Published On: Tue, Feb 19th, 2013

Crkva nije tekstilna industrija pa da mora pratiti ‘trendove’

Zašto papa odlazi? Za razliku od brojnih naklapanja, teorija zavjere i zlobnih učitavanja, razlog mi se čini krajnje jednostavan – Joseph Ratzinger povlači se upravo zbog onoga što je sam naveo kao razlog: zbog poodmakle dobi snaga ga napušta i svjestan je da ne može ispunjavati papinsku službu snagom koju ona u ovom trenutku zahtijeva. Ovaj mjesec puni 86 godina, dvadeset i jednu više od one granice nakon koje naše ministarstvo znanosti smatra da su sveučilišni profesori za otpad.
“Morto un papa se ne fa un altro” – “Umro papa, izabere se drugi”, kaže brutalna talijanska poslovica sa značenjem – svi su zamjenjivi, svijet i život uvijek idu dalje. Čak su i najveći moćnici samo smrtnici, a svaka je vlast prolazna, od čega bi i neki dvostruko mlađi od Ratzingera mogli izvući pouku. Veličina vijesti je u tome što je Benedikt XVI. sam svjesnim i nesvakidašnjim činom istaknuo svoju, ali i svačiju drugu prolaznost i zamjenjivost.
 
Nino Raspudić l vecernji.hr
Svijest o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti preduvjet je autentične ljudske egzistencije i svemu unutar konačnog obzora života daje težinu i dragocjenost. Susrećemo je od prekjučerašnjeg posipanja pepelom na Čistu srijedu uz riječi “sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti” do “bitka k smrti” kao temeljne odrednice čovjeka kod najvećeg filozofa naše epohe Martina Heideggera. Istina, sve rjeđe jer čini se da je bitno obilježje našeg vremena upravo potiskivanje svijesti o smrtnosti, skrivanje starosti, bora, sijedih, slabosti i istrošenosti.
Benediktu XVI. dana je velika milost da bude toliko izoštrene svijesti i savjesti, toliko pošten prema samom sebi i odgovoran prema Crkvi da prizna kako mu snage naglo kopne (što je i fizički očito zadnjih mjeseci) te da stoga samodokine vlastiti pontifikat. Tu čudesno hrabru odluku objasnio je jednostavno i skromno. Oni koji su čitali njegove knjige, a među komentatorima koji zadnjih dana u našim medijima najviše naklapaju o njemu očito je vrlo malo takvih, nešto od te duhovne i intelektualne hrabrosti mogli su osjetiti u knjizi “Uvod u kršćanstvo” iz 1968., u kojoj Ratzinger pokazuje svu dramatičnost vjere, prije svega tanke granice koja dijeli autentičnu vjeru i nevjeru. Aktivistica FEMEN-a, kojoj je vrhunac kritike kršćanstva izbaciti golu sisu i divljati u katedrali Notre Dame, svjetlosnim je godinama daleko od te dramatične zaoštrenosti, od tog upitnika neusporedivo drastičnijeg od golog tijela rabijatne nasilnice u hramu. Ratzinger je već u tom ranom djelu, kao mlad teolog, pokazao nesvakidašnji spoj skromnosti, dubine i hrabrosti.
Pridruži nam se na facebook-u! 
Prišivali su mu besmislenu etiketu konzervativca, kao da je Crkva, institucija koja ima kontinuitet od dvije tisuće godina, nekakva tekstilna industrija pa je važno prati li “trendove” ili ne, zaostaje li ili je ispred “vremena”. Zanimljivo je da s jedne strane optužuju Crkvu za populizam, a s druge se čude zašto ne prati “duh vremena” i širokogrudno blagoslovi narod da čini što hoće. Učitava se tobožnji silni sukob između konzervativaca i liberala unutar Vatikana, pa bi valjda, da nije bilo strašnog Ratzingera, već odavno ukinuli celibat, zaređivali svećenice, ženili crkveno homoseksualce i promicali slobodan i siguran seks pa bi svi bili sretni. Zanimljiva je ta potreba za neprestanim kritiziranjem pravila kluba kojem se ne pripada niti se želi pripadati. Crkva bi po njima trebala biti neka mješavina pokreta New Age, muzeja, humanitarne organizacije, folklornog društva i škole života Brune Šimleše.
Za razliku od ostalih papa koji su odstupili pod pritiskom ili kao žrtve okolnosti, poput Celestina V., kojeg Dante optužuje za malodušje i smješta u predvorje pakla, Benedikt XVI. prvi je papa koji odlazi potpuno slobodnom i svjesnom vlastitom odlukom. Zašto prije nije bilo sličnih primjera? Odgovor valja tražiti u dva nova faktora. Prvi je razvoj medicine koji je omogućio da ljudi, pa i pape, žive u prosjeku duže nego ikad prije, tj. da se život sve više produžuje i nakon granice kada je čovjek još u snazi. Istina, bilo je jako starih i bolesnih papa i u prijašnjim stoljećima pa nisu odstupali. Ali tu ulazi u igru drugi, važniji element, koji je bitna nova okolnost papinstva u svijetu masovnih medija. Pape prva dva milenija živjeli su u svijetu u kojem nisu bili, praktično svakodnevno i u realnom vremenu pred očima “grada i svijeta” i prisiljeni brzo odlučivati i djelovati. U noći nakon što je papa najavio odlazak na RAI-ju su svako malo javljali jesu li prozori njegove radne i spavaće sobe još osvijetljeni.
Cijeli svijet, dakle, uživo zna do koliko je sati papa noću radio i kada je zaspao. Za papinsku službu u takvom svijetu nužna je znatno bolja kondicija nego ikad prije i teško je da su više mogući višemjesečni ili čak višegodišnji prazni hodovi s papom “izvan stroja”. Kao protuprimjer navodio se prethodni papa Ivan Pavao II. koji je svojom bolešću i umiranjem dao važno svjedočanstvo vjere na kraju, jednako kao i svojom mladošću i energijom na početku pontifikata. No svatko se posvećuje na svoj način. Očito je da put jednog nije isti kao put drugog. Ratzingerova odluka zaslužuje duboko poštovanje kao primjer odgovornosti te spoja poniznosti u priznanju krhkosti i hrabrosti da se ide protiv “običaja”. Pa što ako se šesto godina to nije dogodilo? Tko ima pravo biti u tim stvarima veći papa od pape?
Nino Raspudić