Današnji Dan očeva prilika je da preispitamo što znači biti otac u svijetu u kojem tradicionalne uloge polako, ali sigurno, gube svoju krutu definiciju. Muškarac koji ne sudjeluje aktivno u životu svog djeteta – nije jak muškarac. To je glavna poruka psihologa Maria Brkića, koji je u podcastu Rastući s djecom otvoreno govorio o izazovima modernog očinstva.
Očevi – prvi uzori, prvi heroji
Uloga oca nije samo materijalna potpora. Nije dovoljno donositi plaću i ostavljati sve drugo majci. Otac je prvi uzor hrabrosti, discipline i ljubavi, i ako on zakaže – njegovo će dijete dugo tražiti tu figuru na krivim mjestima.
„Onaj tko ignorira svoje dijete i ne preuzima odgovornost za očinstvo – za mene je slabić. A onaj koji svojim primjerom uči djecu odgovornosti – to je pravi muškarac“, kaže Brkić.
Autoritet se ne nameće, on se gradi
Brkić upozorava na još jednu zamku – autoritet iz straha. Nekada su se očevi smatrali „glavnim i odgovornim“ jer su ih se djeca bojala. Danas znamo da takav model ne stvara zdrav odnos. Djeca poštuju roditelje koji žive ono što govore, a ne one koji samo naređuju.
Tihi heroj, a ne glasni nasilnik
Pitanje muške destruktivnosti i rješavanja problema „na mišiće“ nije zaobiđeno. Očevi su često suočeni s društvenim pritiskom da budu „čvrsti“ i „nedodirljivi“, no istinska snaga očituje se u emocionalnoj stabilnosti i sposobnosti rješavanja problema pametno, a ne silom.
Biti otac – najveći test muškosti
Muškarac se ne dokazuje snagom, već strpljenjem, ljubavlju i spremnošću da bude uz svoju djecu, od prvih pelena do prvih ozbiljnih životnih odluka. Ako se, kako kaže Brkić, ignorira roditeljstvo – onda zapravo ignorira i vlastitu snagu.
Danas, na Dan očeva, sjetimo se pravih očeva. Onih koji su tu – ne samo fizički, nego i srcem.