Published On: Pon, kol 26th, 2019

CRKVA I ZAPADNI UM: Kamo će dalje Majka sa svojim Djetetom?

Sve veća multipolarnost unutar Crkve , kao i unutar samog društva koje je izraslo iz odnosa s Crkvom, otvara određena ne samo zanimljiva nego i društveno, dugoročno gledano presudna pitanja.

Ukoliko društvo koje se trenutno suočava sa svojim identitetom kroz dijalektički sukob s Crkvom vidimo kao dijete te iste Crkve onda bi ga slobodno mogli portretirati kao adolescenta željnog većeg i šireg spektra samostalnosti, ali ne baš posve doraslog zadatku s obzirom da su takvi motivi često vođeni ad hoc impulzivnim reakcijama.

Naravno taj odnos kao niti onaj nešto manje simbolički između djeteta i roditelja nikada nije jednosmjeran. Stoga Crkva kao kamen temeljac, ishodište civilizacijski gledano zapadnog društva, kao roditelj, odgajatelj, sutvorac, stariji i mudriji subjekt snosi čak i veću odgovornost, breme unutar tog odnosa.

U posljednjih nekoliko godina sve oči su uprte u današnjeg kormirala papu Franju i njegove poteze koje mnogi smatraju revolucionarnim , počesto i direktnim poigravanjem s temeljnim vrijednostima Crkve.

Moguće da značajan udio papinih poteza evocira nepovjerenje u simplificiranom poistovjećivanju papinog društvenog backgrounda s nekadašnjim i sadašnjim pokretima koje se sada već tradicionalno smatra arhineprijateljima Crkve.

Stoga kod određenih segmenata Crkvene zajednice dolazi do izgradnje narativa o papi kao neprijatelju infiltriranom u redove revnosnih, bogougodnih sljedbenika Crkve. 

Odnosi unutar zajednice, kolektiva uvijek su refleksija dinamike individualnih odnosa, stoga i u slučaju odnosa unutar Crkve kao i Crkve prema široj društvenoj zajednici koju nesumnjivo oblikuje svojim autoritetom. Oslikavanje tog odnosa kao roditeljskog neizbježno za sobom povlači i paralelu u stilovima odgoja u ovom slučaju usmjerenja zajednice kroz principe prosvjećenja.

Pa tako klasični autoritarni stil s manjkom bilo kakvog vida ponašajne i intelektualne fleksibilnosti gotovo uvijek rezultira nagomilanom društvenom frustracijom u nedostatku osjećaja slobode i kreativnosti.

No vrlo često to nezadovoljstvo kako kod pojedinca tako i kod šire društvene zajednice nesvijesne u kojoj mjeri njihov trenutni “neprijatelj” čini njihov najznačajniji, najkredibilniji potporni stup, zadobija svoju realizaciju, ekspresiju u znanju, iskustvu nedoraslim, na brzu kreiranim idealima, koji  kroz kritičnu masu izrađaju ideologije učvršćene u pokretima, čijim smo rezultatima mogli svjedočiti kao civilizacija u značajnom dijelu 20. stoljeća.

Suludo bi bilo tvrditi da to na bilo koji način opravdava autoritarnost Crkve, jer i sama autoritarnost  koja se u svom krajnjem obliku manifestira u vidu intelektualne represije i nasilja odaje znakove slabosti, nedoraslosti i prevaziđenosti.

Neupitno je da je Crkva imala trenutke izrazite slabosti koji su dovodili cjelokupan organizam do patoloških stanja. Međutim njena dugotrajnost u odnosu na prethodno inicirane pokrete ispoljene kroz različite državne režime oslikava sposobnost takve organizacije u primjeni fleksibilnijeg pristupa kroz sve viši stupanj remodeliranja, operacionaliziranja i primjenjivosti akumuliranih iskustava kroz dubinu i širinu svoje spoznaje.

Ova dimenzija katoličke Crkve možda ju čini i jedinstvenom među značajnijim, široko zastupljenim religijskim zajednicama. Paradoksalno da iz sukoba s protestantskim zajednicama , nekada svezastupljenog, katolička Crkva izlazi dugoročno gledano kao inovativniji, fleksibilniji subjekt , manje sklon sveopćim restrikcijama. Iako su ondašnji protestantski pokreti bili izraz revolucionarnih težnji.

Odgovor na, gledano iz njihovog kuta percipiranja, zastarjele, prevaziđene modele. Ideja koja se teološki racionalizirala kao iskonska pogrješivost katoličke Crkve s obzirom da sociopsihološki svi dogmatski ideali inertno teže izvanvremenskoj kategoriji.

Takav odnos i njegovi krajnji ishodi vraćaju nas na ideju o nedoraslom, neopremljenom adolescentu, koji u borbu sa sveprisutnim nepoznatim kroči s poluistinama, poluznanjima, poluvještinama.

Takvo stanje gore je od stanja potpunog neznanja, koje svoju zbilju iskazuje u anskioznosti, nemoći, paraliziranosti. S tim da kroz tu višedimenzionalnu inhibiciju progresivno smanjuje razinu pogreške , koja se kroz intezivnu akumulaciju transformira u fatalan aspekt, nerazdvojivo indvidualne i kolektivne egzistencije.

Imajući sve ovo u vidu , možemo li poteze pape Franje smatrati dijelom generalnog procesa sazrijevanja Crkve ili kako to neki tvrde nepovratnim odstupanjem od osnovnih istina?

Smatram da postupci koji uključuju veću zastupljenost sekularnih aspekata društva poput sociologa i psihologa u određene procese i pitanja svakako mogu reflektirati doraslost, spoznajno sazrijevanje i želju Crkve za konstantnim napretkom.

Međutim treba imati na umu da ideje i pokreti otpora upereni protiv hijerarhijske strukture tradicionalnih vrijednosti nisu isključivo generirani direktnom represijom.

Oni svoj udio imaju i u kvantitativnoj ekspanziji usvojivih informacija koja nužno ne mora rezultirati kvalitativnim spoznajnim rastom, te i takve devijacije ne smiju ostati nezapažene.

Nipodaštavanje uloge teološkog znanja i iskustva, odstupanje od razumijevanja simbolike i procesa sazrijevanja njene shematske narativne infrastrukture u životima pojedinaca i društva, prerastanje uloge vanjskih faktora u unošenje necrkvenih pitanja u svakodnevni život Crkve i sekularizaciju Crkve zamjenom temeljnih teza iz kojih je izrasla i koje je gajenjem sofisticirala, unaprijedila vodi potencijalno k ozbiljnoj stranputici.

Nepoznatom o kojem se revnosno, krajnje ozbiljno moramo zapitati , jesmo li i ako jesmo koliko i kako smo opremljeni za taj zadatak.

Crkva mora zadržati postignute i izgrađene tekovine fleksibilnosti, ali kroz model asertivnosti, dakle kroz širinu praćenu oprezom, odgovornošću i sviješću o važnosti temeljnih istina, simbola iz kojih su kultura i društvo izrasli.

Nietzsche je tvrdio da zapadni um svoja dostignuća može zahvaliti disciplini života koju mu je usadila Crkva, dostignuća koja su rezultirala znanjem kojim je nadmašio i same dotadašnje spoznajne okvire Crkve.

No ne smije se zanemariti da je i dalje upravo on takav produkt Crkve što posredno, što neposredno, a ne nekog paralelnog svijeta neovisnog od nje, zbog toga treba promisliti kakva dinamika odnosa između majke i njenog djeteta je najzdravija za kontinuiran, optimalan rast.

Leo Medan l Poskok.info

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare