Published On: Wed, Jan 30th, 2013

Da li će Bošnjaci, Srbi i Hrvati ponovo ratovati?

“S jedne strane različiti narodi, zavedeni od nacionalnih stranaka, streme ka nacionalnoj ‘samostalnosti’, napajajući se punokrvnom nadom da će usled toga biti osigurano njihovo materijalno ‘blagostanje’; s druge strane ‘vladajuće’ vođe… naroda zasićuju sirote narodne mase frazama, da bi ih što uspešnije mogle da tlače a ove, rđavo poznavajući svoj klasni položaj, svuda slede svojim izrabljivačima na njihov poziv. Nacionalisti se uzajamno mrze i smatraju se prouzrokovačima svojih međusobnih nevolja, gospoda se pak vesele tome, ubirajući plodove rada celokupnog naroda u svoje džepove i ni ne gledaju da li je taj proizvod domaćih ili drugih narodnosti.”
 
Vuk Bačanović l 6yka.com
Da li će se odnosi Bošnjaka, Hrvata i Srba završiti novim ratom? “Javno mnijenje” sarajevskih kafana nesumnjivo smatra da je to vrlo vjerovatan ishod postojećih komplikovanih nacionalnih odnosa. Banjolučki studenti, kao i većina njihovih roditelja, sasvim sigurno priželjkuju nezavisnu Republiku Srpsku. Treći entitet, ili “hrvatska federalna jedinica” su, unatoč najavama reforme većeg entiteta, scenario koji priželjkuje većina Hrvata na teritorijama Federacije sa hrvatskom većinom. Da li to znači da je novi rat – unatoč mogućim privremenim sporazumima – zaista neminovnost. Ili, ako već ne rat, onda etnička mržnja? U svakoj raspravi koja se povede tim povodom, sam oštro protivan takvoj pretpostavci. Onda se nametnu nove “činjenice”.
Hrvatski političari traže zaseban kanal na hrvatskom jeziku, bošnjački političari im to ne dozvoljavaju. Milorad Dodik ponovo najavljuje raspad BiH. Vlasti Srbije su uklonile spomenik albanskim gerilcima. Albanski nacionalistički aktivisti, pod okriljem noći, oskrnavili više srpskih grobalja na Kosovu. Zastava Srbije “slučajno” postavljena na ulazu u Istočno Sarajevo. Srpski patrijarh predlaže da Srbija postane, ni manje ni više, nego carevina! Kardinal Vinko Puljić hvali svećenike koji su bili “hrabri” u komunizmu, prešućujući da u protimbi ustaškoj diktaturi nisu pokazivali takav entuzijazam. Nacionalni prvaci se u TV duelima busaju u prsa i brane ponos i dignitet, pravo na zaštitu nacionalnog identiteta, jezika, običaja, teritorija, religije.
Svetozar Marković je još 1877. napisao retke kojima se nema šta odbiti kada su u pitanju savremeni Balkan, Evropa i svijet: “ S jedne strane različiti narodi, zavedeni od nacionalnih stranaka, streme ka nacionalnoj ‘samostalnosti’, napajajući se punokrvnom nadom da će usled toga biti osigurano njihovo materijalno ‘blagostanje’; s druge strane ‘vladajuće’ vođe… naroda zasićuju sirote narodne mase frazama, da bi ih što uspešnije mogle da tlače a ove, rđavo poznavajući svoj klasni položaj, svuda slede svojim izrabljivačima na njihov poziv.  Nacionalisti se uzajamno mrze i smatraju se prouzrokovačima svojih međusobnih nevolja, gospoda se pak vesele tome, ubirajući plodove rada celokupnog naroda u svoje džepove i ni ne gledaju da li je taj proizvod domaćih ili drugih narodnosti.”
Ovakve i slične analize smo pročitali mnogo puta, pa ipak i dalje, u drugoj deceniji 21. vijeka, hrvatske mase doživljavaju ekstazu zbog oslobađajuće presude generalima, ranije presuđenim za udruženi zločinački poduhvat, srpske i albanske “narodne mase” vitlaju svaka svojom verzijom vizantijskog dvoglavog orla i prizivaju ispravak “istorijskih” nepravdi, od doseljenja Slovena na Balkan, preko boja na Kosovu, pa do NATO intervencije 1999. U Sarajevu se vode rasprave oko vrlo bitnog egzistencijalnog pitanja, kao npr. treba li se na popisu izjasniti kao Bosanac ili Bošnjak. Šta je pošlo naopako? Zbog čega poslije dva svjetska i više balkanskih pokolja ponavljamo iste greške? Pojednostavljeno rečeno: zbog čega se narod nije opametio?
Građanski cinici i elitisti, liberali i drugi desničari će nam reći da se radi o ljudskoj prirodi. Čovjek je zla životinja, koja voli živjeti sa “svojima”, uživa u tlačenju drugih, naslađuje se tuđom mukom, ubistvima, silovanjima, a posebno ratovima. Cijela istorija ljudskog roda nam svjedoči o tome. Socijalizam i komunizam su propali jer su utopije nespojive sa ljudskim slabostima: zavišću, ohološću i pohlepom. Nikakvo čudo da je sve završilo logorima i masovnim grobnicama. Zato je bolje, rezonuju desničari skloniji primordijalizmu, da svi ostanu sa “svojima”, na “svome”. Sloboda robovanja suludim ideologijama getoizacija mora biti potpuna, jer bez nje može biti samo još gore.
U najboljem slučaju, možemo se nadati društvu “tolerancije” u kojem će pripadnici različitih etno-skupina živjeti jedni pored drugih sa tendencijom maksimalnog nemiješanja. Ako imperije ratuju zbog resursa i ekspanzije vlastitih ekonomija, ako su srpske, bošnjačke i hrvatske birokratije ratovale oko kontrole nad resursima, te oko toga, ko će svome ličnom interesu podrediti njihovu privatizaciju, ako su ratovi današnjice objašnjivi sa stanovišta interesa manjine i njene manipulacije većinom kroz državno-ideološke aparate, zbog čega onda, pitaju se desničarski istraživači, ratuju i plemena lovaca-sakupljača, ona u kojima nema klasnih podjela i koja od ratova, prividno, nemaju nikakve objektivne koristi? Eto “dokaza” za čovjekov urođeni “ubilački nagon”, eto “objašnjenja” svih ratova, eto zbog čega ćemo se na Balkanu strastveno krvnički mrziti dok jedni druge ne istrijebimo, ukoliko ne nađemo interes da ujedinjeni istrjebljujemo neke treće. Ili možda nije tako jednostavno?
Američki antropolog Marvin Haris, autor, na južnoslovenske jezike nikada prevedene knjige, “Kraljevi i kanibali” u kojoj, materijalističkom metodom, ispituje porijeklo ratovanja, daje zanimljivo objašnjenje “ubilačke ljudske prirode”. Ratovi u društvima u kojima iza njih ne stoji interes vladajuće klase za ekonomskom ekspanzijom ili razdiobom kapitala također imaju svoj smisao: smanjenje populacijskog rasta, kako isti ne bi narušio ravnotežu u prirodnom habitatu. Rat, kao i lov, favorizuje muške potomke, te njihova pogibija, kao i infanticid ženske djece zbog nesposobnosti ratovanja održava populaciju na onom nivou, koji ne bi doveo do iscrpljivanja oskudnih resursa sa preživljavanje. Drugim riječima, surovi zakoni preživljavanja nisu ljudska želja nego potreba u surovim uslovima života, što shvatamo kada skinemo ružičaste naočale moralističkog idealizma.
Vratimo se sada Balkanu u drugoj deceniji 21. vijeka., u društvo restauriranog kapitalizma i birokrata koji suvereno vladaju javnim sektorom. Zbog čega narod nije naučio lekciju, pa i dalje “pada” na iste fore? Zbog toga, jer je, u postojećoj društveno-ekonomskoj formaciji socijaliziran na način da usvaja ideologiju koja vladajuće održava na vlasti i u kojoj je postojanje “drugoga” preduslov “našosti”, koja, ma kako bijedna bila, ima svoj rudimentarni smisao. “Obični” Bošnjak, Srbin, Hrvat ili Albanac koji nije svjestan utjecaja odnosa proizvodnje i reprodukcije na svoje stavove i vrijednosti, se – logično – među “svojima” osjeća sigurnije, samim tim što u svijetu realnih neprijateljstava među vladajućim klasama i mogućih ratova, sa “svojima” ima veću šansu da sačuva goli život. Nešto više od 45 godina jugoslovenskog socijalizma, odnosno nagle transformacije tradicionalnog ruralnog društva u diktaturu staljinoidnog tipa, teško da su mogle polučiti značajnijom promjenom, kada je nacionalistička indoktrinacija “našošću” u pitanju.
Prema tome, svaki politički pokret koji se smatra progresivnim mora odbaciti idealističke predodžbe kada su u pitanju ljudska bića, jer upravo, “prevelika očekivanja” rezultiraju lošim rezultatima kada je u pitanju borba za neophodnu radikalnu društvenu promjenu. Kako je pisao Lefevre, “Istorijski proces ima prirodan i objektivan karakter (iako se ovde razvija i manifestuje ljudska svest, to je svesna individualnost). U svakom trenutku istorije, društvene snage i realnosti izmiču kontroli i volji ljudi. U svakom trenutku, posledice njihovih akata premašuju ljude.” Da li, prema tome, Bošnjaci, Srbi i Hrvati “vole” da se mrze? Naravno da ne. Na mržnju su – htjeli, ne htjeli – prinuđeni procesima koje većina ne shvata. Socijalizacija kroz nacionalističku indoktrinaciju jednostavno programira ljude, čak unatoč obilju informacija koje su dostupne i u potpunosti je obesmišljuju. One su unaprijed označene kao neprijateljske te se, na taj način i ignorišu. Kako bismo shvatili kako se pokolji događaju, prošli i oni, koji (možda) slijede, dovoljno je analizirati riječi Otta Ohledorfa, bivšeg komandanta Einsatzgruppe D, zadužene za likvidaciju Jevreja prilikom nacističke invazije na SSSR: “Nikada mi nije palo na pamet da bi moja naređenja mogla biti nepravedna. Bio sam ubjeđenja da Jevreji nisu nevini nego krivi. Vjerovao sam propagandi da su svi Jevreji kriminalci i niža ljudska rasa i da su uzrok njemačke propasti nakon Prvog svjetskog rata. Misao da bi neko trebao odbiti ili izbjeći naređenje o likvidaciji Jevreja, uopšte nije bila u mojoj glavi.” Da li je Ohledorf razumio svijet u kojem živi? Razumije li ga većina Bošnjaka, Srba i Hrvata? Teško, ako rade protiv svoga interesa.
Kako je poentirao Harris, “Kako bi se svijet promijenio svjesno, pojedinac najprije mora imati jasno razumijevanje kakav je taj svijet. Nedostatak takvog razumijevanja (posebno nedostatak informacija op. a.) je vrlo nesretna okolnost.” Jedan od primarnih zadataka bilo kojeg političkog pokreta koji se smatra progresivnim je, između ostalih, borba za razumijevanje uzroka i posljedica društvenih fenomena u kojima učestvujemo.
Ali kuda će ta borba odvesti? Borba za naciju i nacionalne programe je zastarjela na isti način kao bilo koji ljudski konstrukt koji je čovječanstvu nekada bio od pomoći, a njegova upotreba, danas, očigledno, više ne zadovoljava bilo čije potrebe. Ali ne misle svi tako. Postoje i prijedlozi prevazilaženja etnokulturnog modela nacije i prihvatanja onog civilnog, liberalnog, koji nije, kako se smatra zasnovan, na primordijalnim osjećanjima, na mitovima i mistifikacijama, već na racionalnom individualizmu, multikulturalizmu i, povrh svega, laissez-faire kapitalizmu. Ukoliko bi se primijenio ovaj koncept, smatraju njegovi zagovaratelji, urođena ljudska pohlepa i sebičnost, bi bila skrenuta sa kolektivizma i usmjerena u individualnu kompeticiju od koje bi svi imali koristi.
Nije nemoguć (mada vrlo teško ostvariv) scenarij u kojem bi moćni i bogati “individualci” zbog zaštite vlastitog interesa investirali u kreiranje jedne nove “civilne” bosanskohercegovačke nacije, baš kao što su crnogorski oligarsi završili proces stvaranja civilne od srpske nacije. Pa ipak, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, ne samo da su interesi vladajućih oligarhija različiti, već bi i izmjena nacionalnog narativa bio daleko dugoročniji i riskantniji proces za svaku političku organizaciju koja bi se za njega zalagala. Naposlijetku, ko garantuje da civilno-nacionalne države, u nekoj prekompoziciji odnosa velikih sila, ponovo ne bi međusobno ratovale, baš kao što je i civilna mega-nacija SAD u konstantnom ratu za svoje interese, a ujedinjena Evropa stoji na vrlo klimavim nogama, razdirana civilno-nacionalističkim interesima. Čini se da je jedina alternativa proces totalne reorganizacije ekonomije prema novom globalnom demokratskom socijalizmu u kojem će sam koncept nacije biti obesmišljen, uklanjanjem njene materijalne baze. Pa ipak, ako odbacimo vulgarni determinizam koji neupućeni prebacuju marksistima, a kada je riječ o odnosima Bošnjaka, Srba i Hrvata, možemo zaključiti samo sljedeće: Nisu osuđeni na neprijateljstva i istrjebljivanja, ali su i ona, u postojećem poretku, vrlo realna opcija.