Boris Dežulović je jučer napisao satiričan osvrt o neshvatljivosti satire u Hrvatskoj.
Boris Dežulović je naveo slučaj Željke Markić i Velimira Bujaneca koji su demantom regairali na satiru koja je objavljena na njihov račun. Te ih je satirički ismijao. Neka je. To je njegovo pravo. I to se tako radi.
Boris Dežulović napisao je ujedno stotine satiričkih kolumni na račun crkvenih otaca u Hrvata. I stotine satiričkih osvrta na nacionalne lidere u Hrvata. To je također njegovo pravo. I to se tako radi. Nikada nitko u Hrvatskoj nije tražio , da se zbog tog Borisu uskrate građanska prava. Da ga se odstrani iz društvenog života.
Boris Dežulović napisao je tek jedan satirički osvrt na račun efendije Cerića, vođe Islamske zajednice u Bošnjaka. No reakcije nisu bile kao u Hrvatskoj. Dobio je prijetnje i niz medijskih napada. Ne pamtimo neke satiričke tekstove Borisa D, na program FTV-a, na lidere nacionalsoc ljevice u Bošnjaka. Na frajere koji tuku srebreničke majke pa potom vise po TV ekranima. Nije se toliko žarno borio da ih izbaci iz javnog prostora, kao njihove pandane u Hrvatskoj. Istovremeno pamtimo stotine napada na lidere iz Banja Luke. Mostara.
Pokojni Predrag Lucić napisao je pjesmu “Ići mići Ahmići” koja je zapravo bila satirična kritika HVO-a. No da ironija bude veća, upravo ta ironija shvaćena je kao provokacija žrtava Ahmića. Potom je Predrag Lucić primao prijetnje. Isto kao i Dežulović. I morao pojašnjavati što je točno htio reći. Nije pisao ironičan osvrt na to. Pravdao se. Nije niti Dežulović pisao sarkastičan osvrt na to.
Oliver Frljić postavio je jednu provokativnu predstavu u Zenici. Oliver Frljić nestao je iz Zenice. Iz BIH. Dežulović nije nešto naročito stao u obranu te i takve slobode umjetničkog izražavanja. Frljić nije shvaćen u Zenici. Protjeran je.
I nije tu kraj. Ima tu još imena i prezimena. Koji su zbog prava na riječ iz Sarajeva protjerani. Ili su gurnuti u katkombe. Vlaisavljevići, Bačanovići. Ovi oni.
Boris Dežulović i Predrag Lucić napisali su stotine satiričkih tekstova na račun političkog Mostara i političke Banja Luke. Napisali su nesrazmjeno velik broj kritičkih tekstova o suočavanju sa zločinima HVO-a i VRS-a i nesrazmjerno malen broj kritičkih tekstova o suočavanju sa zločinima ABIH. Zapravo ne pamtimo niti jedan tekst o zločinima ABIH. Doduše možda su kasnije i pisali. Mi smo ih nakon nekoliko godina uzaludne nade u objektivnost, naprosto prestali čitati.
Dežulović je jednom promovirao i nekakav film o humanizmu, skupa s junacima u njemu, u kojem kao svjedok humanizma svjedoči čovjek koji se danas krije od suda. Deklarirani Ustaša optužen za višestruko silovanje Olge S. Draško. Srpkinje iz Čapljine. Koju je u Dretelju silovalo preko 100 hrabrih HOS-ovih štovatelja Ante Pavelića. Multietnička ekipa Hrvata i Bošnjaka. Ne samo da se Dežulović nikada nije ispričao BH građanima, zbog sudjelovanja u promociji tog filma, nego nikada nije niti slova napisao o hercegovskoj Lori. Logoru Blaža Kraljevića i Ediba Buljubašića za hercegovske Srbe. Logoru kojim je upravljala ABIH.
Dapače film je uspio progurati i u srpske Novossti u Hrvatskoj. Tako se silovatelj Srpkinja iz Dretelja, posredovanjem Dežulovih veza, našao kao junak među Srbima u Hrvatskoj. Je li to ironija? Satira? Ili tek namjeran previd u borbi za Dežulovićevu sliku novije BIH povijesti u kojoj su silovali samo jedni i drugi dok treći nisu? Jer govoriti o silovanjima ABIH naprosto baca sjenu na ABIH. Kao i govoriti o pobijenoj djeci onog drugog Sarajeva.
O pobijenoj djeci Viteza, i Lašve Boris Dežulović i Predrag Lucić nikada nisu napisali, niti jedno , jedino prokleto slovo.
Kao bardovi satire na ovim našim prostorima Boris Dežulović i pokojni Predrag Lucić sudjelovali su u jednom važnom “zločinu” neinformiranja javnosti.
Zatajili su činjenicu da se satiričko pismo, korištenje ironije, cinizma, provokacije daleko više njeguje u svim krajevima BIH osim Sarajeva. Satiru i cinizam možete pronaći na svim banjalučkim i mostarskim portalima i na unutarhrvatskoj i unutarsrpskoj kritici.
Zatajili su da se u Sarajevu, cinizam, humor, satira, ironija, na račun političkog Sarajeva, označava kao govor mržnje. Satiričar, kada primjeti, da netko ne trpi satiru, još više udara po njemu. Tek donekle blaga satira o Bošnjaku dozvoljena je samo Bošnjaku. A i ona se skupo plaća. Tako zagovornici građanskog postaju nacionalisti i u tretiranju satire.
Dežulović nikada nije ismijao Sarajevo, nikada nije izrugivao sarajevske demante onako kako ismijava Markićkine i nikada mu sarajevska autarkija nije bila predmet šprdnje.
Svatko onaj tko se u Monty Daytonu usudi pisati cinički na bilo koju temu koja se tiče Sarajeva, u BIH je označen kao fašist, mrzitelj, širitelj govora mržnje i neprijatelj države BIH. S televizija koje više nalikuju na televizije Turske ili Kazahstana, a ne jedne demokratske države.
Taj gotovo fašistički pristup ocjeni javnog diskursa u “regionu”, u kojem je ismijavanje srpske i hrvatske države i , srpskih i hrvatskih institucija znak slobode govora, dok je ismijavanje BH države i sarajevskih institucija fašizam prihvatio je i Boris Dežulović. Čovjek koji nikada nije robovao sistemima i režimima. Osim što nekada jest. I kao da još uvijek to čini.
Jer da ne čini, valjda bi smogao snage, onako kako je ismijao Markićku i Bujaneca, ismijati i političko Sarajevo. Pošto za meštra od pera ne bi smjelo biti autoriteta. Napisao bi da je sarajevska podrška Charlie Ebdou tek samo fake news, budući da bi bosanska verzija Charlie Ebdoa u BIH bila ugašena, i neshvaćena.
Kao bardovi satire, i pokojni Lucić i g. Boris Dežulović nekako su morali upozoriti na to. I nama je baš žao zbog tog što nisu.
Šteta je to. Jer kad bogovi satire brane satiru u Hrvatskoj, ili Srbiji, dok u BIH šute o cenzuri satire, kao da je BIH još tamni vilajet, čovjek pomisli na trenutak, premda zna da je u krivu, da je Boris Dežulović prosti plaćenik tamnog vilajeta. Iako mi znamo da je on čestit čovjek koji voli žene, i dobro iće i piće. I da on to naprosto ne može biti.
Neka se ne ljuti veličanstveni Boris, no upravo je njegovo pisanje u BIH i o BIH, dokaz da BIH danas doista jedina postjugoslavenska zemlja, u kojoj su ironija, cinizam, satira i burleska nepoznati stilski pojmovi u javnom diskursu. Niti na daskama kazališta ih nema. Niti ih smije biti. Nema propitivanja onog što prava satira najviše obožava propitivati. Prijestolnice. Glavnog centra moći.
Zamislimo na šta bi se sveo Dežulović da je u Hrvatskoj pucao po manjima i štitio veće? Upravo se na to Boris sveo u BIH.
Pravo na ironiju, cinizam, satiru i sve druge stilove pisanja, zajamčeni su svim BH građanima formalno. No u praksi korištenje tih stilova dovodi do uskrate građanskih prava. Imamo najsvježiji primjer Tvrtka Milovića.
I sada dolazimo do onog najvažnijeg: Boris Dežulović , i to odgovorno tvrdimo, ne samo da nije ismijavao režim. Dapače, sudjelovao je, osim filmske promocije jednog silovatelja iz Dretelja, po željama i notama Sarajeva, u medijskom progonu građana BIH, koje je režim u Sarajevu označio neprijateljima jer su koristili cinizam, ironiju i satiru kao stil pisanja. Lažnim informiranjem javnosti on je po volji režima “pucao” u ljude, koji su baš kao i Boris u svom pisanju koristili isti stil koji koristi i on . Boris Dežulović. Zašto nije stao u zaštitu struke? Zašto je stao u zaštitu režima?
Europa te pikanterije, pucanja u manje vrijednu braću baš i ne prati. Pa mu je dodijelila nagradu.
Moralnom čovjeku to bi smetalo. Boris je jako moralan čovjek. Znamo da mu to smeta. Zasigurno. I da loše spava.
To je u redu. To je proces samočišćenja. Proći će.
.