ZKM donosi premijeru predstave “Tri X i ja” o erotskom manipuliranju koje prerasta u mračnu igru dominacije i nadmudrivanjaSeksualni identiteti oduvijek služe kao smjerokazi koji društvu olakšavaju stigmatizaciju pojedinaca – stoga nije neobično što o seksu drugih zapravo ne znamo ništa.
Plaćeni seks, spolno zlostavljanje, seksualna diskriminacija, dominacija ili manipulacija u društvenim interakcijama, seksualno ponašanje na granici eksperimentalnog i bolesnog, tako su postali kolateralne žrtve prešutnog društvenog zavjeta šutnje: nemoguće je u brojkama saznati koliko je žena u nekom trenutku života prihvatilo neželjenu seksualnu ponudu nadređenoga, koliko ih se bilo iz nužnosti ili iz obijesti odlučilo okušati u svijetu plaćenoga seksa. Naprosto, kad je riječ o seksualnim travestijama, granice su fluidne – što je nekome prihvatljivo, drugome je odbojno, i obratno.
“Kad govorimo o ljudskoj tjelesnosti, nema nikakvih zaključaka – svi smo u tom smislu različiti, neki su zatvoreni, neki se vole igrati. Tko zna kakvo je naše društvo u krevetu? Ja ne znam!”, govori mi to Anđela Ramljak dok sjedimo u pokusnoj dvorani na četvrtom katu njezina matičnog Zagrebačkoga kazališta mladih (ZKM) uoči jedne od posljednjih proba za predstavu “Tri X i ja”, čija je premijera u petak, 24. svibnja.
Poetično definiran kao komorni triler uobličen u seksi komediju apsurda, komad “Tri X i ja” u osnovi je izvedbeni eksperiment, u kojemu četvero glumaca – Anđela Ramljak, Petra Svrtan, Paško Vukasović i Mateo Videk – u suautorstvu s autorskim timom, nudi moguću interpretaciju toga što je dopušteno, moralno i prirodno, a što nastrano, grešno ili bolesno u igri seksusa koja se razvija, ponavlja i mijenja kroz ljudski život.
“Zbog tri X-a u naslovu ta se predstava automatski poistovjećuje s pornografijom, no ona nije pornografska niti se time bavi, ali u njoj je svakako riječ o seksualnosti i propitkivanju granica koliko tko sam sa sobom može tu seksualnost probijati, kako se tko sa svojom seksualnošću nosi”, pojašnjava Anđela.
Otvoren razgovor o intimnim stvarima uglavnom ćemo shvatiti kao stvar lošeg ukusa, no na pozornici je sve moguće: kazalište nudi bezbrojne mogućnosti glumcima da se ogole pred publikom. Kad su u pitanju spolnost, spolno sazrijevanje, odrastanje i osvješćivanje spolnog u nama, važnu ulogu igraju obitelj i okolina.
Pitam Anđelu osjeća li – kao rođena Mostarka iz hercegovačke obitelji – da su joj obitelj, okolina, nametnuli neke nevidljive kočnice?
“Dolazim iz vrlo konzervativnog miljea – da u ovakvom nečemu igram u Mostaru, mislim da bih odmah mogla na koljenima u Međugorje. Sigurna sam da i ovdje, u sredini koja mi se čini daleko liberalnijom, postoje ljudi koji bi na ovaj komad pljunuli s gađenjem, koji misle da se glumice samo skidaju i da su više nalik na prostitutke negoli na glumice. Još donedavno možda mi je ovakva vrsta projekta i mogla predstavljati problem, ali sad više ne – prošla sam lijep razvojni put, riješila sam neke stvari sama sa sobom i želim moći govoriti o svemu. Želim da, ako me se pita, mogu normalno govoriti i o nečemu što nazivamo intimom. To je tema kao i svaka druga i vrlo ću se rado njome baviti jer možda usput saznam nešto i o sebi”, spremno odgovara.
Mračna scena pokusne dvorane, dvije sive fotelje, uokolo ovlaš poslagane škrte scenske parafernalije, mizanscena je kreativnog rada na razvoju priče o dvjema djevojkama koje se javljaju na razgovor za posao. Intervju se potom pretvara u otmicu, koja pak prerasta u seksualnu igru psihološkog i erotskog odmjeravanja snaga, u predstavi kojom se glumac Filip Nola u matičnome kazalištu nakon dulje stanke ponovno predstavlja kao autor i, u tandemu s mladom i hvaljenom Arijom Rizvić, kao (ko)redatelj.
Balerina, pjevačica i glumica s već ostvarenim nizom zapaženih režija, Arija je učenica slavnoga kazališnog inovatora Thomasa Ostermeiera. Pitam je koliko je preuzela njegove poetike neprekidnog pomicanja granica, politiziranja teatra i treba li kazalište biti politički angažirano?
“Mislim da se u posljednje vrijeme prečesto teži tome da teatar i gotovo svaka predstava mora biti politički angažirana, a zaboravlja se na magijski i ritualni aspekt teatra, na samu performativnost”, odgovara Arija.
Od Ostermeiera je puno naučila o radu s glumcima, kaže, ali njezina je poetika “neka sasvim druga”. Ovom komadu privukao ju je upravo taj aspekt glumačke sukreacije u predstavi punoj neočekivanih događaja, inverzija, iznenađenja.
“Meni je u ovoj predstavi divno to što se bavimo intimom, kojom se zapravo rijetko bavimo u teatru, propitujemo njezine granice. U ovoj predstavi nećete vidjeti sirovi seks, erotika pluta u sferi misaonog, mentalnog, sve ostaje u priči. Dramska je putanja u komadu prikazana kroz neobičnu igru erotske manipulacije između muškarca i žene, koja se od realitetnog početka polako pretvara u jednu bizarnu i mračnu igru nadmudrivanja i dominacije, prelazeći čak i u apsurd”, objašnjava Arija čime se ta predstava zapravo bavi.
Taj apsurd na tragu Becketta i Ionesca, obavijen autentičnim Nolinim cinizmom, pretvara žudnju – tjelesnu i mentalnu – u još jednu robu na tržištu kojim upravlja kapitalistička pomama za posjedovanjem: no je li baš sve na prodaju i neće li se igra na kraju okrenuti protiv onih koji su je osmislili?
“Taj tko postavlja pravila igre, koji misli da je nadmoćan, da je on taj koji će se poigrati, da je seksualno snažniji, maštovitiji, perverzniji, dominantniji, koji plete igru očekujući da će se netko u nju uhvatiti kao mušica u paukovu mrežu, on -oni – su u mojim očima zapravo vrlo ograničeni, prazni”, kaže Anđela.
Pokušaj erotske manipulacije koji se događa u predstavi rezultat je frustracije, a stvarna seksualna maštovitost uopće nije tjelesna, pa tako njezino zadovoljenje ne može ni proizaći iz čiste tjelesnosti, smatra:
“Dapače, seksualnost je najmaštovitija kad nije tjelesna. Tijelo je ograničeno, ono može ići do određene razine, ali sve ostalo nadilazi tjelesno i prelazi u duhovno. Sve što je u seksu fora, i što smo mi ponudili kao nekakvu maštovitu fantaziju, sve je to tako već viđeno, to čak nije ni tabu, niti nešto neotkriveno – o tome svi već sve znaju. A što to znači biti maštovit nekako iznad seksa, kad se pojavljuju osjećaji i spajanje duša na nekakvom višem, metafizičkom nivou? Ja mislim da tek tu počinje to probijanje granica, da tek tu počinju prava maštovitost i fantazija”, pojašnjava.
Spolnost je još uvijek u našem društvu tabuizirana – posljedično, spolno zlostavljanje također. Jedna riječ osobito je skandalozna kad je u pitanju seks – užitak. Istražuju li u svojoj predstavi i mogućnost užitka u odnosima moći i dominacije koji se u osnovi svode na spolno zlostavljanje? “O, da! Ima tu puno užitka”, veselo odgovara Anđela.
“Užitka kroz dominaciju, kroz osvajanje bodova u toj borbi koja se vodi. Istražujemo što se događa kad se fizički nekoga maltretira, kad ga se guši, kad mu se nanosi bol. Tu postoji užitak s obje strane, dakle, i onoga koga se ‘muči’, jer zna da je inferioran ali istodobno u tome nalazi neki užitak koji proizlazi iz pomisli da će za tri sekunde možda uspjeti preokrenuti igru i osvojiti tri boda”, dodaje.
Pravila igre nisu poznata niti jasna – u konačnici, dolazi do probijanja granica, do katarze, ali na neočekivanim mjestima. Za razliku od mnogih drugih kultura, poput starogrčke, ili drevnih indijskih i kineskih civilizacija koje su seks doživljavale kao nešto prirodno, judeokršćanska tradicija nametnula je ideju da je seks grješan i sramotan. Pa ipak, suvremeno kazalište voli biti opsjednuto seksom – čini se da tjelesnost općenito zauzima važno mjesto u kreativnoj kulturi današnjice.
Zašto onda predstave koje gledamo uglavnom pružaju otužno stereotipno viđenje ljudske seksualnosti?, pitam. Prečesto nastojeći tek šokirati (malo)građanske senzibilitete gledatelja jeftinim trikovima i golotinjom, teško da se uspijevaju uopće i približiti istinskoj intimi i istražiti prekrasne, intrigantne i ponekad mračne strane spolnosti. Stvar je jednostavna, pojašnjava mi Anđela:
“U našem je kazalištu prostor za eksperimentiranje jako mali zato što nema publike koja bi bila spremna na to, pa joj se servira nešto za mase, da ipak kazališta opstaju, da ne zjape prazna – to ni glumci ne vole, a i nema nekakvog smisla da radimo predstave koje su same sebi svrhom. I zato teatar možda više podilazi, ne usudi se istraživati ‘do kraja’, ne ide u liberalizam nego se više dodvorava konzervativizmu, pa onda sve ostane na nekakvoj sredini koja je mainstream i koja najviše prolazi, jer je čitavo društvo takvo, mainstreamovsko, što vidimo i po filmovima koji su najpopularniji, po garderobi koja se nosi, po knjigama koje se čitaju”.
Kad bismo suvremenom hrvatskom društvu davali seksualnu legitimaciju, ona bi dakle bila: “razapeto između dva ekstremna pola – ekstremnog liberalizma i konzervativizma”. Na moje pitanje, gdje bi na toj ljestvici smjestile sebe, obje odgovaraju: “Negdje između sredine i liberalnoga”.
“Mislim da se u našoj generaciji i dalje osjete nametnute društvene norme koje svi nosimo od svojih roditelja i koje ne daju da se oslobodiš u potpunosti onako kako bi htio, jer koliko god se dičili da smo liberalni, osjetim da u našem društvu i mentalitetu i dalje postoji ta konzerva koja je cijelo vrijeme tu i koja nas suspreže da probijemo vlastite granice”, objašnjava Arija.
Ipak, vjeruje da umjetnost ima moć utjecanja na promjene u društvu i da bi kazalište apsolutno i trebalo imati takve ambicije:
“Kazalište pomiče granice, ono te mijenja – mene je promijenilo. Od dolaska na Akademiju i od kada se bavim režijom i kazalištem drugačija sam osoba, svaka predstava me mijenja, kazalište je pomaklo moje granice, drugačije sad razmišljam o mnogim stvarima, pa i o seksualnosti”, kaže.
Ona je završila Školu za klasični balet pri HNK Ivana pl. Zajca te Školu solo pjevanja u Rijeci i studij Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Uz brojne glumačke i pjevačke uloge, režirala je čitav niz predstava, osvojivši među ostalim Nagradu publike za najbolju predstavu na Marulićevim danima 2018.
Na poziv Thomasa Ostermeiera stažirala je na cijenjenoj Dramskoj akademiji Max Reinhard u Beču, gdje je Ostermeier gostovao kao predavač na glumačkoj klasi. Redateljski je asistirala takvim imenima kao što su Janusz Kica, Jernej Lorenci, Dora Ruždjak Podolski, Boris Liješević.
Na moje pitanje obje odgovaraju da se nikada nisu susrele ni s kakvom vrstom seksualne diskriminacije ili zlostavljanja, no na neki način “Tri X i ja” može se shvatiti kao odgovor na problematiku koju nastoji osvijestiti globalni #MeToo pokret. U Hrvatskoj dosad nije bilo slučajeva usporedivih s Harveyem Weinsteinom, no to ne znači da taj problem ne postoji. Kakav je općenito položaj žena u kulturnoj showbiz industriji u Hrvatskoj (?), pitam.
Imaju li žene manje prilika, manje uloga, jesu li slabije plaćene, moraju li raditi više da bi bile na istoj razini s muškarcima?
“Stalno se trudim provjeravati da nisam možda sama sebi stavila na glavu konjske blinkerse, pa vidim samo put ravno ispred sebe. Vrlo se često dogodi, osobito kad se rade klasični komadi, da je veći broj muškaraca nego žena, ali to je tako jer je tako bilo prije. Sad se to mijenja. A da li smo slabije plaćene? Honorari su poslovna tajna! Bilo bi zanimljivo kad bi se stavili na stol pa da malo usporedimo. No, valjda se uvijek možemo osloniti na sebe i na ono što možemo za sebe napraviti, i na to koliko mislimo da vrijedimo ili da vrijedi naš rad”, kaže Anđela.
Ona je imala ponešto specifičan put: šira publika ju ponajprije pamti po sapunici “Zabranjena ljubav” koja joj je, sa samo 18 godina, donijela slavu i financijsku sigurnost – Akademiju je upisala tek naknadno.
“Imala sam 18-19 godina, nisam još bila upisala akademiju i to je meni bilo ludilo jer sam postala financijski potpuno samostalna, emancipirana, odselila sam se od doma, jela sam fine sireve, putovala, dobro se oblačila”, kaže mi.
U međuvremenu je igrala u još nekoliko sapunica i televizijskih serija, među ostalim i u finskoj produkciji “The Guardian Angel”. U ZKM-u je od 2015. ostvarila mnogo zapaženih uloga, među kojima i u “Noćnom životu” Ivana Vidića u režiji Paola Magellija. Magelli je u njoj očito našao novu muzu: ovog ćemo je ljeta gledati i kao Ofeliju u “Hamletu” u njegovoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Magellija općenito smatraju redateljem koji voli lomiti klišeje, ali u postpostpostmodernističkom svijetu, nekonvencionalno ubrzano postaje konvencionalno. Ima li uopće prostora da se kaže nešto novo, na nov način?
“Sigurna sam da ima, samo se treba domisliti”, kaže Anđela. Izvrstan šlagvort razgovoru o seksualnim metanarativima u suvremenom životu i teatru dobivam na kraju, kad pitam vrijedi li i dalje uvriježeni stereotip kad govorimo o dominaciji u muško-ženskim odnosima – da je moć uglavnom u rukama heteroseksualnog bijelog muškarca. “Ne! Ne vrijedi! Sad žene vladaju!”, odgovaraju Arija i Anđela u glas.
wpDiscuz