Published On: Mon, Jun 1st, 2020

IVICA ĐIKIĆ: Dani nervoznih stražara

U pismu koje je potpisalo četrdesetak članova P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, i koje je objavljeno 9. svibnja 2020. na službenoj web-stranici te organizacije, u drugoj od ukupno tri rečenice kaže se ovako:

„Smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju.“

S obzirom na to da je ova dnevnopolitički motivirana rečenica, kad je riječ o kompleksu „Bleiburg“, uvelike suprotstavljena povijesnim činjenicama i elementarnoj ljudskosti, a da je sve urađeno pod egidom P.E.N. Centra, reagirao sam pismom tom udruženju 19. svibnja i zamolio da me se izbriše iz članstva.

Istoga dana, svaki sa svojim razlozima, isto su učinili i Ivan Lovrenović, Željko Ivanković i Miljenko Jergović, a nakon toga i još nekoliko pisaca.

Moje obrazloženje, u suštini, sastojalo se od jedne jedine rečenice:

„Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. Centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom ‘Bleiburg’, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.“

To je bilo dovoljno da preko noći postanem „ustaša“, „fašist“ i „UZP-ovac“ u komentarima ispod tekstova na bosanskohercegovačkim i hrvatskim portalima, i u statusima meni poznatih i nepoznatih ljudi na društvenim mrežama, da postanem ozloglašen ili barem suspektan u osvrtima autora koji drže do sebe.

To je bilo dovoljno da odjednom prokuljaju predrasude, pakost i psovke.

Dočekana je prilika ili ono što je protumačeno kao prilika za brzopoteznu diskvalifikaciju.

Ne kanim se braniti i opravdavati, niti dokazivati svoju pravovjernost pred nervoznim stražarima koji prvo spraše rafal, a onda pitaju tko i zašto ide.

Nemam namjeru relativizirati svoj postupak spram bosanskohercegovačkog P.E.N. Centra, niti pobijati optužbe iznošenjem podataka o svom minulom radu. Postao sam „ustaša“ i netko od čijeg se imena distancira u boljim društvima, premda je svakom razumnom jasno da u onome što sam napisao nema ničeg što je ustaško, ničeg što je nacionalističko, ničeg što je problematično ili sporno iz bilo koje perspektive, osim iz perspektive dogme o pobjedničkoj bezgrešnosti.

Potpisani članovi P.E.N.-a napisali su, zapravo, da su „fašisti i simpatizeri fašista“ zaslužili da „nastradaju u povlačenju“ – čuj „nastradaju“, kao da su imali prometnu nesreću – ali to nije problematično i nitko se nad time ne zgraža, jer je prioritetnije i društveno korisnije denuncirati moje fašističko zastranjenje isisano iz nepristajanja na „jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno“ pojednostavljivanje događaja i sudbina vezanih uz šifru Bleiburg.

Neću upućivati na relevantne autore i naslove, neću citirati, neću povlačiti analogije i pozivati se na neupitne autoritete. Nema potrebe. Četrdeset i pet godina prisilne šutnje dovoljno govori – u najmanju ruku – o višedimenzionalnom karakteru blajburške tematike.

Jedna od tih dimenzija jest i dugotrajno zloupotrebljavanje Bleiburga za izražavanje privrženosti ustaštvu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Kod nas očito ima ljudi koji bi, iz meni nedokučivih razloga, htjeli da ja jesam hrvatski nacionalist, ili kako bi oni rekli, ustaša – što će biti Hrvat iz Duvna već ustaša ili pritajeni ustaša?! – e da bi me definitivno prikratili za uzimanje u obzir.

Taj svijet gleda na me kao da sam nepravedno i igrom slučaja zauzeo neko mjesto na kojem je trebao biti netko bolji, ispravniji, talentiraniji, obrazovaniji, netko više „naš“, pa se spremno čeka ili traži krivi korak da se obavi degažiranje iz zone ideološke certificiranosti.

Bilo bi elegantnije da se takvi naprosto prave da ne postojim, ni u području njihovog interesa ni općenito, jer i ne postojim na način na koji su to oni bili shvatili, pa eto onda mjesta za nekog dostojnijeg i sklonijeg ispunjavanju navijačkih očekivanja.

S druge strane su oni, brojniji i moćniji, koji bi bili najsretniji da sam četnik – što će biti nego četnik netko tko piše u Pupovčevim „Novostima“!? – da bi me tako eliminirali iz ravnopravnog učešća u nacionalno verificiranoj kulturi i medijima, mada ne tražim ni verifikaciju, ni ikakvu satisfakciju, ni ičiju naročitu pažnju.

Svaki eventualni izraz razumijevanja ili približavanja s te strane trajno ću smatrati grubim nesporazumom.

Ima i trećih koji jedva dočekaju čak i blago odsustvo simpatija prema bošnjačkom nacionalizmu, pogotovo onoj njegovoj mutaciji koja nastupa u građanskoj kamuflaži, da upere prst u novootkrivenog „UZP-ovca“, i pritom se ne vode ničim do li etničkom pripadnošću i mjestom rođenja.

Ako im to olakšava muku i ako u toj destrukciji vide svoj doprinos boljitku nacije, neka im je sa srećom, i njima i naciji.

Kad se želi moju egzistenciju svesti na podatak o kompromitantnoj nacionalnoj pripadnosti ili o sramotnom nacionalnom nepripadanju, pa onda iz toga izvlačiti zaključke i presude, iznošenje „obrane“ uzaludni je čin samoponiženja.

Već i ovim tekstom zagazio sam duboko u to područje, a svaka naredna rečenica bila bi guliverovski korak u nepovrat.

Ivica Đikić l jergovic.com

 

Napomena:

Naslov Dani nervoznih stražara neodvojivi je dio ovoga teksta. Ako ga netko prenosi, nije ovlašten stavljati svoj naslov i dužan je navesti da ga prenosi sa stranica  www.ivanlovrenovic.com i www.jergovic.com
Sve drugo smatrat će se krađom sadržaja