu ili kući okruženi snajperima. Gladni, žedni. #imaizać pomislite često. I rado bi vrisnuli, a onome koji vas drži na nišanu bi najradije uperili isti taj nišan u glavu da vidi malo kakav je to osjećaj, ali možda je baš na tom metku ispisano vaše ime. Svejedno. Vičete, kunite i samo mislite o tome kako #imaizać. Sve što ste “pogrešno” uradili je što ste možda “pogrešne” nacionalnosti, a možda i niste. Možda ste i valjane, ako se onaj tamo koji vas gleda kroz nišan pita, ali njega to ne zanima jer vi ste izabrali stranu. Vi ste legitimna meta jer ste na teritoriji gdje legitimne mete žive ili barem to pokušavaju da učine.

I u nekom trenutku ne možete više izdržati već izlazite. Izlazite pod cijenu provjere da li se taj metak sa vašim imenom zaista nalazi na onoj drugoj strani.

Zadržite taj trenutak u sebi.

Sad zamijenite snajperistu sa bilo kim od nas.

Ne mora čak biti ni na okolnim brdima.

Ne, tu je pored vas, oko vas.

Sve što ga spriječava da ne ispali “metak” u vas što ta linija razdvajanja više nije jasna i on ili ona ne znaju da ste vi za njih legitimna meta. Ne znaju jer vi o tome ne pričate. Bojite se. Bilo da ste kući, u komšiluku, u školi, na fakultetu, na poslu. Nikad ne znate gdje se nalazi taj metak sa vašim imenom pa onda bolje da šutite. Da ne izazivate pravedni gnijev “većine” kod koje je metak. Ne znate ni kod koga bi konkretno mogao biti.

“Molimo vas za malo strpljenja jer je došlo puno “manjine”, parafrazirat ću riječi Svjetlane Nedimović na ulazu ka Titinoj ulici, odnosno na lokaciji gdje su provjeravani sudionici Povorke.

Došli su oni koji su se do jučer bojali tog metka, a ohrabreni onima koji su srcem stali na pravu stranu jer su svjesni da, koliko već sutra, to Sarajevo može ponovo biti opkoljeno ali bi taj obruč, kad konačno i definitivno dođe do njegovog uobličavanja, mogao biti uži i opasniji za sve. Vrlo su dobro svjesni šta ono #imaizać znači za Sarajlije i Sarajke.

Obruč je još uvijek nepravilan, iskidan, baš onako kakvo je i bh. društvo. I paradoks je to reći, ali to je sreća u nesreći. I dok je društvo još uvijek takvo, mada gotovo da i ne postoji u onom punom smislu riječi, već je više riječ o plemenskim zajednicama utemeljenim na naciji, vjeri, postoji prostor za postavljanje temelja nekog drugog, boljeg društva.

A u Sarajevu prostora ima najviše. Ima i srca najviše. Dovoljno da se snaga prelije i u druge krajeve, druge gradove širom nekadašnje nam države jer tu je taj slogan, odnosno urlik #imaizać najjači i još uvijek odzvanja kroz pukotine u zidovima. Potrebno je samo prizvati ga i usaglasiti sa onim koji se čuo tog istorijskog 08.09. na potezu od Vječne vatre do zgrade parlamenta.

Tek tad će odjeknuti i tek tad možemo reći da se isplatilo čekati, kao i da ima kosmičke pravde u tome što je Sarajevo grad sa posljednjom “prvom Povorkom”. Implodirat će tad taj #imaizać i doći će i do vas. A do tada #imapomoć i #impodržat i #imavoljet. I ima biti na jedinoj mogućoj strani – strani humanosti.

I dok se bliži i beogradska Parada, koja je postala tradicija, ali samo zahvaljujući interesu vladajuće stranke, razmišljam o tome kako bi veliki korak bio pozivanje organizatora sarajevske Povorke da dođu kao gosti u Beograd i da se obrate prisutnima sa porukama koje su uputili i u samom Sarajevu, a to su poruke solidarnosti sa svim potlačenima, svim onima koji i koje su drugačiji i drugačije. To je most koji vodi iz obruča o kom smo pisali.

Most sa Parade u Beogradu morao bi da se gradi i ka onima koje izvršitelji svaki dan pod pratnjom policije na silu izbacuju iz stanova, ka stanovnicima hotela Bristol koji su opet stupili u štrajk glađu jer im je država isključila struju i jer želi da ih iseli i oslobodi prostor novim bagerima, odnosno tenkovima ali bez cijevi. One sa cijevima postavljaju pred stadion kako bi uputili poruku da metaka sa vašim imenom još uvijek ima. To je ta tradicija država i naroda. Na to se pozivaju kad govore o tradicionalnim vrijednostima. Na nasilje u porodici koju tako brane. Na mogućnost nove pljačke, novih ratnih zločina.

I, da. Moralo je to Sarajevo da bude posljednje. Tu se još čuje glasan vrisak, odatle još odzvanjaju pucnji, ali odatle je i najglasniji urlik #imaizać. Ako ne na ulicu, ono bar u Njemačku. Pa tamo da pjevamo: “Snijeg pade na behar, na voće. Neka ljubi ko koga hoće”.