Volim čitati članke Nave Dromi. U svojim stavovima ona je direktna, iskrena, radikalna.
Nava Dromi ima sekularne stavove, kod nje nema vrludanja.
Čisti destilirani fašizam, bez granica i bez maski.
Koga briga za Haag. Vratićemo se u Guš Katif.
Premijer Benjamin Netanijahu je posljednja obrana pred pravosudnim sistemom.
Palestinci se moraju ispričati – „a ako mene pitate, ne trebamo im oprostiti“.
Takva kakva je, ona je otvoreno fašistica, ultra nacionalistkinja koja veruje da Židovima pripada sve a Palestincima ništa, da su ljudska prava za slabiće, da je cijela zemlja njena.
Nava Dromi je direktna i iskrena, kod nje nema vrludanja kao kod pripadnika lijevog centra.
Čak i kad sam čitao njen članak objavljen u srijedu u Haaretzu, bio sam oduševljen njenom direktnošću.
Ovog puta, kao sudionica „Projekta Izraelska pobjeda“, Nava Dromi brani grozne postere („Imamo pravo da postavimo bilborde koji pokazuju Abasa i Hanija kao poražene teroriste“), koji prikazuju priželjkivanu izraelsku pobjedu slikama svezanih vođa Palestinaca: oni kleče na koljenima, a iza njih je uništeni krajolik.
Taj članak sažima misaonu esenciju izraelskog fašizma.
Daleko od toga da on predstavlja samo radikalnu desnicu – većina se nada i očekuje baš takvu pobjedu Izraela, zajedno sa svezanim palestinskim predsjednikom Mahmudom Abasom i Hamasovim šefom političkog biroa Ismailom Hanijom, s povezima preko očiju, dok njihova zemlja gori u plamenu.
Nešto malo uljepšanim formulacijama, taj članak predstavlja općeprihvaćene stavove izraelske glavne struje mišljenja.
Izrael se mnogo više upravlja prema vrijednostima Dromijeve, nego prema nekim drugim.
Zato je dobro da ovo čedo nazovemo pravim imenom: fašizam.
Činjenica da je gradonačelnik Tel Aviva Ron Huldai hrabro i odlučno naredio da se uklone posteri, ne znači da je poruka i obrisana. Ona je duboko utisnuta u naše društvo.
Dromi želi da raskrsti s idejom da Izrael mora nečega da se odrekne.
Zašto bi se odricao?
Izrael je ukrao zemlju, protjerao jedan narod, prognao ga s te zemlje, ukinuo mu slobodu, pogazio prava, ubio, ponizio, povrijedio, opljačkao. I sada još žele da Izrael čini ustupke.
Dosta s tim vrludanjem.
Moramo promijeniti paradigmu i od ustupaka preći na zahtjeve.
- Nismo dovoljno tražili.
- Nismo dovoljno uzimali.
- Nismo dovoljno krvi prolili.
- Nismo ponizili i ugnjetavali koliko je bilo potrebno.
- Moramo više tražiti.
- Da pobjedimo teror, da ih natjeramo da kleče na sve četiri noge, zavezanih očiju, trebamo prestati u neprijatelju gledati žrtve.
- Koja žrtva?
- Tko je žrtva?
Oni su ubili sedmoricu boraca Palmaha u Beit Keshetu 1948. godine, neka se prvo ispričaju kao što je Dromi tražila u jednom svom drugom članku.
Onda stiže glavna tvrdnja iz srca cionizma:
Palestinsko polaganje prava na zemlju nema nikakve osnove i nije opravdano. Narod bez zemlje je stigao u zemlju bez naroda. I šta sada sa ovim nomadima što su se tu zatekli, u našem slučaju i na našoj zemlji, cijeloj našoj i samo našoj. To nije stanište manjine. Da je tako, naša država ne bi nastala na način na koji je nastala.
- Otkud Palestincima uopće neko pravo?
- Zato što su živjeli ovdje stotinama godina
- Zato što su bili apsolutna većina prije nego što su Židovi stigli u velikom broju, mnogi od njih bježeći od europskog užasa i prijetnje?
- Zato što čak i danas čine polovinu populacije na zemlji između rijeke i mora: to je polovina starosjedilaca, s ovdašnjim korijenima, bez ikakvih imigranata.
Ali oni nisu dobili obećanje od Boga, u Bibliji se ništa ne kaže o njihovom pravu, stoga ono i ne postoji.
Biblijske priče pružaju čvršći osnov za vlasništvo nad zemljom od otomanskog zakonika.
Jednostavno, Palestinci nisu Židovi i zato nemaju nikakva prava.
„Ovaj spor nam je nametnut“, lamentira dizajnerska slika palestinske predaje. Naš mali Šrulik,Maariv i predstavlja simbol Izraela.
“Šrulik je crtani lik mladog, lepog i naivnog čoveka koji je cionista i voli izraelsku zemlju. On je poljoprivrednik koji s vremena na vreme mora da obuče uniformu i brani domovinu. Nastao je u dnevnom listu Maariv i predstavlja simbol Izraela.
I kome je sukob nametnut i koji tako želi mir. Kao Dromi.
Mir baš kao na bolesnim slikama pobjede u Tel Avivu.
Godine 1967. smo pjevali „Naser čeka Rabina“. I 2020. je isti natpis je na zidu.
Pjesma „Naser čeka Rabina“ (Haim Hefer/ Arik Lavi) napisana je neposredno prije Šestodnevnog rada 1967. kako bi se narugala egipatskom predsjedniku Naseru i podigla moral Izraelaca. Pjesma je odgovor na Naserovu izjavu od 21. maja 1967. da je spreman i da čeka Jichaka Rabina, tadašnjeg načelnika izraelskih odbrambenih snaga, da pokuša da pobijedi egipatsku armiju.
“Okupacija” je reč koja ne postoji u Drominom izraelskom rječniku.
Palestinci odbijaju sva rešenja. Gdje se to može čuti da narod odbija predati se kao što se vidi predaja na ovim posterima pobjede?
Kada se dogodilo u povijesti da se narod silom bori za svoju slobodu? Protiv okupacije, za svoja nacionalna prava?
Dromi nije izuzetak s margine društva.
Ostavimo po strani provokativne postere. Dromi vjerno predstavlja cionizam od njegovih početaka do danas.
Tako su mislili oni koji su ustanovili zemlju, tako misle i današnji Izraelci.
Čitajte Dromi i vidjet ćete Izrael, bez filtera političke korektnosti i osetljivosti.
Haaretz, 20.02.2020.
Prevela s hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 22.02.2020.
wpDiscuz
