Već desetljećima i mala djeca u Burundiju znaju da linija Virovitica-Karlovac-Karlobag označava zapadnu granicu velikosrpske hegemonije, ali zašto baš ti gradovi i kakva je uloga Vojislava Šešelja u tome, ostalo je do nedavno u stranputicama povijesne zbiljnosti. Davne 1989. godine, najutjecajniji četnički vojvoda u iseljeništvu Momčilo Đujić, imenuje beogradskog desničarskog političara Vojislava Šešelja za četničkog vojvodu i time u potpunosti mijenja daljnje tekovine četničkog pokreta i sna o Velikoj Srbiji. Svojeg prvog kontakta s mladim Šešeljom, prisjeća se kroz smijeh sad već ostarjeli Momčilo Đujić.
– Trebali ste da ga vidite, onako čosavog i šmrkavog. Četnik pa bez brade, čosav ko čedo, aloo bre?! – konstatira nam Đujić, dodajući da bi još sve ostalo pod kontrolom da Šešelj nije progovorio.
– U prvi čas smo svi šuteli.. Ono muvu si mogao da čuješ u vazduhu…Onda su momci počeli da mašu okolo skrivenoj kameri. Usledela je koljačina od smeha, više ljudi izgubišmo nego na Neretvi! – priča nam Đujić sad već crvenog lica i očiju punih suza od neprekidnog smijanja.
– Keve mi, isti onaj lovac Elmer iz Duška Dugouška ili kako ga ono zovete.. Zekoslava Mrkve…ne, ne, ne.. Mvkve! Elmev! – jedva izgovara Đujić, gušeći se od smijeha i lupajući šakom po stolu.
Nakon što se otišao umiti i popiti malo vode, Đujić nam otkriva kako je prvobitna granica bila Špišić Bukovica – Husje – Jablanac, ali jednostavno nisu mogli odoljeti, a ne staviti gradove koji sadrže slovo R i desetljećima se smijati Šešelju dok ih izgovara. Na pitanje smatra li Šešelja ipak dostojnim titule četničkog vojvode, Đujić se ponovno nasmijao, dodajući da ga u cijeloj toj tragediji ipak malo tješi činjenica što mrska mu Hrvatska ima jednog Bujanca. Za kraj razgovora nam otkriva kako četnici osmišljavaju novu krilaticu za Šešelja – Roji roj Srba preko Srebrenice, kreće Dražo kroz Krajinu do Korenice!