Published On: Sat, Dec 6th, 2014

CVITEŠIĆ: ‘Kvaliteta života još je uvijek veća u Hrvatskoj nego u inozemstvu’

U prvoj kazališnoj izvedbi na hrvatskom jeziku poslije dvije i pol godine pauze Zrinka Cvitešić, priznaje, imala je tremu. Svladala ju je i kao da nikada nije ni napustila daske zagrebačkog HNK odigrala svoj omiljeni komad “Građanin plemić” zbog kojeg je i doputovala iz Londona gdje živi i radi već dvije godine.

Ipak, negdje između dragih sitnica i rituala koji joj nedostaju u Britaniji, obiteljskih obveza i proba, uspjela je naći vremena i za nas kako bi nam otkrila što ima novog u njenu burnom životu.

U Londonu ste snimili potencijalnu hit-seriju za BBC. O čemu je riječ?

– Jesam, ali nažalost ugovori su strašno strogi i nose sa sobom kazne koje želim izbjeći. Dakle, završili smo snimanje prošli tjedan, serija bi se trebala početi emitirati u veljači ili ožujku iduće godine i tada ćemo detaljnije o tome. S obzirom na to da je to snimanje gotovo, uhvatila sam vremena i poželjela igrati na svojem jeziku i u svojem kazalištu jer ne bih voljela da mi se dogodi da me jednog dana bude sram zato što ne znam igrati na hrvatskom jeziku.

Što poslovno slijedi poslije megauspješnog mjuzikla “Once” na londonskom West Endu?

– Napravila sam stanku od kazališta. Odigrala sam 500 predstava i to me i psihički i fizički umorilo. Stradali su mi vratni ligamenti, bila sam nekoliko mjeseci na oporavku i još uvijek idem na rehabilitaciju. Sada ću se malo okrenuti prema kameri koja mi je zafalila u ove dvije godine. Poslovna 2015. bit će usmjerena na film.

Kad je riječ o filmu, želite raditi isključivo u Londonu ili je opcija i Amerika?

– Amerika je uvijek u nekoj ponudi. Postojala je i varijanta za “Once” na Broadwayu, ali bila sam premorena i to sam morala odbiti. Dogodile su se još neke ponude u Americi, ali s obzirom na to da su bile kazališne, nisu me toliko zanimale. Vidjet ćemo.

Gdje čuvate Oliviera?

– Siguran je u Londonu na polici u mojem stanu!

Svojevrstan presedan je da je tu kazališnu nagradu rezerviranu za britanske glumce dobila glumica s drugog govornog područja. Što se time promijenilo?

– Ta nagrada, čini mi se, bila je presedan za sve kulture malih zemalja jer svjetske scene i ne znaju da i mi imamo kazališta i što sve radimo. Recimo, kada su Britanci primili moj životopis i vidjeli da i mi u Hrvatskoj radimo i Shakespearea, Dostojevskog… to im je bilo neshvatljivo i novo otkriće. A poslije tog događaja kao da su svoje reflektore malo usmjerili prema glumcima iz malih zemalja i kada se pojavim negdje gdje netko i ne zna moje ime, kažu: “A to je ona cura iz Hrvatske!” To mi je jako drago. S druge pak strane, taj događaj je svojevrstan presedan i za englesko kazališno društvo koje je stoljećima jako zatvoreno. U njemu nije bilo tektonskih poremećaja ni širenja horizonata i oduvijek je rezervirano samo za njih i velike, uglavnom filmske glumce. Da se ta predstava događala u Americi i da sam dobila Tonyja, to bi bilo normalno jer su otvoreni. U Britaniji ne. To što su mi odlučili dati nagradu dokaz je da je njihovo društvo spremno za velike promjene. Jutro poslije nagrade svi su zvali moju agenciju, imali potrebu čestitati, pitati koji su moji slobodni termini, što dalje, tražeći svoj dio kolača u budućim projektima. To je lijepo, ali treba biti pametan jer ponuda ima svakakvih, pa i onih brzopoteznih za postati instant-zvijezdom, što me nikada nije zanimalo… Uglavnom, postala sam izbirljivija nego što sam to bila dosad.

Možete li svoj život zamisliti zauvijek u Londonu ili vas ipak vuče Hrvatska?

– Kvaliteta života u Hrvatskoj još je uvijek bolja nego u inozemstvu. Kada to kažem, mislim na to da u Hrvatskoj, ako si već postavio temelje karijere, da bi koliko-toliko kvalitetno živio, ne moraš imati predubok džep i ubijati se od posla kao vani. Hrana je dostupnija i jeftinija, atmosfera mirnija, bolja za djecu… Ako u Engleskoj želiš dobre namirnice, moraš ih biti spreman jako skupo platiti. Da ne govorimo o cijenama školovanja u odnosu na Hrvatsku. Ipak, u Hrvatskoj je teška situacija za mlade početnike, a i što se tiče poslovnog razvitka, ono što se nudi tu i ono što se nudi tamo je nemjerljivo. Osobno, kada su se prije četiri godine počele događati moje priče prema van i kada mi se dogodila nominacija za europski Oscar, razmišljala sam da bih voljela živjeti u Hrvatskoj, a što više raditi u inozemstvu. Hoću li to uspjeti i kako ću to uspjeti, nemam pojma. Živim sada, ne u budućnosti

Osjetljiv ste horoskopski Rak. Kako podnosite odvojenost od roditelja i prijatelja?

– Nevjerojatno je to prokletstvo da, kada s dragim ljudima živiš u istom gradu, manje ih vidiš nego kada se razdvojite. Valjda je to stvar psihe pa si ljudi kažu: “A tu su mi iza ugla, stignem”, a vrijeme leti. I s obitelji i s prijateljima sada se čujem i viđam više nego kada sam živjela u Zagrebu.

Kada smo razgovarali lani uoči Božića, poželjeli ste samo da vas sestra nazove i kaže da je ozdravila. Je li to priča sa sretnim krajem?

– Hvala bogu, jest. Ovi će mi blagdani biti baš, baš lijepi. Božić ću provesti u Londonu kamo mi stiže sestra s djecom i svojim zaručnikom. Užasno se veselim. Klince ću voditi na Kralja lavova, na klizanje na otvorenom, u Hyde Park gdje se priprema božićni sajam s uličnim zabavljačima i roller coasterima. Sve će biti podređeno veselju djece, a sestra će uz malo šopinga biti zadovoljna.

Što za blagdane želite sebi?

– Sve što želim bit će u Londonu sa mnom.

Kada sada, na njenu zalasku, rezimirate 2014., koji su vam njeni trenuci najljepši, a što biste, da možete, promijenili?

– Ne bih ništa mijenjala. Mišljenja sam da, ako si otvoren prema životu, sve što ti treba doći, dođe samo, a sve što putem trebaš izgubiti – izgubiš. Ako čovjek ne planira i odašilje pozitivnu energiju, život sam gradi cestu kojom ideš a da ti ne moraš donositi neke velike odluke. Jedino što se mora jest biti pošten i iskren prema sebi i prema drugima. 2014. u biti mi je bila i osobno i poslovno jako teška, ali puno sam naučila o sebi i mislim da sam pustila korijenje u zemlju i da se više ne može dogoditi ništa zbog čega mogu poletjeti ili izgubiti glavu. Odrasla sam i shvatila što mi je u životu bitno. Kada vam se dogodi velika bolest u obitelji, shvatite da neće propasti svijet ako zaboraviš tekst na sceni i ako ne dobiješ neku audiciju. Najvažnije je živjeti svoju istinu, najvažniji su ljudi oko tebe i, koliko god floskularno zvučalo –zdravlje.

Pratite li politička zbivanja u zemlji?

– Slabo. Stalno je nešto loše, neki skandali, pa radije ne čitam novine i ne gledam vijesti. Znam ono što mi mama kaže telefonski…

Bliže se predsjednički izbori. Hoćete li doći glasati?

– Da sam u zemlji, išla bih, ali neću zbog toga kupiti avionsku kartu. Do sada sam bila aktivna glasačica koliko god nam govorili da ne možemo time ništa promijeniti. Ako ostaneš kod kuće, tek onda ništa ne mijenjaš.

Imate li viziju profila čovjeka koji bi trebao voditi ovu državu?

– Ne želim ulaziti u to kakvi bi to ljudi trebali biti. Treba nam velika promjena, netko kao Mandela. Ali znam da mi nije jasno kako je moguće da imamo toliko kvalitetnih i obrazovanih ljudi u sportu, u kulturi, u znanosti, prirodnih bogatstava, a ova zemlja ne ide naprijed. Ako i ide naprijed, opet mi nije jasan taj spori ritam kojim se kreće. Žao mi je što mi se sve više mladih javlja jer zanima ih kako dobiti radnu dozvolu u inozemstvu.

U razgovorima ste često isticali kako usprkos radu niste riješili stambeno pitanje.

– Čini mi se da je to iz mene govorio odgoj sa sela i tradicionalno poimanje baka i djedova, pa i roditelja, da mlada osoba mora sagraditi krov nad glavom jer to je, uz osnivanje obitelji i imanje sigurne plaće, jedini smisao života. Toga vani nema. Mali broj ljudi mojih godina ima riješeno stambeno pitanje. Najnormalnije je da se sele tijekom radnog vijeka i ne vežu se kreditima. To me više ne mori.

Kako je ljubav?

– Izvrsno, hvala na pitanju.

Je li vaš partner Niko Kranjčar stigao s vama u Zagreb?

– Ne, u Londonu je.

Jeste li počeli živjeti zajedno?

– Da, živimo skupa, ali nećemo dalje u detalje jer to je privatnost koju želim zadržati za nas dvoje.

Razumijete li se u zadnje vrijeme više u nogomet?

– Volim hrvatski sport. Nisam freak, ali pratila sam Janicu i Ivicu Kostelića, a kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, kod kuće sam potrgala trosjed skačući od sreće. Mama i ja volimo nogomet i, kada igra hrvatska repka, usred utakmice se zovemo i komentiramo. Sport je oduvijek dio mojeg života, no nisam pratila englesku nogometnu ligu, što sada radim. I strašno je zanimljivo. Idem na utakmice, glasna sam na stadionu i živciram se.

Kada zamišljate mirovinu i oproštaj od pozornice pred publikom, klanjate li se hrvatskoj ili inozemnoj publici?

– Priča većine gastarbajtera jest da žele umrijeti i pokopati se u domovini. Ja nisam tip osobe od velikih dolazaka ili odlazaka. Recimo, voljela bih da mi na sprovodu bude veselje. Ali o kraju karijere uopće ne razmišljam. Jako malo planiram unaprijed. I godinu dana mi je puno. Treba živjeti sada, danas, u trenutku. Ne u prošlosti i ne u budućnosti jer život onda prolazi pokraj tebe. Kada kreneš planirati i stvarati ciljeve, time zapravo stvaraš okvire. I onda život mora probijati te okvire da bi ti donio i dao ono što ti želi dati. A može dati pregršt lijepih darova.