Published On: Sub, stu 23rd, 2019

Danijela Luburić: Državo je l’ moguće da ih se u Pazariću samo održava na životu?

Nemaju oni posebne potrebe nego mi bolesne načine ispunjavanja njihovih ljudskih potreba.

Skoro dvije godine radila sam kao njegovateljica sa štićenicom koja je imala demenciju sa alzheimerom.
U srednjoj fazi došlo je do zastrašujućih promjena, onih koje je jako teško kontrolirati. Zapravo, gotovo nemoguće.
Tablete za smirenje, tablete za demenciju (najbolje koje imaju), tablete za spavanje, a ništa ne pomaže.
Od 15:00 – 19:00 ustaje se kao druga osoba. Polazi prema ulaznim vratima, nema balansa, tu sam da pomognem da ne bi pala, okreće se, vrišti, pita me tko sam, da želi ići mami i tati (umrli su prije 40 godina)…
Zima, u Engleskoj mrkla noć, ne mogu je pustiti, ne mogu je kontrolirati, okreće se, udara me. I dalje me pita tko sam, a do prije pola sata me je voljela.

Plače, ruši sve oko sebe.
Zastane na trenutak.
Opet nastavi. Ovaj put samo još gore.
Vidi ljude kojih nema, vidi neke koji je napadaju…
Opet kroz kuću, zaustavljam je 10-ti put od pada, opet nema balansa, opet u nekome imaginarnom svijetu. Opet ljuta na mene.
Pita me gdje se nalazi, unatoč tome što je kuća prepuna njenih fotografija.
Moram lagati da sam je dovela kod sebe i da će mama i tata naići po nju kada se budu vraćali s posla.
Tako svaki dan. Agresija. Halucinacije. Anksioznost.
Dan je još dobar, ali čim mrak padne…

Tim doktora, stručnjaka i savjetnika, što na telefonu, što na sastancima i svi mi govore isto: “Lijek za demenciju, koji pokriva sve to, ne postoji. Ovo pomaže da se ublaži, iako ni tada ne djeluje. Dok mozak sam ne odluči prestati, ništa ne vrijedi.”

Poduzeli smo sve sigurnosne mjere. Država daje na korištenje invalidska kolica, stolicu, krevet koji se spusta do poda, zaptitne strunjače…

Ja dobivam baby-phone sa kamerom.
Svaku noć, ni sama ne znam koliko mjeseci, zaspim u 1 po ponoći, budim se u 3 jer priča sa nevidljivim osobama, maše rukama, pa se izvuče iz kreveta, dopuže do vrata i plače na sav glas, ili se smije na sav glas, ovisi kakve su halucinacije. Sjedim pored nje i nema pomoći. Svemoguće metode, ništa, ali ništa ne vrijedi.
Pile smo čaj sa krvavim ljudima koje je ona htjela počistiti, a ja sam morala da ih poslužim. Pjevale smo jer smo bile na koncertu Judy Garland.
Tješila sam je jer je izgubila lutku koju joj je mama kupila jučer.

Opet red agresije, red smijeha, red vrištanja, sve tablete i ništa ne vrijedi. Ništa ne pomaže.
Nema pomoći, stručna pomoć ne postoji.
Nemaš srca vezati, nije živina, iako znaš da bi je možda tako spriječio od smrti, neda ti ljudskost. Jer svezanom čovjeku, koji je mentalni invalid to može samo naškoditi, i fizički i psihički. Po zakonu bi odmah završio u zatvorio da zavežeš nekoga. Odmah!!! Jer to je ravno zlostavljanju.
Nekada nisam mogla sama, po troje nas je smirivalo situaciju i troje nas je bilo malo. Po 36-38 sati sam znala ne spavati ali nikada mi nije na pamet palo da je svežem. Kako da svežeš ljudsko biće? Kako?

Znam iz osobnog iskustva koliko teško je to raditi psihički i fizički.
Ja psihički nisam više mogla, jer je najgori mogući osjećaj u čovjeku kada ne može pomoći, i kada pomoći nema. Kada doktori to kažu, kada ti kažu da se naučiš nositi sa situacijom, onda šta da radiš?
Ja ju vezati nisam htjela, netko drugi možda bi, a nisam imala snage ni energije da sve to proživljavam. Otišla sam.
Pročitala sam sve članke vezane za ovaj slučaj, prizori su zastrašujući.
Duša puca, srce se cijepa, ljutnja prevladava. Nije ljutnja nego bijes.

Na koga da se bijes usmjeri? Na koga točno?
One koji nisu stvorili normalne uvjete za život toj djeci, a točno se zna koje se sigurnosne mjere trebaju poduzeti i kakve prostorije napraviti da bi imali koliko toliko normalan život. Bez vezivanja. Ionako, duše drage, prisiljeni na ograničen život, još ih svezali. Zarobili. Uskratili im i ono malo radosti što mogu da imaju.
Da usmjerim bijes na one nestručne osobe ili na one koji su ih zaposlili bez struke u ustanovi poput te? Na svako dijete, sa mentalnim invaliditetom treba ići po jedan njegovatelj ako hoćemo da bude sretno, što je u našoj državi nemoguće, ma nije moguće ni u jednoj jer svi gledaju da zarade što više.
Zvučati će strašno ovo što ću sada reći, nimalo ljudski, ali ni svjesni niste koliko puta su im spasili zivot tako, vežući ih, koliko god strašno i mučno zvuči, ali nema dovoljno osoblja da svako dijete spriječe od smrtnih situacija koje bi se događale s obzirom da nemaju odgovarajuće uvjete .
Nisam ni provjerila ali već mogu tvrditi da nemaju jer tako rade te ustanove. Država želi što više novca, pa logično da je tu malo zaposlenih. Nitko ne uzima ozbiljno sva upozorenja i molbe zaposlenih i ostavljaju ih na milost i nemilost da se snalaze kako mogu i znaju jer njih to ne zanima kako će oni.

Ne opravdavam situaciju jer za ovako nešto nema opravdanja, samo pokušavam naglas dati objašnjenje i sebi i vama.
Jedna osoba na 47 djece u noćnoj smjeni??? Ja sama sa jednom osobom nisam mogla funkcionirati. Kada je bio teško, ni nas troje skupa nismo uspijevali!!!
Ne branim ni jednu situaciju. Ne branim njegovatelje!
Kada radiš sa 47 djece sam, cilj ti je samo da ostanu živi! Ali vezivanje? 😥😥😥
Državo je l’ moguće da ih se u Pazariću samo održava na životu?
Jedino i samo, na sav glas, osuđujem državu jer je ovo dopustila, a znala je sve!
Nemaju oni posebne potrebe nego mi bolesne načine ispunjavanja njihovih ljudskih potreba.

 

 

 

Danijela Luburić / Thinking Out Loud by DAŠA/